Veleposlanica Republike Srbije u Hrvatskoj Jelena Milić 7. studenoga 2022. predala je vjerodajnice predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću. Godinu i pol nakon što je stupila na dužnost, prvi intervju za hrvatske medije odlučila je dati Nacionalu. Rođena je u Beogradu, gdje je diplomirala i magistrirala na Univerzitetu UNION Nikola Tesla. Kako stoji u službenoj biografiji na internetskoj stranici Ministarstva vanjskih poslova Srbije, devedesetih godina radila je s izbjeglicama iz Hrvatske i BiH pa je od 1996. do travnja 1997. radila u uredu UNHCR-a u Beogradu na slučajevima Srba izbjeglih iz Hrvatske i BiH i njihovom preseljenju u treće zemlje. Sljedeće dvije godine, do 1999., radila je na projektu povratka izbjeglih Srba u Hrvatsku „Hoću kući“ Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. U tom se razdoblju u Knin i okolna sela organizirano vratila prva veća skupina izbjeglica, a pokrenuti su i prvi sudski sporovi za povrat imovine pred hrvatskim sudovima. Potkraj devedesetih aktivno je podržavala rad nenasilnog pokreta Otpor, koji je uvelike pridonio padu Slobodana Miloševića. Početkom 2001. Jelena Milić primljena je u Forum za međunarodne odnose Europskog pokreta u Srbiji, gdje je pokrenula i uređivala mjesečnik za međunarodne odnose. Od svibnja 2001. do srpnja 2003. radila je kao istraživačica u beogradskom uredu Međunarodne krizne skupine (MKS), kada je MKS objavljivao izvještaje o važnosti suradnje Srbije s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Od 2004. do 2007. Jelena Milić bila je starija asistentica bivšeg ministra vanjskih poslova Srbije Gorana Svilanovića, dok je obnašao dužnost predsjednika Prvog radnog stola Pakta za stabilnost jugoistočne Europe. Krajem 2007. veleposlanica Milić bila je suosnivačica nezavisne liberalne analitičke organizacije Centar za euroatlantske studije (CEAS), koji je vodila do ljeta 2021. i koji je, među ostalim, promovirao punopravno članstvo Srbije u NATO-u. Prema službenoj biografiji Jelene Milić, CEAS je u njezinu mandatu postao “među najuglednijim i najutjecajnijim analitičkim organizacijama na Balkanu sa širokim medijskim institucionalnim i društvenim utjecajem”. Svoj današnji položaj veleposlanice Srbije u Hrvatskoj Jelena Milić, kako je kazala novinaru Nacionala, smatra kontinuitetom svojega dosadašnjeg djelovanja.

NACIONAL: Molim vas opću ocjenu trenutnih odnosa Srbije i Hrvatske.

Nakon posljednjeg neformalnog susreta premijera Plenkovića i predsjednika Vučića, predsjednik moje zemlje ocijenio je da srpsko-hrvatski odnosi u budućnosti mogu i moraju biti bolji. Novi premijer Miloš Vučević u srijedu je imao ekspoze u Narodnoj skupštini Srbije, u kojem je istaknuo značaj mira i stabilnosti na zapadnom Balkanu. Gospodin Vučević je izjavio da je Hrvatska država s kojom Srbija ima kompleksno historijsko naslijeđe te da je Srbija svjesna brojnih izazova koji stoje na putu oporavka naših međusobnih odnosa. Poručio je da ne treba očekivati da će Srbija zbog popravljanja odnosa sa Zagrebom odustati od svog prava na istinu, tugu i pravdu, ali i da, bude li obostrane volje, možemo ostvariti bolje odnose.

NACIONAL: Možemo li u vašem mandatu očekivati službene uzajamne posjete na razini predsjednika i premijera, kojih već dugo nije bilo?

