Ukidanje preskupe i demografski jalove mjere plaćenog roditeljstva, smanjenje broja zaposlenih u Zagrebačkom holdingu, prijedlog novog režima zbrinjavanja smeća – gradonačelnik Tomašević nakon pola godine uhodavanja napokon počinje povlačiti prve konkretne transformacijske poteze. Promjene nisu ni lake ni popularne, za prve će rezultate trebati vremena, ali nova je vlast dobila čvrst mandat za njihovo provođenje.

Otpori su, posve očekivano, veliki. Logično je da se promjenama najviše konfrontiraju oni kojima je dosadašnja situacija bila potaman. Prije svega strukture bivšeg gradonačelnika Bandića, koje za vlastite interese – održavanje statusa quo – pokušavaju iskoristiti svaku sjenu nezadovoljstva, između ostalog i sasvim razumljive frustracije obitelji u kojima se dosad koristila mogućnost gradskim parama honorirane brige o vlastitoj djeci. Malo je teže razumljivo kad se protiv smanjenja broja zaposlenih u Holdingu pobune sindikati. Premda i sami priznaju da su se prekobrojni silno namnožili, uglavnom po političkoj ili kumovskoj liniji. U posljednjih šest godina u Holdingu je zaposleno tisuću ljudi, čak 30 posto čini administracija, duplo više nego u drugim komunalnim poduzećima po Hrvatskoj. Ustraju li u opstrukciji demontaže nakaradnog i financijski neodrživog sustava, u kojem na svaka dva operativca dolazi po jedan šef ili ćato, sindikati sami sebe pretvaraju u zaštitnike uhljeba, a ne radnika.

Najvećeg broja građana tiču se promjene u zbrinjavanju komunalnog otpada. Tomašević predlaže švicarski model: uz fiksni dio od 45 kuna mjesečno za uslugu Čistoće, varijabilni će dio računa svakome ovisiti o količini smeća, a što bi se plaćalo kupovinom posebnih vrećica za njegovo odlaganje. Kante i kontejneri miču se s javnih površina i stavljaju pod ključ. Koncept se čini mnogo pravednijim od dosadašnjeg. Ali je zahtjevan i prema građanima. Dobro je da se krama makne s pločnika, no mnoge zgrade u Zagrebu nemaju vlastite smetlarnike ni boksove, pa bi Grad morao pokrenuti akciju ukopavanja spremnika pod zemlju, kako je to Ljubljana riješila.

Jednako je problematična ideja da bi građani morali glumiti špije i žandare i u višestambenim zgradama sami nadzirati tko smeće uredno odlaže, a tko se ne drži reda ni propisa. Njegovanje zajedništva je potrebno, ali se kultura života u gradu ne stvara preko noći. Trebat će vremena za njeno usvajanje. Pogotovo jer se u Zagrebu uobičajio zakon džungle. Nije nelogično civilizaciju i disciplinu utjerivati i uz pomoć sankcija. No zamisao da se za prijestupe neurednih pojedinaca kolektivno financijski penaliziraju svi stanari problematičnih zgrada pravno je vrlo dubiozna. Nije rješenje da vlast svu odgovornost, pa i svoju vlastitu, prebaci na građane. Za implementiranje novog sustava, sigurno je, trebat će vremena i pameti. Ali Zagreb nema izbora: ili će pokrenuti veliko čišćenje ili će se grad gušiti u vlastitom smeću.