KNJIŽEVNI PRVIJENAC IVANA JOZIĆA ‘MUŠKA SVINJA I DVADESET OČAJNO LJUBAVNIH’ MUŠKE LIKOVE PRIKAZUJE KAO RANJIVE I OSJEĆAJNE

Netko tko bi poželio iz muške perspektive dobiti intimnu autoironičnu ispovijest o tome što to muškarce čini svinjama, nemilo bi se iznenadio kada bi u ruke uzeo književni privijenac Ivana Jozića (1981.) „Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih“ jer muški protagonisti koji se pojavljuju u toj zbirci od dvadeset i jedne kratke priče nisu ništa manje ranjivi od žena i u jednakoj mjeri traže „dobru, staru i ponešto izudaranu-ljubav“. Tko može muškom svinjom nazvati protagonista koji drži majmuna za kućnog ljubimca jer je izgubio životnu energiju pa njegovo mjesto u ispunjavanju obaveza i razgovorima s bivšom djevojkom polako ali sigurno preuzima majmun, pri čemu se gubi razlika između čovjeka i životinje, iluzije i zbilje? Muška svinja zasigurno nije ni očajnik iz priče „Vrhunac dana“ kojem se iz zahodske školjke obraća štakor i daje mu savjete. Njemu je draže ostati zaglavljen sa štakorom u kupaonici, nego vratiti se za stol i suočiti s mogućnošću da ga je vlastita odabranica odvela na večeru čovjeku s kojim ga vara.

Ljubav i međuljudski odnosi, umjetnost i putovanja glavne su linije u Jozićevu prvijencu koje unutarnju strukturu čine čvršćom. Od umjetnosti najvažnija je, dakako, književnost. Protagonist priče „Sigurno ljubav, samo na čudan način“ na sve je spreman – pa tako i na to da kroz dimnjak uđe u tuđi stan – samo da dođe do najbolje urednice u regiji nakon čijeg mišljenja nijedan rukopis nije isti. Nevolja je u tome što se nakon prometne nesreće sposobnost govora te urednice svela na psovke, brojalice, fraze i pozdrave. Taj pisac u nastajanju nada se čudu u obliku spasonosnog uvida one koja je nekada znala s riječima, o riječima. I baš kao što je on kroz dimnjak uvučen u nečiji nepoznati dom, čitatelj je uronjen u začudni svijet Jozićeve proze kojim će svako toliko prodefilirati neki od živopisnih likova, ljudskih ili životinjskih, koji ostaju u pamćenju.

Ono što plijeni pažnju i što je kritika već prepoznala kao razlikovni element u odnosu na druge autore iz te generacije pisaca, sklonost je fantastičnim elementima i traženju onog začudnog u stvarnosti. Suptilni i neforsirani humor te kratki i efektni dijalozi zatvaraju križaljku i čine priče uspjelima. „Kada sam počeo pisati, nisam imao kostur i ideju o cjelini, nakon nekog vremena spontano ispliva ono što te najviše zaokuplja. Zatim u postprodukciji dodatno istakneš najvažnije točke pa zbirka dobije tu jaku poveznicu koja je po meni nužna za zbirku kratkih priča. Važno je da čitatelj nema dojam kako je riječ o pukim nabacanim tekstovima koji su se skupljali godinama, nego da otprilike zna što može očekivati od autora u svakoj sljedećoj priči. Tako su pisac i njegov čitatelj u zajedničkom tempu, to je poput plesa“, govori Jozić za Nacional. Publici će se predstaviti na Festivalu europske kratke priče, i to u utorak, 31. svibnja, u knjižnici u Velikoj Gorici u 17 sati te na zatvaranju festivala u petak, 3. lipnja, u 20.30 sati u polukružnoj dvorani Teatra &TD u Studentskom centru.

• LJUBAV I MEĐULJUDSKI ODNOSI te umjetnost i putovanja glavne su linije u knjizi koje strukturu čine čvršćom. Suptilni i neforsirani humor te kratki i efektni dijalozi zatvaraju križaljku

Jedan od onih lako pamtljivih, statističkih kurioziteta koji funkcioniraju bez provjere jest podatak da se u svijetu svakih nekoliko sekundi objavi jedna knjiga. „Ne mogu reći da se uopće nisam pitao čemu knjiga i objava, pogotovo kada sam naišao na taj podatak. Pitaš se gdje si u tom kontekstu ti kao pisac i tvoja knjiga, jesi li samo jedna od tih sekundi i još jedan književnik pod navodnicima ili ćeš možebitno jednog dana završiti na nekoj od lista najboljih knjiga. Naravno, nije svaka knjiga jednako vrijedna, ali u vrijeme hiperprodukcije definitivno se otvara prostor za relativiziranje kriterija“,smatra Jozić. “Uvijek i svugdje na neki način tražim tu specifičnu atmosferu oko književnosti, a ono što sam osim toga i razmišljanja o tehničkim aspektima teksta dobio prije pet godina na radionici kratke priče kod Miroslava Mićanovića, jest taj drugi pogled na stvarnost, razmišljanje o onome što bi bilo vrijedno umjetničke obrade. Danas je Festival europske kratke priče i tjedan dana intenzivnog provođenja vremena s desetak do petnaestak istaknutih međunarodnih autora i isto toliko domaćih, nešto što me u tom smislu napuni za sljedećih šest mjeseci. Ono što ovaj festival razlikuje od drugih je neposredni doticaj s umjetnicima, u istoj večeri moguće je upoznati se s piscem koji je napisao prvijenac u Hrvatskoj i s inozemnim književnikom koji je možda bio i u široj konkurenciji za Nobela“, priznaje pisac kratkih priča koji vrlo dobro zna da nema pisanja bez čitanja i upućenosti u opus drugih autora. On sam, kao marketinški stručnjak, šest godina volontira u organizacijskom odboru popularnog FEKP-a koji se ove godine održava petnaesti put.

