Premijer Andrej Plenković angažirao je Sigurnosno-obavještajnu agenciju da ga zaštiti od kritike predsjednika države i opozicije, koje je iz Šibenika, uoči HDZ-ova sabora, nazvao talogom. Faktički je pozvao tajnu policiju da se uključi u političku utakmicu, što je, naravno, suprotno naravi demokracije.

Pozvao se pritom na prethodni postupak predsjednika saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, SDP-ova Ranka Ostojića, koji je od SOA-e zatražio da ispita navode premijera Plenkovića i kora njegovih adlatusa da kampanju predsjednika Milanovića financiraju Rusi. Jedan je tvrdio da je to očito, drugi govorio da postoje jasne indicije, treći da se dokazi skupljaju. SOA ih je demantirala. Potom je Vlada od SOA-e tražila očitovanje o cijelom nizu, kako premijer kaže, uvreda i primitivnih napada kojima su izloženi. Od tajne su policije tražili mišljenje vode li oni veleizdajničku ili kvislinšku politiku, izvršavaju li podanički naloge Bruxellesa, je li HDZ kriminalna organizacija ili nacistička stranka. SOA je odgovorila da ne raspolaže saznanjima koji bi potvrdili takve navode, pa premijer sada s pravedničkim gnjevom traži isprike.

Premda se sam nije ispričao za optužbe o ruskim parama na Pantovčaku.

Neke iz te kupusare SOA-i na provjeru upućenih diskvalifikacija na račun njegove vlasti, primjerice onu o nacionalnoj izdaji, Plenković je trebao rješavati s Domovinskim pokretom, strankom s kojom je danas u koalicijskom zagrljaju. Neke druge, poput nazivanja HDZ-a kriminalnom organizacijom, naslanjaju se na pravomoćnu sudsku presudu. Tvrdnje da je Milanović insinuirao o nacističkom karakteru HDZ-a posve su izmišljene. Ali, nezavisno od toga, tragično je da premijer ne shvaća kako između oporbenih i njegovih zahtjeva Sigurnosno-obavještajnoj agenciji postoji ogromna razlika. Ostojić nije tražio da SOA arbitrira u političkoj utakmici. U političkoj borbi znaju padati teške riječi, objede i uvrede. Kad premijer šefa države i opoziciju proglasi talogom, a oni njemu prišiju da je briselski potrčko ili politički udav, to je žestok dribling na političkom terenu. Ali, posve je nešto drugo kad se lansira kleveta da predsjednika Republike financiraju Rusi. Takva optužba izlazi iz kruga političke borbe i ulazi u zonu zakonske odgovornosti. Opozicija od SOA-e nije tražila arbitražu u političkom sporu.

Nije tražila da se tajne službe, recimo, očituju o političkoj diskvalifikaciji da Milanović vodi prorusku politiku. Tražila je provjeru tvrdnje da je ruski plaćenik. Što bi po prilici bilo isto kao da se premijera Plenkovića napadne insinuacijama kako je Rafale kupio jer mu Francuzi financiraju kampanju. U tom bi slučaju njegovo obraćanje SOA-i bilo opravdano. Ovako je ružna zloupotreba tajnih službi za potrebe njegovih političkih obračuna.

Uvođenje obavještajne agencije na politički teren grubo je narušavanje demokratskog karaktera države. Plenkovićeva se vlast famoznim Lex AP-om odlučila zaštititi od informacija koje joj rade političku štetu. Sada ide korak dalje, pa uvlačenjem tajnih službi u političku utakmicu pokušava osigurati vlastitu nedodirljivosti. Hrvatsku demokraciju pretvara u demokreaturu.