Gordana neće doći“ predstava je o četvero ljudi u tridesetima koji su zarobljeni u projekciji vlastite izvedbene prezentnosti. Zoran, Lucija, Petar i Filip tipizirani su likovi, sadržajno ispražnjeni i osuđeni na infantilnu viziju sebe, u svijetu punom tjeskobe na rubu komičnog i grotesknog, gdje se kao posrednik između dramskih likova najčešće pojavljuje strah. Iščekivanje petog lika iznenađenje je koje nudi katarzičnu mogućnost emotivnog prepoznavanja te krhku nadu da postoji život izvan granica vlastitih strahova.

Predstava „Gordana neće doći“, u režiji Ivana Planinića, premijerno će biti izvedena na Splitskom ljetu. Tekst je napisala 34-godišnja glumica i redateljica Jelena Bosančić, trenutačna ravnateljica Drame HNK u Splitu.

Kao stipendistica HNK Split već na početku glumačke karijere Jelena Bosančić ostvarila je u Tijardovićevom „Spli’skom akvarelu“ ulogu Perine Štrambere, a redateljski prvijenac „Narančina kora“, autorice Maje Pelević, uprizorila je u Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Redateljica je opere za djecu i mlade „Mali dimnjačar“, a napisala je i prolog tom djelu u kojem dječju publiku upoznaje s osnovnim pojmovima u operi. Koautorica, redateljica i koreografkinja je mjuzikla „Roko, Roko, tatino oko“, a pokrenula je i vlastitu Školu mjuzikla Perina.

Trenutačno Jelena Bosančić sudjeluje u nekoliko međunarodnih projekata koji tematiziraju razvoj kazališne publike, a od jeseni 2019. na mjestu je ravnateljice Drame HNK u Splitu. O svojim motivima, angažmanima i planovima govorila je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Na Splitskom ljetu premijerno će biti izvedena predstava „Gordana neće doći“, prema vašem tekstu i u režiji Ivana Planinića. Zašto ste ga napisali, što vas je inspiriralo?

Već nekoliko godina vrzmali su mi se po glavi likovi u tridesetima, opterećeni raznim nemogućnostima ostvarivanja bliskog emotivnog kontakta, te svijet u kojem živimo lišen bilo kakvog unutarnjeg sadržaja pa su se likovi zapravo sami od sebe nametnuli, a korona i karantena prisilili su me da ti likovi i ožive, da postanu „papirnati“ i da ih stavim u kontekst nekakve situacije i dijaloga. Na tekst me potaknulo vrijeme u kojem živimo, posebno ljudi moje generacije, ostvareni u profesionalnom i egzistencijalnom smislu, ali duhovno i emotivno jako osakaćeni.

NACIONAL: Uz to što ste autorica teksta, u predstavi igrate jednu od uloga, a potpisujete i koreografiju?

Tako je, igram spisateljicu Luciju, a uz mene se pojavljuje troje glumaca: Donat Zeko igra računalnog programera Filipa, Stipe Radoja kirurga Petra, a Goran Marković kuhara Zorana. Nas četvero smo u suradnji s redateljem Ivanom Planinićem, koji je jako kreativan i predstavlja novu generaciju snažnih kazališnih redatelja, iz raznih improvizacija došli do teksta koji je vrlo autentičan, „naš“. Iako se prvotno predstava trebala zvati „Dom za nezabrinutu djecu“, odlučeno je da se zove „Gordana neće doći“. Svi mi nešto iščekujemo, a da ni sami ne znamo što, je li to nekakva referenca na Godota, na iščekivanje boljeg života, ljubav… Kao da smo u nekoj čekaonici i u tom smislu cijela je predstava otišla od psihološkog realizma do pravog showa.

NACIONAL: To je zapravo priča o mladim ljudima, prijateljima koji imaju svaki svoju priču, ali nekako mi se čini da je ono što im je svima zajedničko upravo strah. Bio to strah od bolesti ili strah od budućnosti, bliskosti. Čini li vam se da mladi ljudi u Hrvatskoj danas žive u strahu?

