Spomenik Domovini usred Zagreba stavljen je u funkciju. Tamo je francuski predsjednik Macron za svog posjeta Hrvatskoj položio vijenac. Tako je Tuđmanov Oltar domovine na Sljemenu faktički pospremljen u povijest.

Oba spomenika rezultat su volje svojih inicijatora. Predsjednik Tuđman odmah je početkom devedesetih odlučio da se na zagrebačkom Medvedgradu, nekadašnjoj razvalini iznad grada, izgradi monument na kojem će se odavati poštovanje hrvatskoj državi. Kao što je sam odlučio da će ga nazvati Oltarom domovine, što je – zbog svojih blasfemičnih implikacija – konsterniralo crkvene velikodostojnike, pa ga je tadašnji zagrebački nadbiskup Kuharić odbio blagosloviti.

Na sličan je autokratski način i bivši zagrebački gradonačelnik Bandić odlučivao o izgradnji svog Spomenika domovini, s jasnom namjerom da jednog dana zamijeni onaj Tuđmanov. Dao ga je instalirati na jednom prilično zakrčenom donjogradskom trgu, odmah uz Skupštinu grada, premda takva javna plastika impresivnih dimenzija traži prostor. Poanta je da Zagreb ima dva, dakle višak spomenika domovini i istodobno težak manjak stambenog prostora. Slika moći, navodne moći, i nemoći, stvarne nemoći, hrvatske države.

Vlast koja se šepuri uz spomenike, nesposobna je da ljudima  osigura elementarne uvjete života. U drugu zimu nakon razornog potresa, koji je ostavio štetu od 86 milijardi kuna, Zagreb ulazi praktično nezapočete obnove. Banija će skoru godišnjicu svog stradanja od potresa dočekati na isti način. Država ovog trenutka ima 14.000 zgrada za obnovu, sve na čekanju. Vlast je potpuno zakazala, ne zbog nedostatka novca. Nedavno su za obnovu rezervirana a nepotrošena sredstva prebačena u vojni proračun, kao da je kupovina borbenih aviona ljudima važnija od krova nad glavom.

Prema njihovim potrebama država je pokazala potpuno leden, frapantno neempatičan odnos. Umjesto da gradi kuće, beskrajno je dugo gradila pravnu i administrativnu infrastrukturu. Zakon se mjesecima pisao, pa se nakon godinu dana mijenjao, s konstatacijom da onemogućava obnovu. Jednako se dugo formira i Fond za obnovu, da bi njegov šef sada najavio svoj odlazak. Nesuđeni HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, Damir Vanđelić, odlazi jer je, kaže, Fond uspješno ustrojio. Ali, taj uspješno ustrojeni Fond za obnovu ništa još nije obnovio. Ostaje ministar graditeljstva, kao svojevrsno usko grlo, blokator obnove, s kojim se Vanđelić mjesecima sporio i natezao. Premda se dokazao kao jedan od najlošijih Plenkovićevih ministara – jedan od trenutno navažnijih poslova hrvatske države, postpotresni oporavak, pretvorio je u veliko ništa – grandiozan fijasko nije utjecao na njegovu poziciju. Premijer ga i dalje drži u Vladi, s jasnom implikacijom na budući tijek obnove. Nema obnove, ali ima spomenika.