Stojim ovdje ponizno, kao gradonačelnik Zagreba, kako bih odao počast nevinim žrtvama, obitelji Zec, čija je likvidacija jedna od najsramotnijih epizoda u suvremenoj povijesti grada Zagreba – izgovorio je Tomislav Tomašević na komemoraciji na Sljemenu, na mjestu gdje su prije trideset godina likvidirane i u smeće bačene majka Marija i djevojčica Aleksandra, neposredno nakon što su zloglasni eskadroni smrti na Trešnjevci ubili glavu obitelji, zagrebačkog Srbina Mihajla Zeca. Tomašević je prvi zagrebački gradonačelnik koji se pojavio na sada već tradicionalnom odavanju počasti žrtvama tog strašnog zločina, izrijekom podržavajući ideju da se neka ulica ili trg u Zagrebu nazovu po mučki smaknutom djetetu.

Njegovi su prethodnici imali posve drugačije posložene prioritete. Umjesto na komemoraciji nesretnoj Aleksandri, Milan Bandić nacrtao se na sprovodu čovjeka po zapovjednoj liniji odgovorna za njenu egzekuciju. Bivši se gradonačelnik preferirao pokloniti sjeni Tomislava Merčepa, unatoč činjenici da je ovaj zbog niza krimena postrojbe koju je kontrolirao, kao ratni zločinac, pravomoćno osuđen na višegodišnju kaznu zatvora. Merčep se – kao što je općepoznato – našao među visokim uzvanicima na inauguraciji bivše predsjednice države, što samo govori o njegovom statusu u hrvatskom društvu. Aktualni će se šef države, također vrlo sklon relativiziranju ratnih zločina, usprotiviti inicijativi o imenovanju nekog zagrebačkog lokaliteta po ustrijeljenoj djevojčici. Predsjednik Milanović priznaje da je likvidacija dvanaestogodišnje Aleksandre grozna priča, ali on, kaže, zna i groznijih, pa tvrdi da klinku s Trešnjevke nema razloga izdvajati iz stotina imena u ratu stradale djece.

Još uvijek je, izgleda, jako teško priznati da hrvatska država ima određeni dug prema Aleksandri Zec. Ono što je bivši premijer Sanader imao petlje akceptirati, odlukom da ostacima te nesretne obitelji, njenoj sestri i bratu, isplati odštetu, pod firmom materijalne pomoći, samo da odustanu od tužbe protiv Hrvatske. Ali, hrvatska je država ubijenoj djevojčici dužna mnogo više nego se parama može kompenzirati. Pravda je na koncu ostala nezadovoljena. Država je u taj zločin bila uključena činjenicom da su ga počinili pripadnici hrvatske policije i činjenicom da propustom hrvatskog pravosuđa nitko za njega na koncu nije odgovarao. Po tome se likvidacija malene Aleksandre razlikuje od smrti sve one hrvatske dječice koja su ginula u zoni ratnog djelovanja, ubijena neprijateljskim oružjem.

Mrtvom djetetu ništa više ne treba, ali komemoriranje djevojčice s Trešnjevke potrebno je Hrvatskoj. Hrvatska sama sebi duguje da imenovanjem neke ulice ili škole u Zagrebu, trajnim spomenom na hrvatskom strojnicom pokošenu sirotu Aleksandru, pokaže spremnost na suočavanje s tamnim stranama prošlosti i svoje nemirenje sa zločinom. Nedvosmislena osuda zločina civilizacijski je dug koji ostaje na Hrvatskoj.