Apsolutno, strah je glavni pokretač svega, strah je sveprisutan, mi u Hrvatskoj svega se bojimo. Moja generacija posebno, likovi u predstavi, svaki na svoj način, svega se boje. Kad se riješiš straha, kad izađeš iz svojih okvira, dogodi se katarza, koja je značajna za likove. Ali kako se nalazimo u cirkularnoj dramaturgiji, ponovno se nađu u istoj situaciji i ne mogu izaći iz začaranog kruga i život se čini kao pjesma koju nismo napisali sami nego netko drugi za nas, kao neki okvir koji nam je nametnut od medija i društvenih mreža, a nismo dorasli živjeti ga neometano. Taj okvir je tako lijep, ali izazovan i prazan.

NACIONAL: Kakav je osjećaj vidjeti da na sceni glumci izgovaraju tekst koji ste vi napisali, promatrati kako nastaje predstava? Imate li pritom veću tremu?

Imam veću tremu nego inače, apsolutno, zato što je ovo moj dramski prvijenac. Savjetovala sam se s dragim kolegama, hrvatskim piscima, dali su mi sjajne savjete. Fascinantno je vidjeti kako ta rečenica koju sam napisala postaje nešto živo na sceni, fascinantno je vidjeti kako su ti likovi oživjeli, kako je svaki od tih glumaca donio svoje rečenice jer je autorski projekt u pitanju. Vrlo je zanimljivo promatrati kako se sve to polako sklapa u cjelinu. Kad maknete songove iz predstave, dobijete vodvilj koji je jako duhovit. Međutim, otišli smo i puno dalje od toga. Cijelo vrijeme zvučna kulisa nam je live bend.

NACIONAL: To je neka kabaretska forma?

Tako je, idemo prema kabaretskom pristupu, ali opet nije kabaret, s mjuziklom veze nema, nije ni melodrama, ali je svejedno jako obogaćeno glazbom, a bend proizvodi sve zvukove u predstavi – zvonjava telefona, primjerice, sve dolazi od benda. U tom smislu je dragocjena suradnja sa šefom dirigentom Jazz orkestra HRT-a Mironom Hauserom. On je stvarno jako kreativan i inspirativan, doveo je dvojicu muzičara, bubnjara Janka Novoselića i udaraljkaša Lazara Zumetu, a njima smo pribrojili i kontrabasista Luku Brodarića i klavirista Zorana Velića. Stvarno su se odlično povezali, kao da cijeli život sviraju zajedno. Istražujemo različite mogućnosti scenske izvedbe, a da nije u nekom poznatom okviru kao mjuzikl ili kabare i da je u funkciji predstave. Kako je redatelj rekao, a slažem se s njim, ne radimo glazbeni teatar već teatar glazbe. Miron jedini u Hrvatskoj sklada afrokubansku glazbu pa ima i tih elemenata, ali i soula i funka, svega. To nam sve daje iskonsku snagu i energiju koje pozivaju na obraćenje.

NACIONAL: Vi ste posljednjih godinu dana ravnateljica Drame HNK u Splitu, a za tu funkciju je Kazališnom vijeću stigla samo vaša prijava; dakle, nije baš da se za nju stoji u redu, velik je to izazov. Zašto ste se vi odlučili toga prihvatiti?

Poriv je došao isključivo iz moje želje da se stvari promijene nabolje i zato što sam još uvijek mlada i imam dovoljno energije da pokušam sve iskomunicirati. Najveći je problem komunikacijske prirode – da svima budeš dostupan od 0 do 24. Glumci, umjetnici, jako su osjetljivi i svima treba pristupiti pažljivo, za sve pronaći vrijeme i saslušati njihove probleme, želje, ambicije, aspiracije, ali i sve to odvesti u nekom pravcu da od publike dobijemo povjerenje, da se publika vrati. To se i dogodilo ove sezone, a planiramo tu publiku preodgojiti kad se vrati u još većem broju. Preodgojit ćemo je drugačijim naslovima, drugačijim kontekstom, pristupom. Važno je uključivati mlade u rad kazališta. Primjerice, Split ima glumačku akademiju i svake godine „izbacuje“ šestero, sedmero mladih glumaca. Sad se već stvorila i kritična masa tih ljudi, imamo jako velik i dobar izbor, ima jako puno kvalitetnih ljudi, stvorila se fuzija mladosti, energije i pozitive, a to kad se spoji, sigurno može dati dobar rezultat i to me veseli. Potaknula me i ta želja da postanemo vidljivi.