Jako mi je drago što i predsjednik Vučić i premijer Vučević, kao i novi ministar vanjskih poslova Marko Đurić, imaju mirnodopske vizije budućnosti i posvećeni su ekonomskom napretku Srbije. Nadam se da će Srbija vrlo brzo imenovati novog koordinatora za otvorenja pitanja, koji će s kolegom s hrvatske strane napraviti inventuru otvorenih pitanja i hodogram daljnjih aktivnosti. Smatram da bi bilo u obostranom interesu da poslije toga krenemo u što širu institucionalnu formalizaciju odnosa bez posrednika, u direktnoj komunikaciji što većeg broja nadležnih državnih institucija. Da ne kaskamo za realnošću, jer odnosi između građana Srbije i građana Hrvatske postoje i dnevno se šire na toliko mnogo nivoa, što je odlično.

NACIONAL: Problem bi mogao iskrsnuti odmah na početku: potpredsjednikom Vlade Srbije imenovan je Aleksandar Vulin, kojemu je 2018. Plenkovićeva vlada uskratila dobrodošlicu, a ta odluka, koliko znam, do danas nije opozvana. Pretpostavljam kako ste svjesni da to imenovanje neće dobro odjeknuti u Zagrebu?

Sastav nove vlade je odraz demokratski izražene volje građana i njezin je zadatak ostvarivanje sveukupnih interesa države. Što se politike prema Hrvatskoj tiče, sugeriram da pogledate sastav cijele Vlade, uključujući i ponovno imenovanje ministra Žigmanova, te da pomno poslušate ekspoze novog premijera Miloša Vučevića pred Narodnom skupštinom. Premijer je u svom ekspozeu naglasio i da je ovo vlada kontinuiteta. Srbija je već počela investirati razmjere jednog cijelog godišnjeg proračuna Srbije, što je oko 17 milijardi eura, u razvojne projekte koji će kulminirati specijaliziranom međunarodnom izložbom EXPO 2027. godine u Beogradu. Po meni je to izuzetna razvojna šansa, skok u budućnost koji Srbiji treba iz mnogo razloga. To je prilika i za hrvatsku privredu i za hrvatsku državu, pa ću ovdje ponoviti Bajagin stih koji jako volim: samo je “442 do Beograda…” Podsjećam da trgovinska razmjena Srbije i Hrvatske kontinuirano raste i od 728,3 milijarde eura, koliko je iznosila 2021., u 2023. dostigla je 1,98 milijardi eura, što je 2,6 puta više. EXPO je prilika i za skok u tom trendu.

NACIONAL: Koja su za Srbiju najvažnija otvorena pitanja s Hrvatskom?

Hrvatska inzistira na pitanju nestalih kao preduvjetu za sve ostalo. Razumijem to, ali bih dodala da i Srbija, nažalost, ima podjednako puno razloga za traganje za nestalima. Otprilike polovina od ukupnog broja nestalih u Hrvatskoj su etnički Srbi, o čemu se u Hrvatskoj malo zna. Pretpostavljam da među njima ima i dosta civila. Pitanje nestalih je prije svega humanitarno pitanje, ali za mene je i par excellence političko pitanje. Njegovo rješavanje dalo bi potpuniju sliku prirode sukoba devedesetih, koja je u Hrvatskoj nerijetko prilično crno-bijela. Nažalost, povijest nas uči da se poslije teških sukoba sudbina dijela nestalih nikada ne riješi. Prvih nekoliko mjeseci od stupanja na dužnost veleposlanice mahom sam provela diljem Slavonije na komemoracijama mnogobrojnim srpskim žrtvama s početka sukoba devedesetih. Iako znate okolnosti od ranije, iako se pripremite, jednostavno “puknete” i ridate kad čujete od rođaka nestalih u tom razdoblju: “Samo da ih nađemo, da ne sanjamo desetljećima da su im tijela razvukle i pojele divlje svinje.” Porodice, naravno, žele neku vrstu okončanja neizvjesnosti i traume. Srbija je spremna, ako sazna nove informacije, podijeliti podatke s Hrvatskom. Procjenjujem, međutim, da nemamo luksuz čekati da se prvo riješe teška pitanja poput nestalih, što je hrvatski preduvjet, pa da onda idemo u zajedničko djelovanje u drugim oblastima. Da donekle banaliziram, poplavni val iz Njemačke neće stati jer Srbija i Hrvatska nemaju definiran protokol zajedničkog reagiranja u izvanrednim situacijama. Mnogi problemi suvremenog svijeta upućuju nas da već sad radimo zajedno.

