Iskustvo trudnoće, porođaja i majčinstva s malim djetetom u vlastiti je tekst pa zatim i autorski projekt unijela 41-godišnja zagrebačka glumica Jelena Hadži Manev. Predstava ‘’Dnevnik supermame’’ premijerno će se krajem listopada izvesti u Društveno-kulturnom centru Šesnaestica na zagrebačkoj Trešnjevci. Prva je to predstava Jelene Hadži-Manev nakon tri godine stanke.

Jelena Hadži-Manev rođena je u Zagrebu 1982. godine, umjetnički djeluje od 2004., a od 2010. ima status samostalnog umjetnika. Jedna je od osnivača Ludens teatra iz Koprivnice u kojem djeluje od 2006. do 2015., od čega posljednjih pet kao umjetnička voditeljica. Od početka kazališne sezone 2015/16. rad nastavlja pod umjetničkom organizacijom Tragači, kojoj je također umjetnička voditeljica.

Igrala je u brojnim kazališnim predstavama, televizijskim projektima, radio-dramama, filmovima, a 2015. osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu u predstavama za djecu i mlade za predstavu ‘’Moja obitelj i jedan jež’’. Osim što je glumica, Jelena Hadži-Manev režira, piše tekstove, producira predstave, a još od 2007. radi kao dramska pedagoginja i organizira radionice za različite skupine ljudi.

NACIONAL: Pripremate autorski projekt ‘’Dnevnik supermame’’, o čemu se radi i zašto ste se odlučili baš za tu temu?

Predstava će pratiti priču jedne žene od trenutka kad saznaje da je trudna do trenutka kad njeno dijete puni tri godine. Majčinstvo mi je trenutačno u životnom fokusu, a to se onda naravno prelilo i na umjetnički. Kad sam postala majka, moj život je dobio neke nove slojeve, teksture i značenja koje prije nisam mogla ni naslutiti. Sve skupa za mene je beskrajno začudno, smisleno i ispunjavajuće. No bilo je i trenutaka umora, briga, pucanja… Imam osjećaj da se uvijek u javnosti govori o tome kako je prekrasno biti roditelj, a koliko to zna biti teško i zahtjevno, saznaš tek kad to i postaneš. U predstavi pokušavamo prikazati i lijepe i teške trenutke i afirmirati da su i jedni i drugi – okej i normalni.

NACIONAL: Iskustvo majčinstva, kao što kažete, za vas je odigralo ključnu ulogu, koliko ste se promijenili i na koji način?

Mislim da mi je donijelo jednu novu zrelost i uzemljenost. Kao da sam odrasla do kraja tek kad sam postala mama. Puno sam efikasnija i brža u nekim stvarima i trebam puno manje za sebe. Samo postojanje mog djeteta baterija je koja me uvijek iznova i iznova puni. Jedna trajna zaljubljenost.

NACIONAL: Kako ste radili ovu predstavu, odnosno još je radite, kako je nastao tekst i što ste naučili iz cijelog procesa stvaranja?

U koroni sam imala veliku krizu oko smislenosti vlastitog rada i pitala sam se kako mogu predstavu napraviti važnom publici. Da predstava nije neki povod za izlazak koji se može ili ne mora dogoditi, i nije problem da se ne dogodi ili odgodi, nego da publici postane uistinu važna. Kako joj gledatelji mogu dati svoj doprinos ili sudjelovati u njoj, a da su pritom zaštićeni i ne moraju se eksponirati ako ne žele.

Tad su mi pale na pamet „nedjeljne Zoom kavice“ na kojima se autorski tim predstave susretao i razgovarao s publikom na temu predstave. Među ostalim i jer su nas kazalištarce u koroni sve kulturne politike počele pritiskati na prelazak na digitalne platforme, što je za kazalište vrlo teško i problematično. Također, Zoom je publici nudio puno lakše uključivanje, bez velike pripreme i organizacije, bez dolaska na određenu lokaciju, bez šminkanja i toalete – samo se uključe preko mobitela ili kompjutera iz vlastitog doma, smiju zakasniti ili otići prije kraja, a da nisu nepristojni. Priznajem da nam je na kraju došla publika samo iz Zagreba – nedostajalo nam je financijskih sredstava za marketing na nacionalnoj razini – ali postojala je mogućnost da prisustvuje i netko iz Australije, ako želi. Održali smo i nekoliko druženja s publikom uživo. U nastanak predstave uključile su se majke iz publike koje su podijelile svoje majčinske priče i iskustva, a iz svih naših zajedničkih priča na kraju sam napisala tekst predstave.

