Tulumom kod vatrogasaca, tako su proteklog vikenda zagrebački Francuzi domaćinima pokazali kako oni slave svoje državne praznike.

Uoči 14. srpnja, dana kada Francuska obilježava pad Bastille, odnosno, početak svoje građanske revolucije, koja nije promijenila samo tu zemlju, nego su pobuna i juriš na državnu tamnicu u Parizu, simbol kraljevske tiranije, promijenili svijet, uobičajeno se u sjedištima vatrogasnih postrojbi rade narodne veselice.

Prigodno ih okite svojim trobojnicama pa se uz glazbu i piće slavi dugo u noć. Francuski institut ove je godine, prvi put u Zagrebu, organizirao sličnu zabavu kod vatrogasaca u Savskoj. Proslava francuskog nacionalnog praznika – u čijem je središtu, kako će reći francuski ambasador u Hrvatskoj Fabien Fieschi, demokracija – bila je otvorena za sve. Degustirala su se francuska vina, nudila osvježavajuća pića, pekle palačinke s raznim premazima, uz muziku se plesalo i veselilo, od sitne djece do umirovljenika.

Takvih masovnih i zabavnih proslava u Hrvatskoj nema. Hrvatska svoje državne praznike obilježava uglavnom ozbiljna i mrka lica, nekim smrtno dosadnim akademijama i domoljubnim koncertima, patetikom, komemoracijama, mimohodima, vojnim paradama, smotrama oružja, u posljednje vrijeme i preletima Rafalea. Za široku publiku gotovo se ništa ne organizira. Narod je eventualno predviđen kao kulisa za visoke uzvanike. Ili mu je dopušteno dovesti djecu da se veru po tenkovima i dive haubicama.

Državne su se obljetnice i blagdani jako militarizirali. Kao da je samo rat vrijedan slavlja. Nigdje veselice za široke mase. Nigdje plesa i zabave. Samo se za Prvi maj, Praznik rada, upriličuju okupljanja oko kazana graha, s muzikom na otvorenom. Ali te prigode s redovima za porciju hrane više djeluju jadno nego uznosito i radosno. Uglavnom, sudjelovanje građana u državnim svetkovinama nije ni predviđeno. Od njih se očekuje tek da istaknu zastave i politika se jako ljuti što taj navodni iskaz patriotizma u velikoj mjeri sabotiraju. Barjaci se viju kad ljudi slave, a takozvani obični ljudi na državna slavlja nisu ni pozvani. Ne treba se onda čuditi da dobar dio javnosti često i ne zna kad su praznici. Eventualno ih prepoznaje tek kao neradne dane. Još manje da bi znao što se praznuje.

To je vrlo vjerojatno povezano sa shvaćanjem države. Država se u Hrvatskoj ne osjeća kao javno dobro. Vladajući je prisvajaju kao da im je privatno vlasništvo, ostatak nacije uglavnom je doživljava kao nešto daleko, čak odnarođeno. Francuska fešta s vatrogascima u Savskoj bila je vesela i poučna. Da bi državni blagdani zaživjeli, treba ih vratiti narodu. Ako neće centralna vlast, možda bi Zagreb za neki od svojih praznika trebao organizirati velike narodne veselice.