U zagrebačkoj Galeriji Nova 13. prosinca otvara se izložba „Na vrhu jezika“ koja se bavi istraživanjem fenomena jezika kao sredstva koje ne služi samo za komunikaciju i izražavanje, već je ujedno medij moći koji nam omogućuje ili onemogućuje pristup određenim društvenim sferama. Fokus je na osobnim pričama umjetnica i umjetnika iz regije koji se bave prije svega dinamikom razumijevanja i nerazumijevanja koja nastaje migracijom i poznavanjem, odnosno učenjem različitih razina jezika te pitanjem ograničenosti svijesti koja je rezultat ograničenosti jezikom kojim govorimo. Bez sumnje, tema koja zaslužuje pažnju. Kako zbog sadržaja tako i zbog samog pristupa umjetnika koji su se prihvatili tog zahtjevnog ali intrigantnog zadatka.

Izložba je svojevrsni nastavak projekta „NOVAci“ kustoskog kolektiva WHW i Pogona, koji odgovara na potrebu za novim oblicima potpore za mlade kustose/ice kojima je na početku samostalne karijere potrebna infrastrukturna, organizacijska i mentorska podrška za prve kustoske programe. Ovu izložbu kurira mlada kustosica Antonela Solenički, studentica vizualnih umjetnosti i kustoskih studija na Nuova Accademia di Belle Arti u Milanu, koju smo pitali odakle uopće ideja za ovu izložbu i vrlo specifičan izraz, ali i pristup?

Kustosica izložbe Antonela Solenički i Neža Knez, jedna od umjetnica čiji su radovi prikazani na izložbi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Ideja za izložbu nastala je ustvari tijekom studija kao odgovor na zadatak jednog kolegija, tako da su mi NOVAci omogućili da koncept i realiziram. Tema jezika je moj osobni interes proizišao i iz zanimanja za jezična pitanja koja su prisutna i nerijetko osjetljiva tema u regiji, ali i iz osobnih i tuđih iskustava snalaženja, odnosno nesnalaženja u situacijama korištenja stranih jezika i utjecaja istog na naše pozicioniranje u društvu“, rekla je Solenički te objasnila što je htjela postići ovom izložbom i po kojim je kriterijima birala umjetnice i umjetnike koje je pozvala da izlažu: „Cilj izložbe bio bi prvenstveno potaknuti dijalog o jezičnim pitanjima, afirmirati moć umjetnosti da propita postojeće odnose i proširi nametnute granice. Ideja je i ukazati na to da je jezik puno više od jednostavnog, svakodnevnog alata sporazumijevanja te postaviti pitanja koliko svjesno koristimo jezik i jesmo li i koliko svjesni kako se i zašto jezikom manipulira? Pri biranju umjetnika fokusirali smo se na umjetnike iz regije koji ne koriste jezik samo kao sredstvo umjetničkog izražavanja, već i kao sredstvo autorefleksije i bave jezikom kao temom, pristupajući joj iz različitih perspektiva.“