Naučila sam da publika želi podržati kazalište, da želi sudjelovati, ali ne zna kako osim kupnjom ulaznica. Zadatak je nas umjetnika osmisliti i otvoriti kanale komunikacije koji publici omogućuju da se uključi.

‘Na nezavisnoj sceni osuđen si na putovanja po Hrvatskoj, naprosto jer tražiš tržište izvan Zagreba u kojem se gotovo nemoguće nametnuti’. FOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

NACIONAL: Koliko je lako, ili teško, vlastita iskustva pretočiti u tekst, pa zatim i u predstavu? Je li vam to bilo potrebno, kako se osjećate?

Počela sam pisati dramske tekstove spletom okolnosti. Krenulo je bilježenjem i uobličavanjem improvizacija polaznika dramskog studija za nastup na SKAZ-u, a onda je taj tekst „Možda…“ osvojio nagradu za najbolji autorski tekst i s HRT-a su nas zvali da prema njemu snimimo radio dramu.

To mi je bio prvi vjetar u leđa. Moj treći dramski tekst „Nora – trenutak pobune“ osvojio je nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolji dramski tekst. Sad već imam samopouzdanja kao autorica, da znam staviti na papir nešto što komunicira s publikom. Moja potreba je uvijek progovoriti o nekoj ideji, iskustvu ili osjećaju, koji je na početku uvijek nejasan, samo me kopka po utrobi. Zato je papir divna stvar, uistinu podnosi sve, šaraš, ispravljaš i tek na kraju ga pokažeš nekim tuđim očima.

Za neke predstave u Tragačima sam odmah napisala tekstualni predložak, na drugima je nastajao tijekom proba. Kako sam starija, sve mi je zanimljivije doći s početnom idejom pred autorski tim predstave, bez teksta, a onda predstavu dalje razvijati zajedničkim snagama.

NACIONAL: Spomenuli ste Tragače, ovu predstavu radite baš kao dio produkcije umjetničke organizacije Tragači koju ste osnovali 2015. Kakva je to organizacija, kakve predstave radite?

Kad sam pokretala Tragače, zanimalo me raditi procesno, da tekst predstave nastaje iz improvizacija, ili da neki tekstualni predložak služi samo kao baza koju se dalje razvija. Zanima me glumac koji ima moć na sceni, kojemu je ostavljen prostor da na izvedbi promijeni neki dio svoje interpretacije, teksta, koreografije – naravno, unutar zadanog okvira redatelja. Umjetnički me uzbuđuje mogućnost da se i lik i predstava razvijaju i nakon premijere. Na 50. izvedbi predstave već je sve toliko uhodano da moraš tražiti barem male nijanse koje mijenjaš koje te drže živom i prisutnom, da gluma ne ode u mehaniku. Ostaviti slobodu glumcu da tijekom izvedbi i dalje istražuje lik koji igra i njegovu interpretaciju je kazališno hrabro, ali ja vjerujem da je i mudro. Naravno, za to moraš imati i glumce koje to zanima i koji to žele.

Na tu polazišnu „poetiku“ nadovezala se korona-kriza, i u njoj su Tragači napravili dodatni programski zaokret i snažno se okrenuli stvaranju u suradnji s publikom. Želimo otvarati prostor publici da se uključi u nastanak kazališne predstave tako da joj može doprinijeti unutar granica svoje ugode. Anegdotom, komentarom, fotografijom, dolaskom na otvorenu probu… ili volontiranjem na garderobi. Kazalište je onoliko snažno koliko je snažna zajednica koja stoji iza njega. Misija Tragača je uključiti zajednicu u kazališno stvaranje i stvarati zajednicu oko kazališta.

NACIONAL: Prilično ste uspješni u tome, imate nekoliko velikih nagrada i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta. Što je zajednička nit svim predstavama koje radite?

Puno sam igrala kao glumica po cijeloj Hrvatskoj, i za djecu i za odrasle. Često nam tržište nameće komedije i zabavne tekstove, a moja je želja u Tragačima otvarati prostor za tekstove koji su bliski, ugodni, duhoviti, ali i emotivni i dirljivi. Vjerujem da to sve dosadašnje predstave Tragača jesu. „Dnevnik supermame“ već je peta na repertoaru, a mislim da je ono što ih povezuje neposrednost i toplina kojom se obraćaju publici. Likovi iz naših predstava uvijek su takvi da u njima možeš prepoznati svog susjeda, prijatelja, rođaka, samog sebe. Ne idemo u ekstreme. Prikazujemo obične ljude s običnim životnim pričama. Znamo da su one najzanimljivije.