NACIONAL: Kakva su, prema vašim informacijama, uzajamna očekivanja od novih vlada u Beogradu i Zagrebu?

U Hrvatskoj je dobro primljena vijest da je ministar Tomislav Žigmanov, iz redova hrvatske zajednice u Srbiji, novi-stari ministar za ljudska prava i društveni dijalog. Njegovi koalicijski partneri iz redova Bošnjaka ušli su i u novu vladu. Koalicijska većina tradicionalno odlično surađuje s Mađarima u Srbiji, a inkluzivna je i u odnosu na ostale manjine. Pomno pratim postizborni proces u Hrvatskoj. Vidim da postoje načelne primjedbe, s demokratskog aspekta, u vezi s postojećim sustavom rezerviranih manjinskih mjesta u parlamentu, ali i dnevnopolitičke primjedbe o razlozima za pojedine odluke manjinskih predstavnika, kao i tko koga više ne bi trebao predstavljati ili nije adekvatno do sada predstavljao. Posebno pratim debate o tome u kojoj bi se opciji, eventualno, smanjila razina kolektivnih prava Srba, jer oni su u specifičnom težem položaju od drugih manjina. Čini mi se da postoji prostor za bolje razumijevanje razlika između prava Srba i interesa srpske zajednice kako ih vide različiti politički predstavnici. Nadam se da garantirani nivo ostvarenih prava Srba neće biti smanjen, dapače, postoji prostor da se on zaštiti bez obzira na loše demografske trendove. Otkad sam na dužnosti, spomen-ploču ubijenim članovima srpske obitelji Zec iz Zagreba podigao je Grad Zagreb, za mandata Možemo!; vijence za sve postradale u Vukovaru – pa i Srbe – u Dunav su bacili predstavnici Možemo! kada je to predstavnicima Srba bilo zabranjeno.

‘Vijence za sve stradale u Vukovaru – pa i Srbe – u Dunav su bacili predstavnici Možemo! kada je to predstavnicima Srba bilo zabranjeno’, rekla je Jelena Milić novinaru Nacionala Borisu Paveliću. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Dosadašnja vlada u Zagrebu zahtijevala je reciprocitet u zastupanju manjina, što znači parlamentarno zastupanje manjina u Narodnoj skupštini Srbije. Može li se to očekivati?

I u Hrvatskoj postoje rasprave je li to najbolji način ili ne. Politički položaj hrvatske zajednice i materijalne okolnosti institucija hrvatske manjine u Srbiji se u kontinuitetu unapređuju, što nitko ne osporava. Srbi u Hrvatskoj svakako imaju posebne otežavajuće okolnosti, koje druge manjine nemaju.

NACIONAL: Podržava li Srbija politiku SDSS-a i Milorada Pupovca?

SDSS je politička stranka, ne miješam se u unutarnje poslove Hrvatske.

NACIONAL: Pitam vas podržava li ih Srbija.

Je li Srpsko narodno vijeće predstavnik dobrog dijela Srba u Hrvatskoj?

NACIONAL: Jest.

Premijer Vučević je u ekspozeu naglasio da će Srbi u Hrvatskoj uvijek imati podršku svoje matične države. Dakle, zaključite sami.

NACIONAL: Kako bi u Beogradu odjeknulo eventualno ukidanje tjednika Novosti, što traži Domovinski pokret?

Ne vjerujem da je to velika tema u Srbiji. Rekla bih da ima važnijih pitanja i indikatora za položaj Srba u Hrvatskoj. Jedna je od njih Jasenovac. Ne sjećam se, naprimjer, da je ikada ijedan dužnosnik HDZ-a rekao da je u NDH počinjen genocid nad Srbima.

NACIONAL: Ali to nije sporno.

Itekako je sporno. Koliko ja znam, u HDZ-u to nikad nisu priznali, komemorira se uvijek za žrtve holokausta i genocida nad Romima, ali ne i za genocid nad Srbima, već za zločin nad njima.