Iza mladog književnika rođenog u Zenici šest godina je rada na kratkim prozama. Trenutno mu je uz posao u digitalnom razvoju i završavanje postdiplomskog studija iz ekonomije (tema: Europska unija, lokalni i regionalni razvoj) teško pisati pet do šest sati dnevno, što smatra idealnim. To ga svrstava među one autore koji deromantiziraju inspiraciju i ističu rad, organizaciju i posvećenost. „Ova knjiga ostaje iza mene, pisao sam je toliko dugo koliko je bilo potrebno da mogu sa sigurnošću reći da s ovim iskustvom i ovom zrelošću ne mogu napisati bolju. Nisam htio ostaviti nikakva slaba mjesta i reći da je sljedeća knjiga nova prilika za popravljanje takvih dijelova“, govori Jozić o svom radu na knjizi i objašnjava da je kratke priče inicijalno počeo pisati zbog nedostatka vremena. Kako kaže, prednost te forme je u tome što je moguće napisati desetak dobrih rečenica, pustiti ih da „odstoje“ i onda nakon nekog vremena nastaviti pisati.

Nakon što je odlučio čekati toliko godina da napiše knjigu koja će biti u skladu s njegovim kriterijima i unutarnjim osjećajem za književnost, nije htio prepustiti slučaju ni ono što će se događati s knjigom nakon što izađe. Na nedavnoj promociji “svinjice”, kako svojoj knjizi tepa Jozić, u zagrebačkom VIP klubu okupilo se dvjestotinjak ljudi. “Prodane su sve knjige s te promocije. Nesvakidašnje velika književna promocija i hype oko knjige u danima nakon iskoristili smo da je pozicioniramo. To je bio izazov jer se slabo čitaju domaći autori, a kamoli novi pisci kratkih priča. Čitatelji i kritika su jako dobro prihvatili knjigu, mislim da je to kombinacija jakog izdavača, dobre kampanje, atraktivnih korica, pozitivnih kritika i ipak najvažnije – kvalitetnog teksta“, govori autor. O njegovu prvijencu u kratkom periodu izašlo je četiri-pet književnih kritika, što je puno i u usporedbi s afirmiranim autorima koji pišu romane, a prodaja knjige ide odlično.

• ‘U SVIJETU SE SVAKIH NEKOLIKO SEKUNDI objavi jedna knjiga. Pitaš se gdje si u tom kontekstu, jesi li samo jedna od tih sekundi ili ćeš jednog dana završiti na listi najboljih knjiga’

A u kojoj je mjeri na sve mislio, pokazuje i činjenica da je osmislio sedam, osam naslova i predložio ih svom uredniku Romanu Simiću. Nije bio siguran da je pogodio i s jednim od tih naslova, ali je prevladala parafraza Pabla Nerude i njegove zbirke „Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna“. Naslovom „Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih“ samo je pokazano ono što bi se moglo nazvati i zametkom poetike. U tom marketinški dobro osmišljenom potezu kombinira se ono što je sadržajno i jezično atraktivno s kvalitetom do koje je potrebno zagrebati, što je način da se u prividno komercijalni omot upakira dobra književnost. U kratkim pričama Ivana Jozića ne samo da je „muška svinja“ iz naslova navođenje na krivi trag, nego ništa nije na prvu loptu. Ni humor nije prisutan samo kako bi se nasmijalo čitatelja; riječ je o doskočicama koje nezaobilazno skrivaju i neku suprotnu emociju, pokazujući drugu stranu ljudske egzistencije i upućujući na nešto dublje.

Što se tiče autobiografskih elemenata, nezaobilaznog pitanja kada je riječ o ovakvom tipu književnosti, jedino autobiografsko koje je Jozićevu čitateljskom i spisateljskom senzibilitetu prihvatljivo nije ono doslovce autobiografsko, nego ono što svatko nosi u sebi kao čovjek. „Čast iznimkama, autobiografija je kod hrvatskih pisaca češće smaranje nego dobra proza. Ne mislim da se piscu koji živi u Zagrebu, šeće se od Mažuranca do Svačića i pije pivo, mogu događati neke genijalne stvari koje su vrijedne toga da se o njima piše. Nepotrebno je da prepričavam detalje iz osobnog života; ako već ulazimo u svijet mašte, zašto ova soba ne bi bila postavljena naopako?“ objašnjava svoju viziju fikcije autor koji će se, kako kaže, sljedeći put vjerojatno okušati u formi romana.