Glumica Jelena Miholjević napisala je prvu zbirku poezije ‘Taj glas’

Glumica Jelena Miholjević napisala je svoju prvu zbirku poezije. „Taj glas“ čekao se dugo, Jelena Miholjević uspjela je izvući korist iz genijalnih tuđih tekstova koje godinama čita i izgovara te pronaći svoj glas, taj glas. Zbirku pjesama predstavit će 15. travnja, a Nacionalu je dala kratak intervju.

NACIONAL: Napisali ste zbirku poezije „Taj glas“, otkud sad pjesme? Koliko dugo ste ih pisali i zašto ste ih odlučili objaviti? Sad je i promocija…

Pjesme sam počela pisati na društvenim mrežama, gotovo slučajno. Nakon predstava, vraćajući se tramvajem kući, još je u meni nešto ostalo nakon izvedbe, neki glas, jednostavno sam morala pisati. Zanimljivo je da mi se Staša Aras, fenomenalna književnica, javila u inbox da mi kaže da voli moje pjesme i da mi može pomoći da ih uredimo. Tako je počela nastajati ova zbirka. Uz veliku pomoć i nagovor mojih prijatelja. I pisaca. Sanja Lovrenčić me ohrabrila, moja divna prijateljica Ivana Bodrožić isto tako. Irena Matijašević, Katja Šimunić… Jako sam im zahvalna. U razgovorima s Natašom Govedić dobila sam pravi poticaj da svoj rad shvatim ozbiljno. Suprug mi je bio vjerni kritičar, odnosno, poticao me. Vrijedni Zoran Maljković, koji me je “pročitao” s ljubavlju i razumijevanjem, dovršio je veliki posao rada na zbirci kako bi “Taj glas” izašao u nakladi Petrinih knjiga. Promocija je u Teatru Exit, 15. travnja u 18 sati.

NACIONAL: Jesu li pjesme, kao novi medij kojim se izražavate, vaše ogoljenje? Je li to nužno znak za nemir, nervozu, kako se osjećate?

Pjesme su uvijek ogoljenje, ali i moja profesija traži veliku dozu hrabrosti i izloženosti tako da sam oko toga opuštena. Osjećam se uzbuđeno, ali mirno. Drago mi je kada možemo učiniti nešto o čemu ranije nismo ni sanjali.

NACIONAL: Koliko vam je važno izraziti se poezijom?

Sve je to nastalo jako spontano, iz neke konstantne, ali smirene potrebe za pisanjem. Kroz cijeli život čitam i interpretiram poeziju, sigurna sam da je i to imalo veliki utjecaj na moje pisanje.

NACIONAL: Pišete o glumi, sebi kao glumici, djeci, Gavelli koju niste vidjeli tri godine… Može li se reći da su ove pjesme autobiografske, iskustvene?

Naravno, ima ih dosta direktno autobiografskih. Sve su iskustvene, na ovaj ili onaj način, sanjane ili proživljene. Pišem i kroz druge, ne samo kroz sebe. Nije mi lako analizirati svoje pjesme, Staša i ja, kasnije i Zoran, odabrali smo polovicu napisanog da bi se objavilo u ovoj zbirci.

NACIONAL: Dosta pišete i o Zagrebu. Potres, Trešnjevka, kvartovi, ulice, ljudi. Koliko vam je rodni grad inspirativan, što najviše volite u Zagrebu?

Potpuno sam zaljubljena u Zagreb, puno pišem o njemu, teško mi je gledati kako se mijenja kroz grabež. Ali pišem i o Rijeci, Petrinji, Dubrovniku… To su sve gradovi mog djetinjstva.

NACIONAL: Staša Aras u predgovoru piše da ste kao pjesnikinja hladna i topla, obilna i oskudna, tužna i razdragana. Doživljavate li vi samu sebe kao takvu autoricu punu proturječnosti?

Staša me je pročitala u svakom smislu, i sama se čudim kako funkcioniram – ono što bi trebalo biti teško, meni je lako. Jednako tako i ono što je lako, meni može biti neizvedivo. Puno sam naučila od Staše koja je čudesna autorica i postale smo velike prijateljice, poezija nas je spojila.

NACIONAL: Koliko je poezija važna i prisutna u javnom životu?

Događaju se divne i važne stvari, žudimo za poezijom, a trebamo je tražiti poput skrivenog blaga, nažalost.

NACIONAL: Koji su vam planovi sa zbirkom, s pjesmama koje sigurno i u ovom trenutku nastaju, ali i s glumačkom karijerom?

Prepustila sam se struji događaja oko zbirke, vidjet ćemo. Čekamo da nam se nakon tri godine otvori zgrada matičnog Kazališta Gavella, putujem s Gavellinom predstavom „Moderni oblici patnje“, igram u Teatru Exit, uskoro ću u Pariz s Jelenom i Andreom Remetin predstaviti projekt mapiranja gradova kratkim pričama “Hrvatski zvukopis”… Život je pjesma, nije li?