Od Praznika rada ostala je samo porcija graha. U Maksimiru se i ove godine čekalo u redovima. Podijeljeno je tridesetak tisuća zdjelica. Plus prvi put uvedene štrukle, dvadesetak tisuća obroka. Gradonačelnik Tomašević nije poput prethodnika Bandića sam kuhao ni kutlačom grabio iz kazana. Nije viđeno ni da bi dijelio crvene karanfile, kako običavaju neki asovi ocvale ljevice.

Velika je novost da su sindikati po prvi put odustali od prosvjednih povorki. S nekim nemuštim objašnjenjem. Kao da je Hrvatska zemlja sretnih radnika. Premda je upravo suprotno. Hrvatski je radnik među najsiromašnijima u Europi. Po cijeni rada Hrvatska je od svih članica EU-a na predzadnjem mjestu. Nadnica je dva i pol puta niža od EU prosjeka. Dodatno je u posljednje dvije godine radništvo izmučeno galopirajućom inflacijom. Od njene je spirale profitirala država, čiji se proračun rekordno puni, i poduzetnici koji su je isplatom profita, većom nego u drugim zemljama EU, ekstra pogurnuli. Zato su radnici, najsiromašniji, žestoko, natprosječno stradali.

Premijer Plenković sasvim je prigodno baš Prvog svibnja odlučio najaviti da s početkom iduće, izborne godine svima povećava plaće. Ali radnicima bi od te sreće zubi mogli trnuti. Ostvare li se najave da će se u to ime prčkati po mirovinskim  doprinosima, onda je riječ o još jednom prelijevanju iz šupljeg u prazno. Rast plaća rezultirao bi smanjenjem mirovina. Analitičari nagađaju da Hrvatska ide prema australskom modelu u kojem je mirovina socijalna kategorija i funkcionira kao neka vrsta socijalne pomoći.

Svemu tome unatoč, sindikati Prvi svibnja nisu dočekali u borbenoj povorci, nego u podijeljenosti i žestokoj svađi. Jedni protiv drugih potežu teške riječi i ustavne tužbe. Vlada im je bacila kost tako da se međusobno tuku oko dvadesetak eura za koliko su velike sindikalne središnjice izborile povećanje materijalnih prava svojih članova, što manji sindikati smatraju diskriminacijom. Politika „zavadi pa vladaj“ već daje rezultate. Sindikalni se oligarsi mlate međusobno,  nezainteresirani ili nemoćni za organiziranje tradicionalnih sindikalnih masovki. Ratuju oko crkavice, na brutalno iskorištavanje radnika i sustavno urušavanje radničkih prava sve manje trzaju.

Samo je Radnička fronta, na čelu sa svojom crvenom Katom, praznik iskoristila za prosvjednu povorku, pod radničkim  zastavama. Ali, riječ je o minornoj stranci, koja ne uživa veću potporu javnosti. Tako je radnički bunt u Hrvatskoj pokusan s porcijom graha. Slike ljudi koji se guraju oko kazana s besplatnom hranom slike su poraza ideje o Prazniku rada i borbi za dostojanstvo radnika. Ništa „plamene zore bude me iz sna“, ništa „fabrička jutra, dim iz dimnjaka“…