NACIONAL: Tragače ste osnovali nakon što ste godinama bili dio Ludens teatra, s kojim ste napravili sjajne predstave. Zašto ste otišli iz Ludensa, je li zbog toga što ste željeli vlastitu organizaciju?

Osnivanje koprivničkog Ludens teatra povezano je s jednom privatnom pričom koja, kako je završila, tako sam sve manje nalazila i smisao mog ostanka u Ludensu. Rođena sam Zagrepčanka, ovdje živim i ovdje pripadam. Koprivnica i Koprivničanci će uvijek imati posebno mjesto u mojem srcu, i zauvijek ću biti ponosna što sam bila među pokretačima profesionalnog kazališta u gradu u kojem ga do tada nije bilo. U Koprivnicu ću se uvijek rado vraćati, i Tragači će ove jeseni gostovati u Koprivnici s predstavom „Šetači pasa“. Ali sredinom mojih tridesetih došlo je vrijeme da imam nešto samo svoje, tamo gdje sam doma.

NACIONAL: Zašto je dobro biti dio nezavisne scene?

Rekao bi moj muž – nizašto. On me samo blijedo gleda dok pišem natječaje za sufinanciranje koji ne prođu ili dobiju neku „siću“, i uopće ne razumije kako mi se sve to da, svako malo mi kaže da si trebam naći „normalan posao“. Ja zasad i dalje imam kapaciteta i volje. Baš sam školski primjer one izreke – ako nađeš posao koji voliš, nijedan dan u životu nećeš raditi. Ja umjetnički dio svog posla obožavam, on je igra, druženje, komunikacija, propitkivanje, nalaženje svijesti i smisla. To da se bavim njime plaćam odrađivanjem sve administracije i organizacije koja prati vođenje vlastite organizacije. Vjerujem da je tako svakom privatniku, ne samo onima u kulturnim vodama.

NACIONAL: Kako ocjenjujete nezavisnu scenu u Hrvatskoj? Sve je više umjetničkih organizacija, dosta je predstava i projekata ‘’živo’’, a sve su češća i nova mjesta za izvedbe. Je li to dovoljno, gdje je najveći problem?

Mislim da je nezavisna scena puna divnih umjetnika i projekata, no većina njih nažalost ima slabu vidljivost kod široke publike. To posljedično smanjuje duljinu života umjetničkog djela, što automatski smanjuje i prihode od njega. I onda si u zatvorenom krugu – imaš slabo financiranje zbog kojeg si ne možeš platiti marketing kojim bi privukao publiku i generirao vlastite prihode, i tako iz godine u godinu titraš po rubu isplativosti, na pozitivnoj nuli, ali dok držiš glavu iznad vode, ne predaješ se. Nezavisna scena uvelike živi na entuzijazmu i ljubavi umjetnika prema onome što rade, i to oni koji vode kulturne politike dobro znaju.

Mislim da je Ministarstvo kulture pod Ninom Obuljen Koržinek napravilo puno pozitivnih iskoraka, otvorilo se puno novih natječaja i programa, vide se neke strukture tamo gdje ih prije nije bilo, neka promišljenost i strategija. Ali strategija koja piše na papiru, barem u odnosu prema nezavisnoj sceni, i dalje je pro forma. I dalje to ministarstvo nije hrabro. Ono što mi na nezavisnoj sceni čekamo, i vjerojatno nikad nećemo dočekati, jest da netko – i na gradskoj i na nacionalnoj razini – lupi šakom o stol i kaže – ove sezone javna kazališta neće raditi četiri premijerna naslova nego dva. Novac od druga dva preusmjeravamo u nezavisnu scenu. To bi onda bio pravi vjetar u leđa. Ali treba opravdati novac koji velika kazališta troše na svoj pogon, veliki broj ljudi na plaći… Ako nemaju posla u matičnom kazalištu, neka odrade nešto na nezavisnoj sceni za plaću. To sve zajedno je osinjak u koji se nitko ne usudi taknuti jer se svi boje da će sve eksplodirati.

Što se Grada Zagreba tiče, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, neki pomaci se događaju. Recimo, super je da su mjesni odbori otvorili svoje prostore umjetnicima.

‘Što se Grada Zagreba tiče, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, neki pomaci se događaju. Recimo, super je da su mjesni odbori otvorili svoje prostore umjetnicima’. FOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

NACIONAL: Osim novca, mnogi kažu da je lokacija iznimno velik problem. Srećom, vi ste taj problem riješili barem s jednom predstavom jer igra &TD-u, kao dio projekta Razvojni &TD. Kako je došlo do ove suradnje i zašto je to važno Tragačima?

