Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Novinarka New York Timesa i spisateljica, dobitnica Pulitzerove nagrade za roman ‘Vrijeme je opak igrač’, govori o izdavaštvu u SAD-u i svojim radikalnim potezima koje je unijela u literaturu

Jedna od trenutačno najvećih književnih zvijezda u SAD-u samozatajna je i pristupačna Newyorčanka Jennifer Egan. Za roman “Vrijeme je opak igrač” lani je dobila Pulitzerovu nagradu i prestižnu National Book Critics Circle Award, zbog čega je bila uvrštena i na Timesovu listu najutjecajnijih ljudi svijeta. Taj je roman uredništvo izdavačke kuće Profil zamijetilo i prije tih prestižnih priznanja i medijske pompe oko njega pa je otkupilo prava za knjigu da bi nedavno objavili i hrvatski prijevod. Roman “Vrijeme je opak igrač” izdvojio se među stotinama izdanih u SAD-u 2011. zbog nekoliko razloga. Jedan od najvažnijih je njegova nekonvencionalnost – svako poglavlje romana pisano je drugim književnim stilom, ima drukčiju atmosferu i ton, ovisno o tome o kojem se od likova govori. Radi se o omnibusu koji prati tri generacije Amerikanaca vezanih uz glazbenu industriju od 70-ih godina do sadašnjosti, pri čemu se iznosi insajderski prikaz dramatičnih promjena u tom biznisu, ali i predviđaju revolucionarne promjene. Roman je okarakteriziran kao post-postmodernistički zbog strukture koja prati život premrežen suvremenom tehnologijom i “odražava on-line iskustvo”, a posebnu je pažnju privukao zbog poglavlja izrađenog u programu Power Point, što su kritičari prozvali najoriginalnijim potezom u novijoj književnosti, a Egan prvom autoricom koja je u toj mjeri modernu tehnologiju unijela u literaturu.

No Jennifer Egan neuobičajena je spisateljica po još nečemu: svaka joj je knjiga – a “Vrijeme je opak igrač” peta joj je dosad – potpuno je drukčija i namijenjena je drukčijoj publici. Iako je svjesna da zbog toga vjerojatno iz romana u roman gubi publiku, to joj nije nimalo bitno. “Znam da živimo u svijetu u kojem je brendiranje vrlo važno i kad ljudi kupuju knjigu, žele znati što mogu od nje očekivati, što s mojim knjigama nije slučaj. Sigurna sam da zbog toga gubim čitatelje, ali jednostavno stalno moram raditi nešto novo. Jedino tako ne gubim uzbuđenje”, kaže. Iz istog razloga i voli novinarstvo, naime, Jennifer Egan novinarka je New York Timesa u kojem je uglavnom autorica naslovnih društvenih tema, poput homoseksualnih tinejdžera, djece s bipolarnim poremećajem, obitelji beskućnika ili slučajeva kao što je onaj američke novinarke Lori Berenson 1995. osuđene u Peruu na zatvorsku kaznu od 20 godina. “Najvažnije mi je da svaki put otkrivam neki novi svijet”, kaže Egan.

Što vam je donio Pulitzer, kolika je razlika u broju prijevoda vaše zadnje knjige prije i poslije te nagrade?
– Razlika je velika. Kako je knjiga neuobičajena, imali smo velike poteškoće u prodaji prava na knjigu. Tako smo ih prije nagrada prodali u šest-sedam zemalja, a nakon njih u 29. To je najveći broj prijevoda koji je ijedna moja knjiga doživjela, dosad su se sve one prevodile prosječno na osam-devet jezika, što sam smatrala vrlo dobrim. No ovo je ipak sasvim drukčija situacija, a kako je knjiga doista nekonvencionalna, izvrsno je da je dobila toliko čitatelja. Što se prodaje u Americi tiče, knjiga se i prije Pulitzera dobro prodavala, bila je na top-listi bestselera New York Timesa čak 42 tjedna.

Čime mislite da ste se najviše izdvojili među brojnim autorima koji su u SAD-u lani izdali roman, kolike su bile šanse da baš vaš roman dobije Pulitzerovu nagradu?
– Svojedobno sam bila jedan od pet članova žirija koji su odlučivali o dobitniku nagrade National Book Critics Circle Awarda, koja je prestižna poput Pulitzera. Te smo godine morali pročitati 400 knjiga i izabrati jednu tako da dobro znam koliko je sreće potrebno da se u tom moru knjiga članovi žirija usuglase baš oko vaše jer, na kraju, to je ipak njihovo subjektivno mišljenje. Potrebno je puno više od dobre knjige da se dobije takva nagrada. Kad sam odlučivala o pobjedniku, bilo je mnogo knjiga koje sam smatrala odličnima, a koje se drugim članovima žirija nisu svidjele. Bilo je i onih koje su se svidjele i meni i njima, ali da se mene pitalo, pobjednik bi bio netko drugi. Kod dodjele

Pulitzerove nagrade postoje tri člana žirija, ali konačnu odluku donosi Pulitzerov odbor u kojem je 14 ljudi. Dobiti tu nagradu bila je čista sreća.
Mislite li da je upravo nekonvencionalnost bila vaš najjači adut?
– Moguće. Ali na početku je to bio problem, jer ljudi nisu znali što ta knjiga zapravo jest, čak ni ja nisam mogla na naslovnici napisati je li to roman, zbirka priča ili nešto treće. Bojala sam se da će ljudi ako napišem roman, biti zbunjeni. Na kraju nismo ništa napisali, samo smo stavili naslov, što se pokazalo kao vrlo loša ideja, jer ga nitko nije kupio. Ljudi vole etikete, one im pomažu da se odluče.

