Norveški pisac Jo Nesbø, u organizaciji svog hrvatskog izdavača Fokus komunikacije, posjetit će treći put Hrvatsku. Ovoga puta predstavit će svoje dvije zbirke kratkih priča – „Stručnjak za ljubomoru i druge priče“ i „Otok štakora i druge priče“ – u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika 5. svibnja i u NSK-u u Zagrebu 7. svibnja. S publikom će 62-godišnji pisac razgovarati o objavljenim djelima koja su dosad prevedena na 50 jezika i prodana u više od 51 milijun primjeraka. Iako je napisao kratke priče i knjige za djecu, bez premca u popularnosti su njegovi krimići o detektivu Harryju Holeu, čiji novi nastavak Nesbø trenutačno piše.

Napisao je dvadesetak romana, najčešće kriminalističkih, i pet knjiga za djecu o Doctoru Proctoru, a brojni su njegovi romani ekranizirani. Bivši je nogometaš koji iznimno voli i cijeni Luku Modrića, pa je tako tijekom posljednjeg posjeta Hrvatskoj na dar dobio njegov dres; ima svoj bend, a velika strast mu je penjanje. Tijekom posjeta Splitu Nesbø se planira penjati uz pomoć članova HGSS-a, a o tom svom hobiju trenutačno piše i knjigu. Nacional je s Nesbøom ekskluzivno razgovarao telefonom.

Zbirke kratkih priča – ‘Stručnjak za ljubomoru i druge priče’ te ‘Otok štakora i druge priče’. FOTO: Fokus na hit

NACIONAL: Ovo je vaš treći posjet Hrvatskoj, a drugi put posjećujete iste gradove – Zagreb i Split. Je li to uobičajeno?

Pa kod mene se ne zna što je uobičajeno! Split ne volim samo zbog njegove ljepote – i cijelu hrvatsku obalu jako volim – već Split ima odlična mjesta za penjanje, a to je nešto što jako volim. Jako sam strastven kad je penjanje u pitanju pa ću se i ove godine penjati.

NACIONAL: Pišete i knjigu baš o penjanju, hoće li hrvatske lokacije biti dio knjige?

Ovoga puta ne, pisat ću o lokacijama u Grčkoj kamo odlazim svake godine, a Grčka je i lokacija moje knjige „Stručnjak za ljubomoru i druge priče“.

NACIONAL: Upravo je to, uz „Otok štakora i druge priče“, vaša posljednja objavljena knjiga u Hrvatskoj. Riječ je zapravo o zbirci kratkih priča. Kako ste odlučili pisati kratke priče, to je nešto novo?

Za mene to zapravo nije neka novost jer sam svoje pisanje započeo kratkim pričama, moglo bi se reći ekstremno kratkim pričama, od tri reda. Objavio sam i jednu zbirku kratkih priča 2000. u Norveškoj, ali to je bilo prije nego što su moje knjige bile prevedene, prije nego što su otišle izvan granica Norveške, pa se zato ne zna za taj moj opus.

NACIONAL: Dakle, nije to nešto novo…

Pa za mene nije, ali to su moje prve zbirke kratkih priča koje su prevedene.

NACIONAL: I već je za njih iskazan ogroman interes. Ne samo da je gotovo odmah 30-ak izdavača iskazalo želju za prijevodom i objavom, već su se već javile i tri producentske kuće – dvije iz SAD-a i jedna iz Švedske – za ekranizaciju. Jeste li očekivali takav interes?

Moram reći da sam, s obzirom na to da se kratke priče teško prodaju, ugodno iznenađen.

NACIONAL: Što očekujete, razmišljate li uopće o tome?

Nikad nemam velikih očekivanja, pišem priče koje se meni sviđaju. Ako se nekome svide, ako ih netko primijeti, to je lijepo. Ako dođu do velike publike, odlično; ako ih pak pročita samo nekoliko ljudi koji će se s njima povezati, opet dobro. Nikad ništa ne očekujem. Kad sjediš u maloj sobi u Oslu i pišeš, uvijek ti se – za sve što pišeš – čini nevjerojatno da bi itko to želio pročitati.

