Kad se spomene njujorška koncertna dvorana Carnegie Hall, odmah se zna da je riječ o nečemu posebnom i prestižnom. U toj dvorani koja ima gotovo 3700 mjesta nastupale su mnoge glazbene legende – Dizzy Gillespie, Liza Minelli, Leonard Bernstein, Ella Fitzgerald, Louis Armstrong, Judy Garland, Frank Sinatra… Jedna je to, uz bečki Musikverein, sidnejsku, tokijsku operu ili argentinski Teatro Colón, od apsolutno najvažnijih koncertnih lokacija u povijesti glazbe. Prilično je velika stvar kad neki hrvatski umjetnik nastupi u toj dvorani. Uspjelo je to nekolicini, pijanistu Mateju Meštroviću i dirigentu Miranu Vaupotiću, Zagrebačkoj filharmoniji, Oliveru Dragojeviću i violinistici Carolini Blašković. Kad je riječ o opernim umjetnicima, vrlo malen je broj onih kojima je uspjelo nastupiti pred publikom Carnegie Halla. Operni prvak Ivica Čikeš jedan je od njih, jedne od najvećih hrvatskih opernih diva Milka Trnina i Zinka Kunc također su nastupile u Carnegie Hallu, a njihovim je stopama krenula i Jelena Štefanić. Operna pjevačica iz Varaždina nastupila je 26. studenoga u sklopu programa ‘’Progressive Musicians, Sound Espressivo, and Price Attractions’’ uz Orkestar Manhattan, a dirigirao je David Wroe.

Jelena Štefanić je mlada sopranistica koja ima širok spektar uloga, od baroknih junakinja do Mozarta, Verdija i Puccinija. Kada je imala samo 16 godina, debitirala je na pozornici u Varaždinu kao Hyale u Charpentierovu ‘’Actéonu’’ pod dirigentskom palicom Laurencea Cummingsa. Tijekom godina nastupala je na brojnim pozornicama kao što su bečki Musikverein, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i Osijeku, NCPA Peking, Teatro della Ciudad Mexico, Grand Theatre Suzhou, Bridewell Theatre London, Kensington Opera London i mnogi drugi. Ovo nije njezin debi u Carnegie Hallu jer je pjevala u toj dvorani prošle godine.

Bivša je studentica festivala iSING u Kini pod vodstvom Hao Jiang Tiana i počasnog predsjednika Plácida Dominga. Godine 2012. Jelena Štefanić pozvana je da sudjeluje na Domingovoj operaliji kao prva hrvatska pjevačica u dugoj povijesti ovog najvećeg natjecanja.

Od 2021. direktorica je Festivalu klasične glazbe Noctes Aquae Iasae, na arheološkoj lokaciji u Varaždinskim Toplicama.

NACIONAL: Nastupili ste u njujorškom Carnegie Hallu, kako je došlo do tog nastupa?

Izvela sam ariju ‘’Tosce’’ prema kojoj imam veliki respekt, a za pultom se našao iskusan maestro David Wroe. Ovo je prvi put da surađujemo, ali naš operni svijet je jako mali tako da imamo dosta zajedničkih prijatelja. Pozornicu sam iskusila prošle godine i znala sam što me čeka. Mi pjevači koristimo izraz da je vrlo gluha, što znači da nije ugodna za pjevanje, ali zato s druge strane – govorim o auditoriju – ima fantastičnu akustiku.

NACIONAL: Ovo nije vaš prvi nastup u Carnegie Hallu, što govori o uspješnosti vaše karijere. Što za vas znači ovakvo priznanje? Jer poznata je činjenica da svega nekoliko opernih dvorana spada u red najprestižnijih, a Carnegie je jedna od njih.

Nije lažna skromnost… Lijepo je pisati u CV jednu takvu prestižnu instituciju, ali već drugi dan čeka me život kao i svaku drugu osobu bilo koje profesije.

