Kineski redatelj Jia Zhangke – šest godina nakon što je snimio posljednji film – vratio se s filmom ‘Nošeni plimom’ koji će ovoga tjedna biti prikazan u Zagrebu u sklopu Human Rights Film Festivala. Film je imao svjetsku premijeru u Cannesu, a prati ljubavnu priču tijekom 20 godina

Šest godina nakon što je snimio film „Pepeo ljubavi“, poznati kineski redatelj Jia Zhangke vratio se s filmom „Nošeni plimom“, koji je ovoga tjedna prikazan u Zagrebu u sklopu Human Rights Film Festivala. Jia Zhangke je miljenik najvećih svjetskih festivala, 2006. je pobijedio u Veneciji s filmom „Mrtva priroda“, dok je na festivalu u Cannesu 2013. za „Dodir grijeha“ dobio nagradu za najbolji scenarij. Upravo je u Cannesu ove godine „Nošeni plimom“ imao svjetsku premijeru te smo tom prigodom razgovarali s redateljem za Nacional.

„Nošeni plimom“ konceptom je vrlo zanimljiv film s obzirom na to da je 54-godišnji redatelj od početka karijere volio kamerom pratiti što se zbiva oko njega. S početkom pandemije koronavirusa Jia Zhangke je prikupio više od sto sati tako snimljen materijala i od njega sastavio film u kojem se priča vrti oko ljubavnog odnosa Qiaoqiao (Zhao Tao) i Bina (Li Zhubin) tijekom više od 20 godina.

FOTO: Andreea Alexandru/Invision/AP/GuliverImages

NACIONAL: „Nošeni plimom“ obuhvaća različita razdoblja te se može osjetiti element nostalgije za prošlim vremenima. Jeste li vi nostalgična osoba?

Ne mogu reći da sam nostalgičan. Samo nastojim shvatiti smisao života kakav danas živim. Naime, u proteklih više od 20 godina Kina prolazi kroz dramatičnu transformaciju. Ponekad se osjećam izgubljeno u društvu u koje smo se pretvorili. Pogledajte kinesko društvo danas, sve te robote i umjetnu inteligenciju, to je samo mali dio svega zbog čega se osjećam izgubljeno. Stvarno moram pronaći način da se usidrim. Jedan je od načina da to učinim korištenje vremena kao elementa za stvarno pronalaženje povijesne perspektive i propitivanje kako je sve to započelo. I tada mogu polako, ali jasno shvatiti kako smo došli tu gdje smo sada. Dakle, to je samo način da stvari vidim jasnije kako se ne bih osjećao izgubljeno.

NACIONAL: Koliko je život u Kini u vrijeme koronavirusa utjecao na koncept ovog filma?

Koncept ovog filma osmislio sam i realizirao u vrijeme pandemije. Mislim da to ima puno veze s kontrastom koji dolazi od onoga kako smo počeli, a to je početak filma. Te scene su snimljene 2001. godine. To je bilo vrijeme kada smo bili puni nade, puni uzbuđenja, znajući da dolazi novo tisućljeće i otvaramo se. Imamo toliko različitih stvari koje dolaze i jako im se nadamo. A onda odatle, u oštrom kontrastu, dolazimo u vrijeme pandemije koronavirusa kada je sve stalo. Ne možete putovati. Ne možete raditi. I jednostavno ste se potpuno promijenili u odnosu na način na koji ste se do tada nosili s promjenama u životu. Dakle, za mene je to vrlo važna točka koja može biti kraj svega, a može biti i početak. I zato sam odlučio prikazati dva različita vremenska elementa, od početka tisućljeća do pandemije koronavirusa, te vidjeti kako su se stvari promijenile. Dakle, planski sam to napravio.

Glavna glumica u filmu je redateljeva supruga Zhao Thao, koja glumi ženu po imenu Qiaoqiao. FOTO: PROMO

NACIONAL: Glazba je vrlo važan element u vašem filmu, kako ste je birali?

Kada govorimo o tom izboru, koristio sam tri različite vrste glazbe. Prva dolazi iz snimki koje sam prikupljao tijekom posljednjih dvadesetak godina. Glazba i ples koje vidite na filmu snimljeni su i u diskotekama i u noćnim klubovima, a na nekima su ljudi koji su pjevali i plesali na ulici. To je prva vrsta glazbe koju sam planski inkorporirao u film. Druga je rock glazba. Odlučio sam se za to zbog specifičnog filmskog izraza i zbog priče koju želim njime ispričati. Treća je elektronska glazba koju je skladao tajvanski glazbenik Lin Qiang. Koristio sam elektronsku glazbu kako bih spomenute glazbene žanrove učinio koherentnima. Spajanjem postupno prelazimo iz jednog razdoblja u drugo, bez naglih prijelaza. Dakle, to su tri različite glazbene vrste koje sam namjerno odabrao za film. Razne scene snimljene su u različitim razdobljima posljednjih 20 godina. Također smo koristili različite kamere, različitu opremu. Zato je slika od scene do scene različite kvalitete iako sam želio da slika i zvuk budu podjednako kvalitetni. Možete primijetiti i da je format slike od scene do scene različit, ovisno o godini snimanja. Dakle, tijekom montaže pokušavao sam stvoriti koherentnu liniju koja ima kontinuitet. No ne samo slike i zvukove koji će koegzistirati u harmoniji, nego i neku vrstu nesklada. Zato pokušavam razmišljati o ovom filmu kao o vizualnom audio-kolažu koji želim sastaviti, kao da sve dijelove Lego kockica stavljam u nešto.