NACIONAL: Zaista to mislite? Onda vam je, pretpostavljam, najvažnije da ste vi zadovoljni onim što napišete?

Tako je, apsolutno. Moj plan, kada sam počeo pisati, nije bio putovati po cijelom svijetu i prodavati milijune romana. Bio bih sretan i s time da imam nekoliko vjernih čitatelja samo u Norveškoj. Želio sam živjeti od pisanja, to sam uvijek želio i to mi je bio glavni cilj. Sve ostalo je, moglo bi se reći, bonus. Ne možete utjecati na to, kako možete na takve stvari utjecati? Gotovo sve knjige koje se objave nemaju veliki broj čitatelja, mnogi autori sretni su i zadovoljni samom činjenicom da im je knjiga objavljena, a kamoli prevedena i izvan granica njihovih država. Oni autori koji očekuju neki ogroman uspjeh uglavnom su nesretni, frustrirani, jer razmišljaju o tome. Dakle, moj stav prema tome uvijek je bio da dok pišem, na umu imam nekoliko svojih prijatelja koje želim zadiviti. Tako je bilo od početka i tako je i danas.

NACIONAL: Imate li objašnjenje za svoj ogroman uspjeh?

Mislim da nema smisla to analizirati zato što je, naravno, u sve to uključeno nekoliko faktora. Slično se dogodilo i s mojim bendom kad smo doživjeli uspjeh. Nije to bilo zato što smo počeli bolje svirati, svirali smo jednako. Razlog za uspjeh naprosto je bio taj da je za to došlo pravo vrijeme. Slično je i s knjigama. Sjećam se kad je „Snjegović“ postao broj jedan u Velikoj Britaniji pa su me ondje pitali koji je razlog za tako velik iznenadan uspjeh. Odgovorio sam im da tu nema govora o iznenadnom uspjehu, posebno zbog činjenice da sam prije toga već dobrih deset godina pisao i objavljivao romane. Dakle, to se sve događalo polako. Ljudi uglavnom uspjeh promatraju izvana pa misle da je to nešto što se dogodi iznenada ili ako napraviš nešto posve drugačije. To nikako nije istina, jednostavno se neke stvari poklope. Tako je u većini slučajeva. Naprosto u nekom trenutku tvoja knjiga pronađe svoju publiku. To se možda ne bi dogodilo da si tu knjigu napisao deset godina ranije.

Nesbø je strastveni penjač pa se tijekom svog posljednjeg posjeta Hrvatskoj išao penjati (lijevo). Članovi Hrvatske gorske službe spašavanja išli su se izvan radnog vremena penjati s Nesbøm (desno). FOTO: Privarna arhiva

NACIONAL: U zbirci „Stručnjak za ljubomoru i druge priče“ pišete, naravno, o ljubomori i kako ta i neke druge emocije mogu utjecati na naše živote. Kakva su vaša iskustva s ljubomorom, smatrate li je pozitivnom ili negativnom emocijom?

Većina ljudi imala je iskustvo s ljubomorom, ali ja nisam nešto pretjerano ljubomoran. To je zanimljiva emocija. Kao što jedan od likova u pričama kaže, ljubav je slatka psihoza, kao kad uzmeš neku drogu. Ljubomora je druga strana te iste medalje. Ljubomora obuzme cijeli čovjekov um, ne možeš ni o čemu drugome razmišljati i većina bi se ljudi složila da je to negativna emocija. Kad bi se moglo birati koju emociju izbaciti, izbrisati iz spektra emocija, vjerojatno bi to bila ljubomora. Čak i ljutnja i mržnja, koliko god negativne bile, mogu izazvati nešto dobro, motivirajuće. Ljubomora to naprosto nema. Teško je pronaći smisao za takav osjećaj.

NACIONAL: Što je s drugim emocijama, mislite li da one zaista mogu upravljati našim životima?

