Ovog tjedna održava se 29. Sarajevo Film Festival tijekom kojeg će, kroz program „Tribute to“, odati počast austrijskoj redateljici i scenaristici Jessici Hausner. Tako će u sklopu festivala biti prikazano pet njezinih filmova, a vrhunac će se zbiti u četvrtak, 17. kolovoza, kada će Jessica Hausner održati masterclass u Sarajevu, te u petak, 18. kolovoza, kada će biti prikazan njen posljednji film „Club Zero“ koji je imao premijeru na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu gdje je konkurirao za Zlatnu palmu.

Jessica Hausner miljenica je festivala u Cannesu, svih pet filmova koji se prikazuju u Sarajevu imalo je svjetsku premijeru na tom festivalu, a k tome je 2019. godine bila i članica žirija. Posljednja dva filma, „Mali Joe“ i „Club Zero“ na engleskom su jeziku, pri čemu je koristila internacionalnu ekipu glumaca. Tako u filmu „Club Zero“ glavnu ulogu ima australska glumica Mia Wasikowska koja glumi gospođu Novak, profesoricu u elitnoj privatnoj školi koja učenike podučava dobrim i lošim stranama prehrane i iznosi tezu da je bitno što manje jesti. Učenici uskoro postaju njeni sljedbenici, a njihovi roditelji, zaokupljeni svojim poslovima, ne primjećuju da su se njihova djeca uključila u neku vrstu kulta pod nazivom Club Zero.

Kada smo razgovarali s Jessicom Hausner ekskluzivno za Nacional u povodu premijere filma „Club Zero“, rekla nam je da je ovim filmom željela upozoriti na radikalizaciju društva pri čemu se koriste manipulativne metode.

NACIONAL: Što vas je motiviralo da snimite ovaj film?

Središnja tema filma je odnos između roditelja, učitelja i djece. Rekla bih da pokušavam promatrati ili pokazati kako te tri strane ne komuniciraju najbolje. Postoji neka vrsta međusobnog nedostatka pažnje ili komunikacije. I ovaj jaz između roditelja i djece omogućuje profesorici Novak da se ubaci među njih sa svojim ekstremističkim idejama.

NACIONAL: U razgovorima sa školskim profesorima može se čuti kako roditelji sve više prebacuju na profesore brigu i odgovornost o svojoj djeci. A profesori imaju previše posla i ne mogu se brinuti o djeci izvan zadatih okvira.

Slažem se s vama i mislim da se tu problem javlja zato što roditelji često moraju previše raditi. U Austriji se trenutno vode diskusije u kojima se analizira mogućnost da se radni tjedan smanji na 35, možda čak i na 34 sata. Neke kompanije kažu da je to moguće, druge se ne slažu. A sve je to povezano s pitanjem jednakosti žena i muškaraca. Ako bi se manje radilo, tada bi očevi i majke lakše mogli podijeliti brigu za svoju djecu. To su pitanja koja naše društvo nije riješilo. Svatko se bori za sebe, svatko se pita kako riješiti problem brige za djecu. Tko se treba brinuti za djecu? Roditelji, ali oni previše rade. Mislim da društvo treba vrlo brzo naći rješenje za taj problem.

Jessica Hausner sa Spikeom Leejem kada su zajedno bili članovi žirija festivala u Cannesu. FOTO: AP Photo/Brynn Anderson/GuliverImages

NACIONAL: Kako to da ste se tom temom odlučili pozabaviti kroz hranu i prehranu?

Hrana je, generalno gledajući, važna jer je to nešto što stavljate u svoje tijelo. To je nešto što je vrlo intimno, ali istovremeno važno za naše društvo. Okupljamo se da bismo zajedno jeli. Ako netko za stolom kaže da neće jesti, dolazi do čudne situacije. Ljudi zbog hrane osjećaju krivnju ili se osjećaju uvrijeđeno. Imamo određene rituale koji se prikazuju kroz način na koji jedemo i što jedemo. Izbjegavanje jela važan je dio religije. Post je dio religije, štrajkanje glađu je dio političkog protesta. Zato sam smatrala da su hrana i prehrana zanimljiva tema.

NACIONAL: Očito je da se film bavi različitim temama, jedna je, primjerice, kako je moguće da se školska profesorica protivi znanstvenim dokazima te kako je moguće da neka ideologija toliko utječe na ljude da oni ne žele provjeriti činjenice.