Poglavlje u Power Pointu nije bio dio vašeg dogovora s izdavačem, doslovno ste ga naknadno prošvercali. Je li ono bilo krucijalni dio knjige?
– Mislim da jest, jer knjiga bi bila sasvim drukčija bez njega. Dodala sam ga doista skrivećki nakon što sam izdavačkoj kući već bila prodala prava na knjigu. Dugo sam željela napraviti nešto s Power Pointom iako nisam ni znala s njime raditi, ali nisam mogla smisliti što. Problem tog programa je što je vrlo hladan i korporativan, veže se isključivo uz posao i taj problem nisam znala premostiti. No onda sam se dosjetila u Power Pointu iznijeti perspektivu djeteta. Tako sam ublažila hladnoću tog programa, ali sam se toga vrlo kasno sjetila. Bojala sam se da to ne povuče cijelu priču prema dolje, ali sam ga ipak napravila. Mislim da sam time promijenila cijelu knjigu. To je ujedno i najslađe, najemocionalnije poglavlje knjige i mislim da bi konvencionalnim pisanjem ispalo previše sentimentalno.

Stječe se dojam da su vam spomenute nagrade donijele slavu, brojni su tekstovi napisani o vama, gostovali ste u mnogim tv-emisijama, jedna je autorica otišla tako daleko da je u svom tekstu o vašoj knjizi izrazila oduševljenje što je jednom prilikom imala čast koristiti WC nakon vas. Kako gledate na to?
– Ma kakva slava, nisam ja Lady Gaga. Ni jedan pisac u SAD-u nije slavan, Amerikance, nažalost, ne zanimaju knjige kao Europljane. Živim normalan život, nitko me na ulici ne prepoznaje i zvuči potpuno suludo to što je ta novinarka napisala.

Jedna od tema koje se provlače kroz cijelu knjigu je samoća, koju ste prvi put intenzivno osjetili putujući sami Europom početkom 80-ih. U trenucima tada čestih napada panike, na telefon niste ni majku uspijevali dobiti kad vam je to bilo potrebno i izjavili ste da su vam upravo ta iskustva pomogla da shvatite kako želite pisati da biste bolje upoznali samu sebe. Mislite li da su mlađe generacije, zahvaljujući modernoj tehnologiji uz koju gotovo nikad nisu sami, zakinute za takve spoznaje?
– Biti sama na tom putovanju bila je jedna od najvažnijih stvari u mom životu. Danas više nitko nije sam, bar ne na način na koji smo to prije bili i ne znam bi li to putovanje imalo takve efekte da sam cijelo vrijeme preko svog iPhonea komunicirala sa svojima. Rekla bih da ne bi, da ne bih spoznala stvari o sebi koje sam tada otkrila. Vjerojatno bi se to dogodilo s vremenom, jednog dana, ali sigurno ne tada. Moram priznati da sam vrlo zabrinuta za mlađe generacije što se toga tiče, jer su ljudi ionako skloni okružiti se drugima da bi izbjegli razmišljanje. Suvremena tehnologija u tome im maksimalno ide na ruku, a ako ne razmišljaš, ne možeš ništa spoznati. U SAD-u već 11-godišnjaci imaju mobitele i cijelo vrijeme su im u rukama. Kako će tako uspjeti otkriti tko su? No istodobno mislim da ako se meni nešto dogodilo na jedan način, ne znači da se njima ne može dogoditi na neki drugi, možda jednako vrijedan.

No djeca su veliko tržište i u dijelu knjige koji se odnosi na budućnost i sami pišete o golemoj količini novih tehnoloških proizvoda namijenjenih isključivo djeci. Jeste li time željeli upozoriti na nešto?
– Čini mi se da sam što se toga tiče ispala puno vidovitija nego što sam planirala. Kad sam prije pet godina počela pisati knjigu, iPhonea još nije bilo. Zamislila sam prekrasan touch screen uređaj koji bi bio vrlo privlačan djeci, što iPhone i jest. U međuvremenu su se na tržištu pojavili slični uređaji namijenjeni isključivo djeci tako da zasigurno imamo razloga biti zabrinuti.