Apsolutno! To vidimo svakoga dana. Ako pogledate trenutačnu situaciju u Europi, stalno analiziramo zašto je ponovno rat na tlu Europe. Ekonomski i vojni stručnjaci, stratezi, pokušavaju pronaći razloge, pokušavaju pronaći logiku iza svega toga. Ali to je zapravo podcjenjivanje situacije jer su iza svega toga upravo ljudske emocije koje tjeraju vođe na akciju. Emocije izazvane, primjerice, ljubomorom, narcisoidnošću, žudnjom za prošlošću koja je značila veći teritorij i veći utjecaj, veću moć od one koja postoji danas. To su emocije koje pokušavamo racionalizirati i koristiti naoko logične argumente, ali to su jednostavno samo emocije. I one mogu biti snažne.

NACIONAL: Drugu zbirku kratkih priča „Otok štakora i druge priče“ smjestili ste u postpandemijsku Ameriku, je li motivirana covidom, jeste li je pisali u to vrijeme?

Neobično, ali nisam. „Otok štakora“ započinje pričom o jako bogatim ljudima u Los Angelesu koji čekaju da se helikopterima maknu iz grada. U gradu su prosvjedi, nemiri, vlada bezakonje. Počeo sam pisati prije pandemije, a onda se dogodila pandemija, kao i nemiri na Capitol Hillu, pa je zapravo stvarni život počeo imitirati fikciju.

NACIONAL: Nevjerojatno je da ste gotovo pa predvidjeli što će se događati.

Pomalo jest, ali moje su priče bile motivirane i događanjima iz nedavne prošlosti u vašoj zemlji – točnije, u Hrvatskoj i drugim državama Jugoslavije. Ja sam Jugoslaviju posjetio kao tinejdžer i uvijek mi se činila kao jako čvrsta, ujedinjena stabilna država, zapravo me prilično iznenadila činjenica da se dogodio tako brutalni rat. To je zapravo bio podsjetnik na činjenicu da ono što smatramo čvrstim, ono što uzimamo zdravo za gotovo, može prestati u trenutku, preko noći. Moje priče su stoga i time motivirane, možda i više nego događanjima u Americi za vrijeme Trumpa. Ili sada u Europi.

NACIONAL: Dakle, nismo baš jako daleko od scenarija iz vaše zbirke?

Pa da, imamo stalan podsjetnik da se zaista stvari mogu promijeniti. Mislimo da su demokracija, sloboda, neovisnost, da je sve to čvrsto i neraskidivo. Ali uvjerili smo se da nije tako. Demokracija nije nešto što imamo zauvijek, s čime se budimo i idemo spavati, moramo je neprestano iznova graditi da bismo osigurali da ne nestane.

NACIONAL: Kad govorimo o tome, zanima me vaš komentar najave ulaska Švedske i Finske u NATO, je li to važna tema u Norveškoj?

Jest, o tome se govori. Norveška sa Švedskom i Finskom dijeli mnogo stvari, između ostalog i granicu s Rusijom. Norveška je članica NATO-a oduvijek pa je za nas ova najava logičan korak. Međutim, različite su povijesne okolnosti tih triju zemalja – Finska je uvijek imala čvršću vezu s Rusijom, kasnije SSSR-om, a Švedska je dugo uspješno održavala političku neutralnost, stoga tu postoje razlike. Ali u Norveškoj je to logičan potez.

NACIONAL: Ne mogu reći da je bilo šokantno, ali u Europi je uglavnom ta najava dočekana s iznenađenjem, počelo se razmišljati o tome da je situacija ozbiljnija nego što smo možda pretpostavljali.

Širom svijeta je to bilo iznenađenje, rekao bih. No veliko iznenađenje bio je i napad Rusije na Ukrajinu. Mislilo se da će Rusija vršiti pritisak da Ukrajina ne uđe u zapadne organizacije, ali rijetki su pretpostavili će se dogoditi agresija, odnosno rat. To nitko nije očekivao pa su se zbog toga promijenile i cijela politička atmosfera i političke odluke oko sigurnosti.