MANCHESTERSKA POVJESNIČARKA JENNIFER REID U ZAGREBU PJEVA BALADE O RADNIČKOJ KLASI iz 19. stoljeća i smatra da su radnici u digitalnoj eri potpuno lišeni svojih prava, te da se o tome mora govoriti kroz umjetnost

U srijedu, 30. rujna, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti održat će se neobičan koncert-performans na kojemu će nastupiti engleska interpretatorica viktorijanskih radničkih balada Jennifer Reid. Ta 24-godišnja djevojka iz Manchestera digla je na noge publiku ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala, gdje je kritiku i posjetitelje iznenadila svojim baladama “Broadside and Ballads of the Industrial Revolution”. Jennifer Reid će i u Zagrebu izvoditi a cappela, bez instrumentalne pratnje, balade iz vremena industrijske revolucije u Velikoj Britaniji, za koje kaže da su danas jednako aktualne kao i u 19. stoljeću u radničkoj Engleskoj. Kritika ju je svrstala među rijetke autentične interpretatorice balada koje imaju snagu i talent da ljudima prenesu društvenu i umjetničku poruku i vrate vjeru u humanost današnje postkapitalističke “digitalne ere”.

No Jennifer Reid nije preko noći počela pjevati balade s tako zahtjevnom tematikom. Završila je dopisni studij lokalne povijesti na Sveučilištu u Oxfordu s odličnim uspjehom. Nakon dvije godine volontiranja u manchesterskoj Chetham’s knjižnici, volontirala je i dvije godine u gradskoj Working Class Movement knjižnici, a onda shvatila da je pjevanje i interpretiranje radničkih balada njezin pravi poziv i danas se time bavi kao jedinom profesijom. Za Nacional je pojasnila kako je u svojoj mladoj dobi ipak stekla dovoljno životnog iskustva da se može povezati s povijesnim razdobljem i temama o kojima uspješno pjeva.

“ŽIVJELA SAM U BARCELONI I VRATILA SAM SE U MANCHESTER kad sam ostala bez novca. Slala sam mailove svim kulturnim institucijama u gradu kako bih negdje našla posao i javili su mi se iz Chetham’s knjižnice da mogu volontirati kod njih jednom tjedno. Objasnila sam im da volim folk glazbu regije Lancashire, a oni su mi rekli da su knjižnica koja skuplja građu lokalne povijesti. Imali su u svojem depou dosta građe radničkih balada iz glavne gradske knjižnice jer se u to vrijeme gradska knjižnica renovirala. Našla sam kod njih oko pet tisuća balada, bile su sve uredno katalogizirane u sedam velikih svezaka i kad su vidjeli moje oduševljenje, dali su mi da digitaliziram i katalogiziram upravo tu građu. Proučavajući ih, shvatila sam da sam već ranije vidjela i čula neke od tih tekstova jer su ih povremeno izvodili neki folk muzičari iz Lancashirea. Tada sam započela spajati te tekstove sa starim notnim zapisima i tako sam počela graditi svoj repertoar, pjesme koje su bile nove današnjim ljudima, ali zapravo prilično stare”, tumači Jennifer Reid.

Na prvi pogled je neobično da se netko tako mlad prihvati istraživanja i reproduciranja takvog materijala, ali Jennifer se slaže da je upravo danas njezina generacija iznimno osviještena o tome u kakvom svijetu živi, gdje su radnička – ali i prava svih zaposlenih ljudi – gotovo potpuno dokinuta, a ne samo ugrožena i da treba o tomu progovarati bez zadrške. “Da, to je vrlo važna tema. Dok sam proučavala taj materijal, shvatila sam da ima ne samo ljudski, aktivistički, već i umjetnički potencijal, iako su neki tekstovi pjesama vrlo teški. Taj materijal, koji nitko vrlo dugo nije izvukao na površinu, imao je snagu da govori sam za sebe, netko ga je samo morao prenijeti publici i ljudima. Neki od stihova govore o identičnim stvarima koje se danas zbivaju u svijetu, nisu zastarjeli. Zapravo mislim da industrijska revolucija nikada nije prestala i da još uvijek traje, da smo stalno u njoj. Pogledajte Bangladeš, Kinu, sve te slične zemlje gdje mala djeca rade po cijeli dan u tvornicama. Na meni je da samo otpjevam takvu baladu, a slušateljima prepustim da donesu zaključke i vuku paralele”, navodi Jennifer Reid.

SMATRA DA SU ZAPOSLENI LJUDI DANAS PREVIŠE OMETANI potrošačkim društvom i komercijalnim porukama te da se izgubila humanost u društvu, a pjesme koje pjeva govore i o potrebi da se ljudima vrati njihovo dostojanstvo, sloboda i ponos što mogu živjeti od svojeg rada. “Zaposleni ljudi samo misle o tome kako će nabaviti još veću kuću, novi auto, novi iPhone, a svijet samo prolazi kraj njih, sa svim svojim istinskim problemima.

Ljudi su otupjeli na tuđe egzistencijalne probleme, a to znači propast ljudskosti. Zato je ovo što radim važno, a to vidim i po reakcijama ljudi. Ni sama nemam Facebook profil ni iPhone, jer me to dekoncentrira i odvlači od stvarnog života”, ističe Jennifer Reid i kaže da nije jedina u svojoj generaciji koja tako živi. “To sad već postaje globalnim pokretom jer su mladi ljudi shvatili da život u virtualnom svijetu nije pravi, autentični život. Nešto se mora promijeniti. Gledajte, kad ste stalno prikopčani na virtualni svijet, on vam odvlači životnu, emotivnu, intelektualnu i mentalnu energiju. Ljudi moraju shvatiti svoju vrijednost”, tumači mlada umjetnica.