NACIONAL: Ekspoze mandatara Vučevića i sastav nove vlade sugeriraju mogući zaključak da Srbija odustaje od EU-a i opredjeljuje se za Rusiju. Je li to točno?

Premijer Vučević u ekspozeu je naglasio da je članstvo Srbije u EU-u strateški cilj moje zemlje. Dijelim razočaranje i gnjev i predsjednika Vučića, novog mandatara, i mnogih u Srbiji koji su bili vrlo proeuropski orijentirani, načinom na koji se zloupotrebljavaju principi međunarodnog javnog prava da bi se ostvarili neki ciljevi koji se ne mogu ostvariti drugačije zato što Srbija čvrsto brani svoje pozicije. Hrvatska je posvećena proširenju EU-a na Zapadni Balkan. Srbija to cijeni. Koliko razumijem, postoje značajna sredstva Kraljevine Norveške za transfer hrvatskog znanja i iskustva u procesu europskih integracija Srbiji, smatram da treba s tim već sada početi. Šteta je što se nekad posvećenost Srbije europskim integracijama u Hrvatskoj neosnovano dovodi u pitanje. Progleda se kroz prste drugim akterima, a ne prepoznaju se veliki koraci Srbije, poput izmjena Ustava u oblasti pravosuđa koje se tiču i nastavka EU integracija, rada na medijskoj strategiji i drugog. Teški kompromisi u pregovorima s Prištinom koje činimo iako su argumenti na našoj strani, dokaz su te posvećenosti. Srbija je jasno osudila agresiju Rusije na Ukrajinu; pomaže obnovu električne infrastrukture u Ukrajini, šalje humanitarnu i drugu pomoć, privremeni je ili možda stalni dom velikom broju izbjeglica iz obiju zemalja. Naša diplomatkinja Tamara Vučić, supruga predsjednika Aleksandra Vučića, sudjeluje u inicijativi Olene Zelenske, supruge predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog, lansiranoj prošle godine u Kijevu. U Beogradu će se uskoro održati skup te inicijative, prvi te vrste na regionalnom nivou izvan Kijeva. Živjela sam pod surovim UN-ovim sankcijama koje je Rusija podržala, mladost su mi pojele i ostavile na mene trajne posljedice. Nisu osakatile „Miloševićevu Srbiju“ nego moju Srbiju, usporili je u suočavanju s greškama i u reformama. Razumijem i principijelni stav moje države. Rusija je članica Vijeća sigurnosti UN-a. Srbiji treba njezina podrška da dođemo do kompromisa oko statusa Kosova i Metohije koji može imati demokratsku verifikaciju u zemlji. Istovremeno, diverzificiramo, upravo uz pomoć EU-a i SAD-a, svoje izvore energenata i rute snabdijevanja, kao i svoje dobavljače oružja i opreme. Hrvatska tu može imati važnu ulogu.

NACIONAL: Rekli ste da Srbija ostaje čvrsto privržena ulasku u EU. Kako je moguće da se u zemlji koja želi postati članica EU-a, dogodi da aktivistkinja koja se protivila muralu osuđeniku za teške ratne zločine i genocid, Aida Ćorović, zbog toga dobije zatvorsku kaznu, a poslije toga, s novinarima Anom Lalić Hegediš i Dinkom Gruhonjićem, dobije teške prijetnje i medijski linč, i to na osnovi izjava koje nije izrekla, nego su ih montirali režimski mediji? To se u europskoj zemlji ne bi smjelo dogoditi.

Kako je moguće da europske institucije i politički Zapad, pa i Hrvatska, ne vide sve druge korake i mjere Srbije u procesu europskih integracija? Srbiju se stalno gleda očima devedesetih, a ne očima 2024. Ono što se dogodi sada, preuveličava se i vadi iz konteksta i mislim da to nije u redu.

NACIONAL: Mislite li da je ovo preuveličavanje?

To je preuveličavanje i vađenje iz konteksta. Mogla bih i ja vas načelno, bez miješanja u unutarnje stvari Hrvatske, pitati: kako jedna članica EU-a može imati zakon poput lex AP kad se relevantna medijska udruženja bune protiv toga?

NACIONAL: Apsolutno se slažem s time da članica EU-a ne bi smjela imati lex AP.