Tako će na izložbi u Galeriji Nova sudjelovati bosanskohercegovačka umjetnica koja živi u Berlinu Mila Panić s radom „Tante aud Deutshland“ u HD Video formatu, mladi transmedijalni umjetnik koji se bavi fotografijom i arhivom kao baznim faktorom svojeg istraživanja Petar Vranjković s radom „My language is my awakening“, srpski umjetnik Žarko Aleksić koji živi i radi u Beču s instalacijom „Granice jezika“ te Neža Knez s 8-kanalnom zvučnom instalacijom „Faces of Voice“. Slovensku umjetnicu Nežu Knez, koja je za svoje mjesto umjetničkog djelovanja odabrala Zagreb, pitali smo koliko joj je bilo izazovno prihvatiti sudjelovanje u izložbi „Na vrh jezika“ i kako je pristupila toj specifičnoj temi. „Na izložbu sam pozvana zbog svog rada iz 2014. godine, ali koji nije bio realiziran zbog kompliciranog medijskog postava. Za mene je ovaj poziv bio vrlo neočekivan i na neki način istovremeno jako težak zadatak jer je prošlo puno vremena od prvobitne ideje i moja zanimanja i praksa od tada su se jako promijenili. Stavljati se u poziciju ‘prošlosti’ za mene je bilo gotovo nemoguće i teško zbog čega sam odlučila gledati na taj materijal sadašnjim očima i pokušala sam pronaći u njemu što me intrigira sada. To mi je istovremeno bilo jako zanimljivo pa sam počela graditi rad na totalno drukčiji način i kroz drugačiji pristup. Zato mi je sve ovo jedan veliki izazov kako bih ‘izgradila’ nešto novo/drukčije iz starog materijala/interesa“, rekla nam je ova nagrađivana slovenska umjetnica koja je diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani gdje je potom i nastavila magistarski studij. Za svoj rad dobila je priznanje Summa Cum Laude, Europsku nagradu za mobilnost (I -Portunus – Goethe Institut), Nagradu UL ALUO za izuzetna studentska postignuća, nagradu za inovativni pristup grafičkoj umjetnosti, studentsku nagradu Prešern Sveučilišta u Ljubljani i nagradu grupe OHO. Bila je polaznica dvogodišnje rezidencije za mlade umjetnike u Švicarskom kreativnom centru od 2018. do 2020. te WHW akademije u Zagrebu 2020. i 2021. godine. Sudjelovala je na samostalnim i skupnim izložbama u Sloveniji i inozemstvu. Objasnila nam je i kako je odlučila pristupiti samoj temi jezika: „Temi sam pristupila potpuno neopterećeno i pokušavala sam se više igrati s medijem zvuka, samim zvukom i njegovom podatnosti. Ne toliko s konceptom rada. Prvenstveno zato da bi rad ostao sličan onom koji je izabran za izložbu. Tako da me više zanimalo što nam sve nudi specifični medij kao zvuk: u kojem obliku ga prikazati, kako ga postaviti u više zvučnih ‘krajolika’ i što se s različitim postavljanjem dogodi u prostoru s našom participacijom kad se krećemo po prostoru i slušamo. Tema izložbe je vrlo jasna, kao i sam moj rad: netko izgovori abecedu i ja je snimim. Mislim na jezik u doslovnom, fizičkom smislu, kao ‘meso’. Rastežem ga, iskrivljujem itd. kako bih dobila željeno slovo. To slovo je na neki način društveni zakon i suprotno je od samog glasa u kojem svi participiramo. Svi znamo da A znači A i da se A ne izgovori B. Tako da mi je isto zanimljiv aspekt kako misliti jezik kao neko tijelo odnosno ‘meso’ i kako misliti zakon jezika kao društvenih tijela koja poštuju zakone.“

‘Tante aus Deutschland’ Mile Panić i ‘Faces of Voice’, zvučna instalacija neže knez, neki su od radova na izložbi

Zanimljivo je da je Neža Knez odabrala Zagreb za svoje umjetničko djelovanje jer je, kako nam je rekla, u Ljubljani počela stagnirati da bi tek u Zagrebu oživjela. „U Zagrebu sam dosta brzo upoznala puno zanimljivih ljudi koji su mi otvorili nove poglede i principe praktičnog rada, s kojima u Sloveniji nisam bila upoznata. Počela sam kopati, istraživati, igrati se s raznim stvarima i učiti od drugih. Stvari su mi počele biti opet uzbudljive i osjetila sam se kao na prvoj godini faksa. Zagreb, kolege i prijatelji dali su mi i još mi uvijek daju taj neki uzgon koji mislim da je vrlo bitan za praksu i nadgradnju prakse. Upala sam u super kolektiv ljudi kojima sam okružena, u kojem si međusobno pomažemo, skupa radimo i uživamo. Zagreb sam zapravo odabrala slučajno jer sam se prijavila na WHW Akademiju i upala u generaciju 2019/20.“ I kustosica izložbe ‘Na vrh jezika’ vrlo je zadovoljna radom na izložbi te zahvalna svojim mentoricama iz kolektiva WHW Anom Kovačić i Leom Vene zbog kojih je, kako je istaknula, uspjela dobiti dobar uvid u to koliko je kustoski posao dinamičan i uzbudljiv, ali i zahtjevan. „Budući da tijekom studija, nažalost, često izostaje praksa, puno je govora o samom kuriranju izložbi i tako nemamo priliku primijeniti teorijsko znanje, ovo je iskustvo nekako dobar uvid u ‘prostor iza kulisa’ i što je sve ono nevidljivo, a potrebno da se ostvari jedna izložba, od razrade početnog koncepta, komunikacije s umjetnicima, administrativnog dijela te na kraju samog postava“, rekla je Antonela Solenički.