Kada smo pisali scenarij, razmišljali smo o tome kako dolazi do radikalizacije neke situacije. Mislim da se pojavljuje sve više radikalnih ideja te ljudi zauzimaju ekstremističke pozicije. Mislim da je to opasnost za društvo u cjelini. Mislim da je važno shvatiti da moramo slušati ljude prije no što postanu radikalni. Mislim da je svaki radikalizam poruka o bespomoćnosti.

NACIONAL: Film počinje s puno istinitih teza o hrani, ali sve polako odlazi u krivom smjeru. Kako, po vašem mišljenju, dobre ideje postaju loše?

To je spor i kompleksan proces. Ne bih znala kako do toga dolazi, ali kreće se korak po korak. Sve počinje od neke lako shvatljive ideje. Mia Wasikowska i ja susreli smo se s nekim bivšim članovima kulta koji su uspjeli pobjeći i koji su nam rekli kako je to izgledalo. I oni su nam rekli isto što sam ja vama rekla, da je to proces koji se razvija polako, korak po korak, a onda odjednom počinjete vjerovati u jako čudne stvari. Kada prvi put povjerujete u tako nešto, spremni ste povjerovati u ono o čemu vam pričaju u sljedećoj fazi. Na vrlo čudan način uvučeni ste u manipulaciju svojim mislima.

NACIONAL: Događa li se to isto ljudima koji vjeruju u čuda poput onog u Lourdesu?

Dugo smo okruženi religijom i svi smo izmanipulirani. Ako je netko odrastao unutar katoličanstva, onda će vjerojatno prihvatiti tu vjeru.

NACIONAL: Jeste li ikada imali dvojbe glede svoje vjere?

Ne vjerujem u Boga i stoga nisam katolkinja, nisam religiozna osoba. Osim toga, neprestano preispitujem stvari. Čak i kada za nešto mislim da je dobro, u sljedećem trenutku pomislit ću da možda i nije.

NACIONAL: Kako ste ne samo birali glumce, već i kako ste radili s njima? Oni su mladi, u osjetljivim godinama, pretpostavljam da ste im morali dublje objasniti temu filma.

Za odabir glumaca bila je zadužena Lucy Pardee koja je obišla razne škole i pozivala mnogo mladih na audicije. Tako smo došli do pet glavnih glumaca i glumica. Pripreme su se provodile kroz scenarij, razgovarali smo o scenariju i o mojim idejama na kojima se scenarij temelji. Tijekom priprema, ali i na samom snimanju filma, koristili smo usluge nekih psihologa, ali i starijih osoba, koji su se brinuli o mladim glumcima. Bilo nam je važno da neki od tih mladih glumaca ne bi slučajno povjerovao u neke od teza u filmu. Zato smo jako puno razgovarali s tim mladima koji su se uvijek mogli obratiti nekim ljudima koji nisu direktno povezani s filmom kako bi s njima razgovarali o mogućim problemima.

NACIONAL: Pretpostavljam da niste željeli angažirati mlade glumce koji su premršavi ili imaju problema s viškom kilograma, a to je ono o čemu govorite u ovom filmu?

U pravu ste. Jednako tako, jasno sam rekla kako ne želim da bilo tko od glumaca smršavi za ulogu u mom filmu. Sasvim suprotno, odlučili smo uz posebne efekte prikazati da je netko smršavio. Primjerice, koristili smo široke džempere, a onda bi osoba koja je, kao, smršavjela nosila dva broja manji džemper. I uz pomoć šminke pokazivali smo da je netko smršavio.

NACIONAL: Morali se izabrati i psa koji se pojavljuje u filmu. Kako ste izabrali beaglea?

U djetinjstvu sam imala beaglea. Moji roditelji su imali beaglea, ali to nije bio najvažniji razlog za izbor tog psa. Naime, trebali smo psa koji će u određenoj sceni napraviti određenu stvar. Zato nam je bio potreban pas koji će to napraviti te smo krenuli u potragu za njim. Ovaj beagle kojeg vidite u filmu je bio briljantan. Bio je istreniran i shvatio je što tražimo od njega.

NACIONAL: Film je većinski financirala Velika Britanija, ali čini se da namjerno niste željeli reći u kojoj se zemlji odvija radnja filma. Jeste li zato izbjegavali angažman samo engleskih glumaca?

Nisam željela da to bude samo britanska priča jer nisam imala namjeru filmom komentirati stanje u britanskom školstvu. Željela sam komentirati širi aspekt našeg društva. Europskog društva. Zato kažem da se film odvija u Europi, ali se može odvijati u bilo kojoj državi. Nikada nisam mislila filmom komentirati stanje u nekoj određenoj zemlji.