NACIONAL: Osim u Carnegie Hallu, nastupali ste i u mnogim drugim svjetskim glazbenim centrima, koliko su vam takvi nastupi potrebni kao umjetnici? Koliko je važno mijenjati pozornice, gledati drugačiju publiku, kakva su to iskustva?

Osim u Carnegieju, prošlih godina pjevala sam i u bečkom Musikvereinu, Musikvereinu u Grazu, Bunka Kaikan u Tokiju, da ne nabrajam sad sve. To su krasne uspomene, bitne jer su to ‘’utakmice u nogama’’. Za neke sam bila spremnija, za neke i ne toliko, ali sve je to, kao što rekoh, iskustvo koje je neophodno. Karijera se stvara godinama i puno je tu uspona i padova, a na padovima se najviše uči. Smatram da sam još uvijek na početku i da me čekaju još neke pozornice koje sam si željela dugi niz godina.

Mogu reći da mi je profesija omogućila da prođem pola svijeta i da sam se susrela s raznim kulturama. To vas sve oblikuje kao čovjeka. Učite, mijenja vam pogled na svijet i daje osobni rast.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti na pozornici, zašto to volite?

Dobro pitanje, zašto volim pozornicu? Tu je prisutno više faktora. Volim pjevati, volim glazbu, ovisnik sam o adrenalinu, zabavlja me biti netko drugi na sceni, a opet imati taj izazov da ostavim osobni pečat nekoj ulozi. I ono najvažnije, želim pružiti ljudima nešto više, dobru energiju. Da ne ulazim previše znanstveno u temu, ali glazba je nešto puno više od nota na papiru i zbilja ima mogućnosti liječenja.

NACIONAL: Iako je u inozemstvu to prilično često, u Hrvatskoj se ne događa često da je neki operni pjevač ili pjevačica samostalni umjetnik. Što to znači u vašem slučaju, je li se to dogodilo vašim izborom? Što vam je najteže, kako dolazite do poslova?

Istina, u inozemstvu je česta stvar biti freelancer. To ima dobre i loše strane. Ja sam oduvijek težila tome. Ulazak u stalni angažman vam daje trenutačnu i prividnu sigurnost, ali ja se previše dobro poznajem. Mene ta neizvjesnost zapravo gura naprijed. Takav sam tip osobe. Nismo svi isti.

Najteže je razdoblje kada znate da, primjerice, sljedeća dva mjeseca nemate angažman. Tada nema ni priljeva novca, a unatoč tome vi morate biti samodisciplinirani i vježbati svakodnevno. Ja vodim spartanski život, drugi ne poznajem. Kondicija se mora održavati i naravno treba biti spreman na uskakanje u angažmane koji se znaju dogoditi od danas do sutra. Do poslova dolazim preko starih suradnji, poznanstva, audicija i menadžmenta.

Jelena Štefanić je od 2021. direktorica festivala klasične glazbe Noctes Aquae Iasae. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Cijeli život ste u operi, nakon diplome magistrirali ste na bečkom Universität für Musik und darstellende Kunst, zašto ste se posvetili baš operi, glazbi? Kako je tekao taj vaš glazbeni put, sjećate li se prvog koncerta, prve predstave?

Pjevanje sam počela učiti s 12 godina. Prvi nastup mi je bio traumatičan. Pjevala sam malu ariju Barbarine iz ‘’Figarova pira’’ i sjećam se da se nisam znala ponašati na pozornici. Naime, prije toga dosta sam pjevala na dječjim festivalima, nekoliko puta na ‘’Turbo Limach Showu’’, pjevala sam zabavnu glazbu. Obožavala sam Whitney Houston, Tinu Turner, Michaela Jacksona i bila sam naučena plesati uz to. Naravno da opera iziskuje scenski pokret, ali ne možete baš plesati ‘’moonwalk’’ na ariju Barbarine.

NACIONAL: Dosad ste po cijelom svijetu pjevali i mnoge opere, koje vam je najdraže iskustvo kad je opera u pitanju?