Bolno sam svjesna nedostatka prostora u Zagrebu i zato mi je prvi korak u produkciji predstave dogovaranje koproducenta koji će osigurati prostor za probe i izvedbe. Do sada su Tragači igrali u Centru mladih Ribnjak, Centru KNAP, Centru za kulturu Trešnjevka i Teatru &TD. „Dnevnik supermame“ igrat će u DKC-u Šesnaestica. To nije kazališni prostor, mi smo prva predstava koja će redovno igrati u njemu, ali je prostor koji je otvoren zajednici i ženskim temama, i utoliko se činio idealan za ovu predstavu.

NACIONAL: ‘’Dnevnik supermame’’ prvi je vaš kazališni projekt od 2020., od autorskog projekta ‘’Sreća’’, koprodukcije Teatra &TD i Tragača. Kakav je osjećaj ponovno raditi predstavu nakon prilično dugačke pauze?

Iscjeljujuć. Računajte da sam sve vrijeme između bila ili trudna ili s djetetom doma. Kao što i kažem u „Dnevniku supermame“, to ti ispere mozak na jedan poseban način. Koliko god da voliš svoje dijete. Povratak na posao koji voliš nakon porodiljnog je čisti wellness.

NACIONAL: Kako se osjećate na sceni, je li to moguće opisati?

Slobodno. Prisutno u trenutku na način koji opisuju svi self-help gurui. Imaš odgovornost prema publici i prema partnerima na sceni da ne misliš ni na što drugo osim „sada“ i „ovdje“. To je valjda jedino u životu kad postojim na samo jednom kanalu, bez sto paralelnih misli koje šibaju u svim smjerovima. Jednako koliko se energetski potrošim, toliko se i napunim i mentalno odmorim.

NACIONAL: Nezavisna scena – željeli vi to ili ne – navela vas je na kreativnost, maštu, puno različitog umjetničkog rada. Osim što pišete, vi i glumite, režirate, producirate, sve u jednom. Iscrpljuje li vas to u smislu energije koju ne možete kanalizirati u glumačko ostvarenje ili vam je to užitak kao i gluma?

Ma sve ovo umjetničko je ok. Sve volim. Umaraju me računi i ugovori, pisanje natječaja i strepnja nad budžetima… I cesta. Na nezavisnoj sceni si uvelike osuđen na stalna putovanja po čitavoj Hrvatskoj, naprosto jer tražiš tržište izvan Zagreba u kojem se gotovo nemoguće nametnuti. Kilometraža u kombiju, nestalnost bioritma, stalna promjena okruženja… Što sam starija, to me više umara. Voljela bih više igrati i stvarati u Zagrebu.

NACIONAL: Kad završite neku predstavu, kad je premijerno izvedete, kako se osjećate kad znate da ste napravili dobru predstavu, kad vidite da je publika zadovoljna?

Uspješno. Sretno. Smireno. Nagrađeno.

NACIONAL: Osim u kazalištu, na filmu, na radiju, jako ste aktivni i kao predavačica. Sudjelujete u brojnim dramskim radionicama – za profesore Hrvatskog jezika, za mlade, u Ludens teatru pokrenuli ste dramski studio u kojem ste mentorirali voditelje, u sklopu jednog EU projekta vodili ste i dramsku radionicu za seniore. Zašto to volite, što ste naučili iz takvih iskustava, a što su vaši polaznici mogli naučiti od vas?

Mogućnost da nekome pokažeš nešto o sebi samome što prije nije znao. Otvoriš u drugoj osobi neki prostor u vlastitom glasu, svijest o vlastitom tijelu, vlastitu kreativnost, ohrabriš nekoga da pokuša nešto što se dotad nije usudio… Vjerujem da biti glumac znači trajno raditi na sebi. Mnogim strukama je dopušteno biti prisutan samo u mentalnom aspektu, racionalnom, intelektualnom.

Glumcima nije. Divno je kad nekome pomogneš otpustiti neku vlastitu zakočenost i osloboditi se. A ja se na svim radionicama punim iz povjerenja koje mi polaznici pružaju i kontakta koji s njima ostvarujem – otvaraju u meni nove ideje, osvještavaju kakve sve potrebe postoje u zajednici, inspiriraju me za nove umjetničke horizonte i inicijative… I malo me izmještaju iz umjetničke zajednice, što je također ljekovito. Dobro je i zdravo biti među ljudima koji stoje s dvije noge čvrsto na zemlji, barem dio vremena.