Ja o tome nemam stav, samo uočavam. No imam stav o tome da gubite kredibilitet aktivista za ljudska prava kad odete na Eurosong u Azerbajdžan na poziv države i pišete hvalospjeve o organizaciji, a vaše kolege, podržavane od istih donatora kao vi, čame u azerbajdžanskim zatvorima. Političari i diplomati to mogu gledati drugačije, aktivisti ne. O ovome, inače, pitate osobu koja je u istim tim srpskim medijima nazvana „licem NATO zla“. Dobila sam punomoćnu presudu protiv Vojislava Šešelja zbog knjige „Jelena Milić NATO picajzla“, a evo me i kao veleposlanice. Te sam borbe vodila potpuno sama jer sam se drznula dovesti u pitanje dogmu da je „Kosovo gotova stvar“ i da je sve što Vučić radi pogrešno i strašno. Ne smeta mi, ali jednog momenta postanete sami sebi „case study“. S tog aspekta ovo potežem, ne s osobnog. Pojačan trend zloupotrebe principa otvorenog društva u koji sam vjerovala, instrumentalizacije presuda ad hoc sudova, relativizacije kompromitiranih presuda za zločine nad Srbima, instrumentalizacije donatorskih politika za civilno društvo, romantizacije nekih nacionalizama, dvostrukih standarda međunarodnih organizacija, „nezavisnih medija“ i komentatora, sotonizacije jedne vjerske tradicionalne organizacije mimo svih liberalnih uzusa, a o onima političke korektnosti da ne govorimo, i to najčešće protiv legitimnih interesa Srbije i Srba u regiji, uočavala sam još prije nekoliko godina i tome sam se javno suprotstavljala. Do tada sam, naprimjer, smatrala da je u Srebrenici počinjen genocid, od tada ne smatram. Gruhonjić i Ćorović su u svom javnom angažmanu nerijetko djelovali na gore opisani način, s kojim se načelno duboko ne slažem. Kad kažete da je Srbija danas fašističko društvo, izgubite u mojim očima kredibilitet objektivnog komentatora, postajete klijentelist. Što je to krivo navedeno u izjavama Aide Ćorović? Što se Gruhonjića tiče, ne bih njegovu izjavu „spinala“ kao što su radili srpski mediji, jer je svojim angažmanom dao dovoljno argumenata za utemeljeniju kritiku. Mislim da je Ivo Banjac jednom rekao, parafraziram, da sarkazmu i cinizmu nema mjesta u javnom prostoru.

NACIONAL: Uskoro će u Vijeću Europe i Općoj skupštini UN-a biti donesene dvije važne i dalekosežne odluke: Vijeće Europe odlučivat će o primitku Kosova, a Opća skupština UN-a o Rezoluciji o osudi genocida u Srebrenici. Kakav je stav Srbije?