Nemam najdraže uloge ni najdraže iskustvo. Svaka uloga na kojoj radim u tom trenutku postane nešto što volim. Što duže istražujem djelo ili lik, to ga više prisvajam. Osmišljavamo i zamišljam koju gestikulaciju koristi, kako hoda, ima li tikove možda, što je lik proživio u prošlosti. Koju boju ću staviti u neku frazu. Dakle, nije sve u pjevanju nota. Najlakše je naučiti nešto i zvučat ću sada grubo – izderati se od početka do kraja. Mnogi ljudi dobro pjevanje percipiraju kao glasno pjevanje. A to je daleko od istine. Najteže za pjevača je pjevati neku frazu ili visinu u piano jer iziskuje puno više tijela, snage, koncentracije, a i pokazuje tehničku spremnost.

NACIONAL: Posljednjih godina mnogi mladi hrvatski operni umjetnici dolaze u fokus, puno rade, operne kuće nude im angažmane, a velik broj njih iz Hrvatske otišao je u inozemstvo i imaju sjajne karijere. Kako gledate na to, koliko je to važno?

Ja kažem da mi imamo jako puno sjajnih pjevača sa zavidnim karijerama koji su pravi ambasadori naše zemlje ali, nažalost, kultura nije nešto što mami klikove i nije u mainstreamu.

NACIONAL: Rođena ste Varaždinka, a Varaždin zaista ima sjajne glazbene škole, čega se najradije sjetite iz vremena odrastanja?

Iz Varaždina dolazi cijela plejada pjevača svjetskih karijera poput Ruže Pospiš Baldani i Miljenke Grđan… Da ih ne nabrajam sve jer ću sigurno nekoga nenamjerno izostaviti. Ne znam u čemu je stvar. Geni, zrak, voda… Šalim se. Jedan kolega je jednom spomenuo, radi se o ‘’zagorskom ftrucu’’, to znači inat.

NACIONAL: U Varaždinskim Toplicama nekoliko godina organizirate operni festival na sjajnom arheološkom lokalitetu. Taj je festival zaista premašio sva očekivanja pa u ta tri dana dođe i više stotina ljudi. Zašto ste odlučili pokrenuti takvo što?

Festival koji će 2025. imati petu obljetnicu nastao je spontano iz jednog koncerta. Želim ljudima približiti klasičnu glazbu, pokazati prave benefite na ljudski organizam i sve ono što sam godinama izučavala, i još uvijek to radim, implementirati u rad na festivalu. Ne želim otkrivati, ali peta godišnjica, ‘’kak’ se šika’’, bit će još bolja od 2024.

NACIONAL: Produkcija je i inače nešto što vas zanima, čemu ste posvećeni, zašto? Koje vještine su vama kao opernoj pjevačici potrebne da bi se odradio neki produkcijski posao?

Produkcija me ispunjava na drugačiji način. Imam viziju, nit vodilju i znam što želim, a intuicija i svemir me navode i sve se nekako slaže.

NACIONAL: Uskoro ćete biti u žiriju na jednom natjecanju za pjevače na Siciliji, koliko vam takvi projekti omogućuju da bude u žarištu, da vidite scenu s različitih gledišta?

Po povratku iz SAD-a letim za Siciliju gdje ću biti u žiriju na 36. ediciji natjecanja Francesco Paolo Neglia u Teatru Garibaldi u gradu Enni. Veselim se biti malo s druge strane pozornice i da se ovaj put ne moram ja preznojavati. Budući da imam još malu bebu, ovo mi dobro dođe jer se bavim svojim poslom, ali ipak nije toliko stresno. A sjediti u žiriju uz veliku pjevačicu Ines Salazar mi je i čast. Nakon toga slijedi koncert u Siracusi i još neki projekti prije Božića. Tada slijedi zasluženi odmor.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, kako planirate nastupe? Imate li agenta ili morate sami? Kako znate koja je uloga prava za vas i razvoj vaše karijere?

Od siječnja me čekaju daljnje obaveze, nova poznanstva, nove uloge. Pitate me kako ih biram. Ja kažem: ne biram ja, one biraju mene.