Nisam bila roditelj odgojitelj. Premda sam odgojila svoje  dijete. Žena sam, majka, radnica. Kao što je to valjda većina žena danas.

A to znači barem dvostruki angažman. Profesionalni posao i briga za obitelj i djecu. Te dvije funkcije ni u uređenijim i prema ženama prijateljskijim zemljama nije baš lako uskladiti. Organizirana pomoć države i društva tradicionalno izostaje. Mjesto u vrtiću za svu djecu još uvijek nije standard kojim bi se Zagreb mogao pohvaliti. Naravno da sam, iznurena, ponekad osjećala zavist prema majkama koje su mogle ostati doma s djecom. Ali jako volim svoj posao i nikako ga se nisam htjela odreći. Veliki bi se dio žena bez realizacije u profesionalnom životu osjećao nepotpuno.

Mjeru roditelj odgojitelj smatram stoga velikom nepravdom. Jer utiskuje nejednakost među građane Zagreba. Prvo, privilegira dio stanovništva, manjinu, na račun većine. Uvodi status plaćenog očinstva, odnosno majčinstva, financiran iz gradske blagajne, dok ostala roditeljstva ostaju bez adekvatnog suporta. U gradu nema dovoljno predškolskih ustanova, između ostalog i zato što se pare troše na jednu posve pogrešnu, nepodnošljivo skupu i demografski irelevantnu, mjeru. Od njenog uvođenja, za roditelje odgojitelje otišlo je 15 puta više sredstava nego za gradske vrtiće.

Drugo, riječ je o nepravdi jer ne padaju novci s neba! Pogodnost da se neke majke uz više nego pristojnu naknadu mogu posvetiti samo obitelji plaćaju kroz visoke poreze i prirez svi građani Zagreba. Naopako je da se briga za vlastitu djecu financijski isplati više od zaposlenja. Za nešto više od pet tisuća kuna, koliko sada primaju roditelji odgojitelji, mnogi u Zagrebu krvavo moraju raditi cijeli mjesec. Ljudima koji njeguju svoju invalidnu djecu država daje mnogo manje. Nedostaje sredstava i za druge socijalne mjere. Sve gradske socijalne naknade, od mirovinskog dodatka i javnih kuhinja do programa pomoći invalidima i nezaposlenima, ukupno ne stoje koliko roditelji odgojitelji.

Da ne govorimo sada o tome kako se jedna populistički skrojena ideja s vremenom pretvorila u veliku priliku za lov u mutnom. Trebalo bi objaviti registar biznis roditeljstva, da se vidi koliko bi se lažnjaka u tom društvu našlo. Koliko je onih koji ne žive u Zagrebu, možda ni u Hrvatskoj, ali su zbog benefita prijavljeni na nekoj ovdašnjoj adresi, koliko je socijalno motiviranih slučajeva, jer status nosi zaradu veću nego neko lošije plaćeno radno mjesto, koliko je dobro stojećih obitelji koje od grada uzimaju pare za djecu, dok ona istodobno pohađaju luksuzne privatne vrtiće…

Možda bi o svemu tome i majke radnice imale što reći? Dok javnost kapacitiraju glasni prosvjedi protiv ukidanja mjere roditelj odgojitelj, a njihovi se korisnici pozivaju na „svoja stečena prava“, možda bi i oni koji sve to plaćaju imali razloga za gnjev i pobunu?