NACIONAL: Jeste li prikupljali stare snimke s namjerom da od njih stvorite novi film ili razmišljajući da će vam trebati za stvaranje novih, ali različitih filmova?

Snimke i materijale skupljao sam sa svrhom. U početku, 2001., imao sam radni naslov za taj koncept i za film koji sam želio napraviti – „Čovjek s digitalnom kamerom“. Naravno, veliki sam obožavatelj Dzige Vertova i njegova filma „Čovjek s filmskom kamerom“ i odajem mu time počast jer jer 2001. početna faza digitalnog filmskog stvaralaštva. Koristim digitalnu kameru pokušavajući uhvatiti svoju stvarnost tako da komuniciram s prostorom, s temom, kao što snimam filmove. Nemam ni potrebu ni motivaciju završiti to snimanje. Mislim da je to nešto veliko. Nešto nelinearno, za što sam stvarno želio uzeti vremena da obuhvatim što više materijala. Nakon što sam dugo jako puno snimao, više od 20 godina, iznenada se dogodila pandemija koronavirusa. Tu je sve stalo. Sve je stavljeno na pauzu i odjednom sam dobio osjećaj da je povijest došla kraju. To je bio vrlo važan trenutak za mene te sam se počeo osvrtati na materijale i snimke koje sam skupljao dvadesetak godina kako bih pronašao način da ispričam priču. I zato nisam želio samo prikupiti i montirati te snimke, želio sam ih uklopiti u sadašnje vrijeme, u vrijeme pandemije koronavirusa i vrijeme nakon pandemije.

NACIONAL: Glavna glumica u filmu je vaša supruga Zhao Thao koja glumi ženu po imenu Qiaoqiao. Zašto ona gotovo da ne govori u filmu, obraća se kroz poruke putem mobitela? Zašto ste se odlučili za taj pristup?

Posljednjih dvadesetak godina snimao sam mnogo scena istovremeno jer sam paralelno snimao druge filmske projekte. Zhao Tao je imala govornu ulogu, ali sam tijekom montaže odlučio izbaciti te dijelove filma. Učinio sam to jer sam razmišljao o slikarstvu. Slika je kompleksna, a ako se o njoj puno govori, ona se krajnje pojednostavljuje. Sada sam odlučio suprotno, da se u filmu ne govori kako bismo dobili nešto vrlo kompleksno. Želim da ovaj film bude apstraktna slika, a publika je može interpretirati kroz kontekstualne znakove gledajući sliku ili slušajući zvuk. Zato mislim da je to njezino putovanje na kojem je mi pratimo kako bismo vidjeli transformacije i pejzaža i ljudi koje susrećemo na tom putu, a sve u kontekstu društvenih i političkih događaja u proteklih 20-ak godina. Moja je namjera bila posebno kreirati taj lik kao nekoga bez riječi, ali s puno misli koje je namjerno odlučio ne izreći. Također sam namjerno ubacio jednu scenu u kojoj ona pjeva jer želim da ljudi znaju da ona može govoriti, ali je odlučila ne reći ništa. Puno toga ima reći, ali ne riječima, nego svojim izrazom lica, očima, pokretom, ritmom.

NACIONAL: Sada znamo da pandemija koronavirusa nije dovela povijest do kraja, ali koliko ste se vi kao umjetnik za to vrijeme promijenili?

Mislim da je pandemija imala velik utjecaj na mene. Promatrao sam što se događa, kao da je sve bilo pauzirano, ali ako stvari gledamo dublje, čini se da je došlo do mnogih promjena koje su se multiplicirale dok smo mi bili pauzirani. Pogledajte, započeti su novi ratovi. Mnoga vrata koja su se u prošlosti otvorila, počela su se zatvarati. Mislim da je uzrok tome pandemija koronavirusa koja je stvorila novu dinamiku odnosa. Mi kao filmaši moramo to pratiti i uhvatiti evoluciju i napredovanje povijesti. To je nešto što vidim kao svoju dužnost. Drugi aspekt je da vidim da se puno vrata zatvara, ali u isto vrijeme moramo se nadati najboljem što možemo kako bismo ih ponovo otvorili. Početak filma zapravo je rock pjesma koja koristi stihove iz drevne pjesme koja govori o korovu spaljenom šumskim požarima, koji svejedno ne možete uništiti jer proljeće dolazi s povjetarcem i taj će korov ponovo izrasti. Dakle, tako nekako ja sebe vidim. I razvijam tu vrstu otpornosti da mogu nastaviti raditi posao koji radim.