NACIONAL: No vjerojatno ste namjerno smjestili radnju u elitnu privatnu školu koju pohađaju djeca bogatih roditelja?

Željela sam prikazati da je pritisak na tu djecu ogroman. Ravnateljica škole u filmu kaže da su ta djeca iznimno talentirana. Roditelji u to vjeruju. Roditelji od svoje djece očekuju da su vrlo talentirana, da su briljantna, da govore 10 jezika, da se bave gimnastikom i tako dalje. Time se stvara ogroman pritisak na djecu. Da, to je škola za djecu koja dolaze iz bogatijih obitelji i zato takvi roditelji očekuju da im djeca budu dio neke elite. No mislim da djeca u bilo kojoj drugoj školi također osjećaju pritisak kako bi kasnije u životu imali veće šanse za uspjeh.

NACIONAL: Vi ste Austrijanka, ali vaša dva posljednja filma međunarodne su produkcije u kojima se koristi engleski jezik. Namjeravate li se nekim sljedećim filmom vratiti njemačkom govornom području?

Možda. To ovisi i o priči filma. Volim raditi s glumcima s engleskog govornog područja. Suradnja s Miom Wasikowskom bila mi je vrlo ugodna. Mislim da smo imali jako dobru komunikaciju.

NACIONAL: Jeste li kroz neki film ili TV seriju u kojoj je glumila Mia Wasikowska shvatili da bi ona bila najbolji izbor za glavnu glumicu u vašem filmu?

Da, već dugo sam pratila njenu karijeru. Još prije 15 godina gledala sam je u seriji „In Treatment“ kada je bila jako mlada. Mislim da se kroz tu seriju šira publika s njom upoznala. Ja sam, pak, bila fascinirana. Od tada sam se pitala kako uspijeva tako glumiti. I zato sam bila užasno sretna kada je prihvatila ulogu u ovom filmu. Ona ima taj talent koji imaju velike glumice, a to je da vi kao gledatelj stalno želite saznati što je to što ona krije. To je ono zbog čega ju je interesantno gledati na filmu.

NACIONAL: Kako je ona svojom glumom utjecala na mlade glumce iz vašeg filma?

Kako je glumila s mladim ljudima koji su većinom debitanti, nisu profesionalni glumci, tako je utjecala na njih, ali mislim i da su oni utjecali na nju. Mislim da su se ti mladi glumci u početku pitali kako trebaju glumiti, a ona im je svojim znanjem pomogla. Bilo je zanimljivo gledati susret tih dviju strana.

Posljednji film Jessice Hausner ‘Club Zero’ na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu konkurirao je za Zlatnu palmu. FOTO: PROMO

NACIONAL: Na ovom filmu, kao i na prethodnom, surađivali ste sa svojom sestrom Tanjom Hausner koja je kostimografkinja. Kako izgleda vaša suradnja na filmu?

Moja sestra je uvijek prva osoba koja pročita scenarij. Kada ga pročita, predstavi mi svoje ideje glede vizualne strane filma. Kada razgovaramo o bojama, onda odlučujemo zašto bismo trebali koristiti ovu boju, a ne neku drugu. U slučaju ovog filma zaključili smo da ga trebamo snimati u koledžu Saint Catherine u Oxfordu jer imaju i drvene zidove i ciglene zidove te nasuprot tomu učenici moraju imati uniforme svjetložute boje. To nas je podsjetilo na neke cvjetove kao i na pčele. Željeli smo neku lijepu boju koja će pokazati koliko su ta djeca ranjiva.

NACIONAL: Ove godine ste s filmom „Club Zero“ konkurirali za Zlatnu palmu u Cannesu, kao što je to bilo i prije četiri godine s filmom „Mali Joe“. Uživate li u tome ili osjećate pritisak?

Bila sam nervozna prije ovogodišnjeg dolaska u Cannes, ali nakon što je film prikazan, konačno mi je laknulo. Reakcije na film bile su prilično dobre. Tijekom projekcije imala sam dojam da ljudi razumiju film i reagiraju onako kako bih željela. Znači, mislim da film nije propao.

NACIONAL: Čitate li kritike svojih filmova, možete li možda nešto naučiti iz njih?

Ne, ne čitam ih, ali ako mi netko kaže da bih trebala pročitati neku kritiku, onda to i učinim. Što se tiče učenja iz kritika, vjerujem da je to moguće. Neke kritike mogu istaknuti zanimljiv aspekt mog filma. Ponekad pokušavam shvatiti što sam željela istaknuti svojim filmom i to tako što čitam što drugi ljudi o tome misle.