Jako smo nezadovoljni, iz više opravdanih razloga. Ovi potezi ne doprinose stabilnosti regije i pomirenju. Voljeli bismo kad bi hrvatska vlada imala više sluha za vrlo utemeljene argumente moje zemlje oko eventualnog prijema Kosova u Vijeće Europe i oko glasanja o rezoluciji o Srebrenici u Općoj skupštini UN-a. Ti se argumenti odnose na eroziju procedura tih važnih organizacija, što podriva njihov ugled i utjecaj. Takvi trendovi ne doprinose stabilizaciji Zapadnog Balkana i procesu pomirenja. Čini mi se da prioritet nisu ni “zaštita ljudskih prava stanovnika Kosova“ ni „pijetet prema žrtvama u Srebrenici i prevencija da se to više ne ponovi”, već realizacija drugih, unaprijed zacrtanih ciljeva koji se ne uspijevaju ostvariti zbog dobre principijelne politike Beograda, i to na način koji podriva svima prijeko potrebno međunarodno javno pravo. Procjenjujem da su ti potezi prevencija za slučaj drastičnijih političkih promjena na Zapadu i svojevrsna “kompenzacija” za nedostatak prostora da se drugačije odgovori na aktualne oružane sukobe u svijetu, političko kažnjavanje pojedinaca, ali i srpskog kolektiviteta. Žao mi je što je stvarni razlog rezolucije o Srebrenici prije neki dan ogolio ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, rekavši kako „Srbija ne zaslužuje ništa osim da bude prezrena“. Kad Konaković kaže “Mi smo izvukli Vučića ovdje na čistac i cjelokupno tu političku bulumentu iz Srbije, iz Republike Srpske, na ovom pitanju u kom smo lako Europi i svijetu pokazali s kakvim ljudima živimo i tko su nažalost naši politički partneri”, on kaže – većinska Srbija, on kaže – kolektivna kazna Srbima. Jer neupitno je da ta „politička bulumenta“ ima većinsku podršku u Srbiji. S druge strane, u odnosu na Konakovića, imamo riječi ministra Đurića, koji je kao predstavnik Srbije na nedavnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o BiH rekao: „Želim govoriti i u ime budućih generacija, koje ne zaslužuju provesti život u historijskim rovovima koje su iskopale druge generacije… Mislim da svi trebaju pognuti glavu pred svim žrtvama. Ova Rezolucija o Srebrenici je pripremljena u potpunoj tajnosti, bez konzultiranja entiteta i izabranih predstavnika i bez pokušaja da se uvaži na stotine tisuća drugih žrtava. Napravljena je usprkos onome što zahtijeva podršku drugih naroda. Srbija kontinuirano i dosljedno osuđuje sve zločine, naročito masakr u Srebrenici. Viši funkcioneri Srbije, uključujući dvojicu predsjednika, odali su počast žrtvama u Potočarima. Treba imati jednaku pravdu za sve žrtve rata u BiH. Tretirajmo sve žrtve jednako, bez osvete kroz politički diskurs. Moramo izgraditi povjerenje.“

Spomenuto prijeko potrebno povjerenje ne gradi se, po meni, na slabo prikrivenoj, kako ja to opisujem, „goldhagenizaciji“ Srba koja je na sceni u dijelu političkog Zapada, regije i Srbije – u tu procjenu spadaju i Ćorović i Gruhonjić – dok drugi dio to promatra i ne reagira. Naime, Amerikanac Daniel Goldhagen objavio je sredinom devedesetih doktorsku disertaciju pa knjigu „Hitlerovi dobrovoljni egzekutori“, koja je nažalost nakratko privukla veliku pažnju prije nego što je kredibilni znanstvenici, poput Yehude Bauera, nisu raskrinkali i ukazali na njen rasistički antinjemački sadržaj, na pokušaj „znanstvene“ legitimizacije koncepta kolektivne etničke krivnje i zaključke izvedene bez uzimanja svih relevantnih varijabli u obzir. Svjedočila sam pokušajima prominentnih bošnjačkih aktera, i sada aktivnih oko rezolucije u Srebrenici, da po Goldhagenovoj logici plasiraju projekte o Srbiji. Da apsurd bude veći, u tome su im pomagale neke njemačke političke i donatorske strukture. A kad smo kod apsurda, hoće li se po toj rezoluciji, ako bude usvojena, kazniti i Yehudu Bauera, koji je donedavno bio počasni predsjednik Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust (IHRA), kojom je Hrvatska do prije nekoliko mjeseci predsjedala? U hrvatskim medijima nigdje nije prenesena nedavna Bauerova izjava da zločin u Srebrenici „nije genocid“. Podsjetit ću vas, plenarna sesija IHRA-e u Dubrovniku velikim je dijelom bila posvećena odavanju počasti upravo spomenutom profesoru Baueru, dugogodišnjem predsjedniku pa počasnom predsjedniku IHRA-e. Počast su odali premijer Plenković, državni sekretar SAD-a Anthony Blinken, britanski premijer Rishi Sunak, ministar kulture Švedske… I što ćemo sad, izuzet ćemo profesora Bauera, a ganjati nepodobne Srbe? Dok razgovaramo, stigla je vijest da se Hrvatska pridružila sponzorima te vrlo kompromitirane i tendenciozne rezolucije. Još nisam vidjela reakcije iz svoje zemlje, ali smatram da odluka svakako ne doprinosi unapređenju odnosa naših dviju država. Već vidim reakcije nekih bošnjačkih portala koji to komentiraju kao „kompenzaciju“ za zločine nad Bošnjacima koje su Hrvati počinili devedesetih.