Branite li svojim sinovima takve uređaje?
– U određenoj mjeri da. Oni bi rekli i previše, većina njihovih vršnjaka provodi mnogo više vremena igrajući videoigre i jako su nesretni zbog toga. Ali mi želimo da se uče sami zabavljati, da razvijaju svoju maštu umjesto da cijelo vrijeme igraju videoigrice.
S obzirom na ekonomsku krizu, mijenja li se situacija u izdavaštvu u SAD-u?
– Mijenja se, 2008. i 2009. bile su katastrofalne godine za izdavaštvo. Međutim, danas je malo bolje i to ponajprije zbog pomame za e-knjigama; trenutačno se u SAD-u više od 50 posto prodanih knjiga odnosi na e-knjige, a nitko nije očekivao da će se one pokazati kao tako velik fenomen. Svi kupuju uređaje poput iPada i Kindlea, a zatim i knjige da bi imali što na njih staviti. To je dalo poticaj IT-industriji, ali je još više povećalo problematiku piratstva, jer vrlo lako možete doći do piratske verzije gotovo svake knjige. Ne mislim da će to utjecati na izdavaštvo u toj mjeri u kojoj je utjecalo na glazbenu industriju, ali problem je velik. No zanimljivo je da u konačnici izdavači zarađuju više novca na e-knjigama nego na klasičnim, a istovremeno autori zarađuju manje.

Kao novinarki New York Timesa, čini li vam se da je situacija bolja i u medijskom izdavaštvu?
– Moj je dojam da se situacija stabilizirala, da branša nije više u slobodnom padu, novine se više ne gase tom brzinom. No besplatni internetski sadržaji i dalje otežavaju opstanak tiskanih medija, a on-line oglašavanje još uvijek nije profunkcioniralo kao poslovni model. Ali nešto mi nikako nije jasno: svi čitaju novine na internetu i nikom ne pada na pamet to platiti, a svima je desetljećima bilo normalno kupovati tiskane novine. Osnovni je problem postavka da ako je nešto na internetu, mora biti besplatno. I tu se opet vraćamo na problem piratstva. Ljudi ne razumiju da je to isto krađa i da kradu sadržaj s interneta iako nikad ne bi ušli u dućan i ukrali CD ili DVD. Meni je to djetinjasto, samo djeca mogu očekivati da će produkt nečijeg rada dobiti besplatno.

Kakva je situacija u New York Timesu?
– I oni su odlučili početi naplaćivati dio sadržaja na svojoj web-stranici, pa ćemo vidjeti. Najveći problem je što imaju velik broj izdanja koja jako loše stoje, sam New York Times je u nešto boljoj situaciji nego prije.

Nedavno ste prisustvovali prosvjedima u okviru pokreta Occupy Wall Street. Kakav ste dojam dobili?
– Provela sam nekoliko sati s prosvjednicima jer sam željela shvatiti za što se zalažu. Naravno da se slažem s njima oko toga da je distribucija bogatstva u SAD-u nepravedna, to sad čak i imućni priznaju. No pitanje je što učiniti. Smatram da je čitav pokret vrlo koristan, ali što će se sljedeće dogoditi, ne znam. Međutim, bio je to prvi put nakon dugo vremena da je velik broj Amerikanaca odlučio uložiti vrijeme i energiju da se pobuni protiv nečeg. Kad je George Bush bio ponovo izabran za predsjednika, svi smo govorili da je on katastrofa za prosječnog Amerikanca i da je predsjednik bogataša koji želi zaštiti samo bogataše, ali nitko nije zbog toga izašao na ulice, kao ni zbog čega drugog. Zato mislim da ćemo tek uvidjeti koliko je pokret Occupy Wall Street bio važan.

Kako vidite SAD u budućnosti?
– Najveće je pitanje kako će se SAD nositi s time da globalno više nemamo ulogu moćne sile na koju smo se navikli od kraja II. svjetskog rata i sve će ovisiti o tome kako ćemo na to reagirati. Jedan od naših najvećih problema jest taj što ne školujemo dovoljno svoje građane, nikako ne uspijevamo ustrojiti funkcionalan sustav javnog školstva. Novca ima, samo je pitanje prioriteta. Kao neobrazovana nacija ne možemo se natjecati ni sa kim, a odnos snaga se promijenio i bez obrazovanih više ne možemo ništa. Dolazi jako zanimljivo razdoblje za Ameriku.

Spadate li među one razočarane Obamom i mislite li da ima šanse dobiti još jedan mandat?
– Mislim da je njegovo predsjedavanje bilo razočaravajuće, ali ne krivim njega za to, točno je bio predvidio koliko će biti teško surađivati s republikancima. Možda je nešto mogao napraviti bolje, ali nije mu bilo lako. Smatram ga odličnim predsjednikom i nadam se da će pobjediti na izborima. Mislim da bi njegov drugi mandat mogao biti puno zanimljiviji, jer neće morati brinuti o tome hoće li ponovno biti izabran. Ne znam hoću li moći ostati u ovoj zemlji ako netko od ovih republikanskih manijaka postane predsjednikom nakon što smo se napokon uspjeli riješiti Busha. Mogli biste čuti da sam se preselila u Hrvatsku ako se to dogodi.dd