Antonela Solenički s nagrađivanom slovenskom umjetnicom Nežom Knez. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U opisu ove izložbe između ostalog stoji da je jezik „sredstvo koje ne služi samo za komunikaciju i izražavanje već je ujedno medij moći koji nam omogućuje ili onemogućuje pristup određenim društvenim sferama“, pa smo pitali Solenički kako je, po njezinu mišljenju, zapravo jezik u tom segmentu bitan. „Kada se osvrnemo na povezanost jezika i socijalnih sfera, vidimo koliko je tema ustvari složena, a nekako je ovo konkretno pitanje možda najvidljivije pri migracijama. Francuski sociolog Pierre Bourdieu objasnio je to kroz ideju kulturnog kapitala – jezik kao kulturni kapital tako uvjetuje našu društvenu pokretljivost, odnosno, poznavanje određenog (stupnja) jezika tako utječe na uključenost ili isključenost iz određenih društvenih sfera. Jezik je ovdje bitan kad razmislimo o tome tko ima pristup učenju jezika, tko određuje kako se i koji jezik uči, tko piše pravila, tko posjeduje jezik… sve to nije bezazleno i ima vidljive posljedice na našu svakidašnjicu. Tko god se našao u situaciji da ne razumije neku temu zbog kriptičnosti terminologije, da nedovoljno poznaje neki strani jezik da bi ga koristio u privatnim ili poslovnim sferama, vjerojatno je na vlastitoj koži osjetio nelagodu i frustracije koju ta isključenost stvara“, rekla je Solenički te pojasnila jezik kao medij moći: „Shvatiti jezik kao medij moći znači shvatiti da se pomoću jezika, odnosno manipuliranjem jezičnim pitanjima, stvaraju različiti odnosi moći, jezik je i sredstvo podjele i uzrok sukobima; jezik tako nosi simboličku moć uspostavljanja i konstruiranja naše stvarnosti. Korištenjem jezika tako često samo podržavamo već uspostavljene odnose bez da smo toga svjesni, no u želji da mi koristimo jezik, a ne da jezik koristi nas, ako shvatimo da jezične igre nisu bezopasne, možemo protresti te uspostavljene odnose.“

I slovenska umjetnica Neža Knez istaknula je da je jezik jedno od najsnažnijih oružja koje svi posjedujemo: „Jezik je, naravno, bitan i jedno je od najjačih oružja koje ima svatko od nas. Ako ga pogrešno upotrebljavamo, može proizvesti gubitke, kao skoro svaka druga stvar koja ide prema van. Mene ipak više zanimaju petlje koje se proizvode u slušanju i artikulaciji i koje se događaju u polju neke vrste ‘amaterstva’. Za mene nije bio bitan jezik kao alat za proizvodnju moći, već više kao jezik i njegovo ‘meso’ koje ga miče. Jezik kao alat da se okrenemo prema unutra, prema tijelu, iako sam glas ide prema van, prema svijetu i društvu.“

Ova izložba pokreće brojna pitanja i otvara polemike. Između ostalih i koliko je jezik zapravo kočnica brojnim umjetnicima širom svijeta koji možda ne govore engleski, ali su istovremeno sjajni, još neotkriveni umjetnici koji nisu dospjeli do kustosa koji govore njihovim jezikom ili galerista koji bi prihvatio njihova djela. Antonela Solenički smatra da je to pitanje koje je nekako sveprisutno otkad je engleski postao prihvaćen kao lingua franca i tako djeluje kao ulaznica za pristup globalnom selu punom prilika koje onda posljedično nisu svima dostupne – i to se ne tiče samo umjetničke scene – a sve se više govori i ne samo o nepoznavanju engleskog već i o potrebi za prihvaćanjem i destigmatizacijom takozvanog broken Englisha. „Ovdje bih sugerirala poznati rad Mladena Stilinovića, koji je još 1992. odgovorio na to pitanje, ‘An Artist Who Cannot Speak English Is no Artist’. Taj slogan, socijalni komentar, bilo da ga shvatimo kao protest bilo kao imperativ, ustvari je refleksija naše realnosti i još uvijek je vrlo aktualan“, istaknula je Solenički.

Kustosicu izložbe „Na vrh jezika“ pitali smo i koliko nas zapravo jezik ograničava u tome da budemo građani svijeta i komuniciramo s ljudima iz svih dijelova svijeta. „‘Granice našeg jezika su i granice našeg svijeta’, kaže filozof Ludwig Wittgenstein, a isti citati koristi i umjetnik Žarko Aleksić u radu koji izlaže. Shvatimo li granice našeg svijeta kao granice naših umova, jasno nam je da zaista jesmo ograničeni jezikom ili jezicima koje poznajemo. Ipak, jezične barijere ne moraju biti problem pristupimo li tome subverzivno i razmislimo li može li upravo nesporazum postati temelj sporazuma, možemo li jezične barijere umjesto kao prepreku shvatiti kao prostor za dijalog?“ zaključila je Antonela Solenički.