• ‘LJUDI SU OTUPJELI NA TUĐE EGZISTENCIJALNE PROBLEME. To znači propast ljudskosti i humanog društva te gubitak dostojanstva svih radnih ljudi’

Tekstove balada ne prepravlja uopće, a neke elemente melodije vrlo rijetko. “Ipak, idem za time da u budućnosti pišem i radim na svojem vlastitom materijalu, i to jednim dijelom pokazujem i radim s polaznicima svojih radionica, uz to što im pokazujem način interpretacije i kako da danas bacimo novo svjetlo na taj stari materijal koji još uvijek može utjecati na nas i naše živote”, pojašnjava autorica, apsolutno uvjerena da socijalno angažirana umjetnost danas još uvijek ima veliku snagu.

Jennifer Reid nije slučajno i spontano zapjevala pronađene tekstove radničkih balada. Još kao gimnazijalka pjevala je u školi da izbjegne sportske aktivnosti, kao sopran u nekoliko školskih zborova, nedugo potom u nekoliko punk i rock bandova, da bi nakon pauze od pet godina paralelno na poziv u jednoj emisiji pjevala balade na lokalnom i na BBC radiju. “Nikada ranije nisam mnogo nade polagala u svoje pjevanje iako sam dobro i čisto intonirala, ali shvatila sam da sam upravo kroz taj materijal pronašla svoj glas i da imam snagu pjevati a capella. Pjevala sam i u Veneciji ove godine, izvan nastupa na Bijenalu, na ulici, i nekoliko gospođa u prolazu reklo mi je da djelujem kao viktorijansko dijete i da sam ih svojim pjevanjem i pojavom potpuno prenijela u ono vrijeme. To mi je bio najbolji kompliment koji sam ikada dobila. Jako sam uživljena kad pjevam i svjesna sam toga. Ipak se radi o ozbiljnim tekstovima, nema tu frivolnosti; pjevam o siromašnim radnicima na rubu gladi, djeci koja su umrla od rada, a to nije materijal u kojem je išta smiješno”, tumači Jennifer Reid.

Vjeruje da se može izboriti da svijet bude bolje mjesto za većinu ljudi i da ne bi smjelo biti tako velikih podjela između bogatih i siromašnih. “Apsolutno mislim da je to moguće. Moja generacija mladih ljudi u to zaista vjeruje. Jako smo svjesni ovog trenutka povijesti i onoga što u društvu nije dobro. Radničkoj klasi treba vratiti dostojanstvo. I sama sam prošla vrlo loše plaćene poslove, preduge sate na poslu, full-time poslove – što je nelegalno i protuzakonito – iako nemam ništa protiv napornog rada ako je dobro i pravedno plaćen. Ali ljudima treba dati mogućnost izbora, a ne ih pretvarati u suvremeno roblje. Treba uspraviti kičmu, boriti se za sebe, za svoje uvjete rada. Previše je toga već postignuto u prvoj polovici 20. stoljeća po pitanju radničkih prava i sindikata, da bismo to danas samo tako izbrisali i napustili. Moja generacija se teško miri s takvim licem kapitalizma”, tumači Jennifer.

Povremeno navrati do kolega u manchestersku Working Class Movement knjižnicu jer su joj upravo oni dali veliku podršku i motivaciju da nastavi pjevati balade i da se osamostali, čak su jednom izjavili za novine da su jako ponosni “na svoju Jennifer”. “Dođem do njih makar samo na šalicu čaja. Oni su moja podrška i moji pravi prijatelji. Bez njih ne bih na počecima karijere imala takvu motivaciju za nastavak”, ističe Jennifer Reid.

PLANIRA U SKOROJ BUDUĆNOSTI izdati nosač zvuka s radničkim baladama i već je snimila desetak pjesama, iako kaže da apsolutno nema zamjene za interpretaciju uživo, kad može ostvariti pravu vezu s publikom. Jennifer će paralelno s nastupima nastaviti istraživati balade, ali i radničku povijest viktorijanskog doba u Engleskoj, što će sakupiti u materijal za knjigu. Zanima je i tradicionalni ples s drvenim klompama koji je tipičan za regiju Lancashire, što će sve više uključivati u svoje buduće nastupe, kako bi cjelovito prikazala taj dio povijesti. “Želim se baviti samo ovime što sada radim. To sam ja. Radit ću i na nekim predavanjima o tomu kako se radničke balade mogu uklopiti u današnji povijesni i socijalni kontekst i što ih to čini relevantnima za današnje društvo. Planiram otvoriti i dućan za balade u Manchesteru, gdje ćete moći doći i vidjeti me obučenu u autentičnu viktorijansku radničku odjeću, a ja ću uživo pjevati poput ljudskog džuboksa. Pozivat ćemo u dućan i školsku djecu da uče o svojoj povijesti i da ih osvještavamo o društvu, jer te su pjesme zaista bezvremene. Relevantnije su više nego ikada, jer radnička i ljudska prava nisu u suvremenom društvu nikada bila toliko ugrožena kao danas”, zaključila je Jennifer Reid.