NACIONAL: Kako će Srbija reagirati u slučaju da Republika Srpska proglasi odvajanje od BiH bude li rezolucija usvojena, što je najavio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik?

Ministar Đurić je na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o BiH prije neki dan rekao: „Moja zemlja podržava teritorijalni integritet BiH, ali i nadležnosti RS-a.“

NACIONAL: Predsjednik Srbije je najavio da će pokrenuti pitanje genocida u Jasenovcu. Znači li to da možemo očekivati zahtjev Srbije Općoj skupštini UN-a o Jasenovcu?

Predsjednik Vučić je nedavno izjavio da će Srbija, u slučaju da rezolucija o Srebrenici u UN-u bude usvojena, podnositi prijedloge rezolucija o izvršenom genocidu na teritoriji Srbije, u Kragujevcu, u Kraljevu, Jajincima, pa u Jasenovcu.

NACIONAL: Zašto je Srbiji problem osuditi genocid u Srebrenici?

Naglašavam da je Skupština Srbije usvojila rezoluciju o Srebrenici u kojoj se referira na presude međunarodnih sudova. O ovoj drugoj rezoluciji i našem stavu sve je rekao novi ministar vanjskih poslova Marko Đurić prije neki dan u Vijeću sigurnosti UN-a. I ja sam vam već dala svoje viđenje razloga što je ova rezolucija problematična i što smatram razlozima za njezino pokretanje. Meni je problem i što su se ad hoc sudovi toliko kompromitirali, a Međunarodni sud pravde (ICJ) je svoju presudu donio bez vlastite istrage, naslanjajući se na presude MKSJ-a. Pokojni Srđa Popović ukazivao je i na apsurd da priznate zločin na temelju kojega se donese presuda za genocid, a za to djelo dobijete pet godina zatvora.

NACIONAL: Razumljiva je osjetljivost Srbije prema ustaškom genocidu nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Ima li Srbija očekivanja od Hrvatske kada je riječ o Spomen-području Jasenovac?

Nadam se i radim na tome da uskoro u posjet Jasenovcu dođe i predsjednik Vučić. Posebno sam ponosna što sam prije nekoliko mjeseci kao ambasadorica Srbije dočekala prvu grupu đaka beogradskih gimnazija koja je organizirano, poslije mnogo, mnogo vremena, posjetila JUSP Jasenovac. Ubrzo je realiziran još jedan sličan posjet. Nadam se da će taj trend postati praksa. Posjeti su bili dostojanstveni, đaci su pokazali velik interes, kustosi JUSP-a Jasenovac bili su vrlo susretljivi, nije bilo ama baš nikakvih incidenata, što smatram izuzetno bitnim. Inače, tijekom hrvatskog predsjedanja IHRA-om, tim savjetnika IHRA-e Roberta Williamsa izdao je set preporuka o unaprjeđenju stanja u JUSP-u Jasenovac. Drago mi je što je Srbija podržala te preporuke. Ne znam zašto su hrvatski dužnosnici nastojali da se te preporuke, inače vrlo utemeljene, sakriju od očiju javnosti. Usput, jedan od razloga što sam odlučila prvi intervju dati upravo Nacionalu, koji i inače redovito čitam, jest to što Nacional o Jasenovcu i predsjedanju IHRA-om objavljuje izuzetno dobre i konzistentne tekstove. Poštujem tu principijelnost. Ponosna sam što je našoj delegaciji pri IHRA-i, uz pomoć kolega iz drugih delegacija, prije svega američke, uspjelo dobiti te preporuke. Nadam se da će moja zemlja pomno pratiti njihovu implementaciju. Provedba preporuka također bi doprinijela izgradnji zdravih, neporoznih temelja strukture za unapređenje odnosa triju država – Srbije, Hrvatske i BiH – i naših dvaju naroda, izgrađenih na nalazima kredibilnih znanstvenika i organizacija poput Yad Vashema i Muzeja holokausta u SAD-u.