NACIONAL: Da, već više od deset godina u HNK u Splitu prisutna je neka letargija, nema energije. Što mislite zašto se to dogodilo, zašto je HNK u Splitu već godinama na marginama kazališnog života u Hrvatskoj?

Baš je šteta što se to dogodilo, zaista jest tako. Ne mogu pronaći pravi uzrok tog problema, ali mislim da je svaka nacionalna kazališna kuća jedna velika mašinerija i pregled funkcioniranja države u malom. Jasno je da u takvim sustavima ima jako puno inertnosti i jako puno toga bazira se na upornosti i volji pojedinca da komunicira neku sitnicu. Ja, primjerice, potrošim 40-ak minuta da bih prokomentirala najbanalniju sitnicu, nabavku nekog rekvizita. Bavim se čak i time i to mi nije problem. Dovoljno je, uz takvu jednu osobu, imati još jedno ili dvoje ljudi s istom energijom pa se stvari mogu mijenjati. To je najvažnije jer se u nekom trenutku dogodi da vas pojede ta mašinerija. Najvažnije je ne odustati, truditi se, pokušavati. Ja želim da u Split u mom mandatu dođu najbolji redatelji. Mogu već najaviti da će Saša Anočić raditi „Trumanov show“, primjerice. Imala sam ideju da radimo i filmsku sezonu jer smatram da kazalište može pružiti jednake osjećaje kao film. Želim dovesti ljude koji progovaraju aktualnim kazališnim jezikom – ili su dobili nagrade ili su prepoznati na bilo koji način. Ansamblu je potrebno raditi s nekim tko je u Hrvatskoj i Europi jako vidljiv. Ići ću u tom pravcu, ali, naravno, istovremeno davati priliku mladim redateljima koji imaju viziju i kreativnu snagu. Mislim da je problem u tome što smo se posljednjih godina vrtjeli u krugu jednih te istih imena, barem što se Drame tiče.

Zahvalna sam intendantu Srećku Šestanu koji mi je pružio priliku, dao mi odriješene ruke u kreativnom smislu. On ima divnu energiju i vodi kazalište u pravcu u kojem treba ići.

NACIONAL: Ono što je za vas vrlo specifično jest činjenica da zaista želite u kazališni život uključiti mlade ljude, posebno djecu. Autorica ste prve opere za djecu nakon 40 godina, autorica ste mjuzikla u kojem igraju samo djeca, osnovali ste školu mjuzikla Perina. Zašto vam je to važno? Kako djeca i mladi mogu sudjelovati u kazališnom životu i kako im vi u tome možete pomoći?

Tu scenu u Splitu tek treba probuditi, ali to je jako teško jer je sve na mojim leđima. Baš sam sama sebi rekla da mi treba pet, šest klonova kako bih stigla napraviti sve što želim i što sam si zacrtala. Treba odgojiti publiku i, naravno, početi od malih nogu. Osim Gradskog kazališta lutaka i Gradskog kazališta mladih koji se sjajno obraćaju mladoj publici, trebam razmišljati o glazbenom kazalištu, o opernoj publici. Pomalo sam se profilirala u opernoj režiji, režirala sam „Nabucca“ prije nekoliko godina na Splitskom ljetu, a sljedeće ću otvoriti režijom predstave „Cavalleria Rusticana“. To je nešto u čemu treba ponuditi pitku formu, da se djeca „zakače“ i nauče osnovne pojmove. Ja sam kroz tu operu „Mali dimnjačar“ napisala cijelu uvertiru, uvod u operu, u kojem oni uče osnovne pojmove, primjerice, što je dirigent ili bend. A mjuzikl o kojem pričate „Roko, Roko, tatino oko“ jedina je predstava koju su u cijelosti izvela djeca – i igrala su djeca i svirala su djeca u orkestru, pjevala su djeca u zboru. Za tu predstavu stalno se tražila karta više, bila je jako popularna. U Splitu se konstantno treba baviti djecom, pružati takav sadržaj najmlađoj publici, da bi oni kad dođu do srednje škole navikli na kazalište kao na mjesto u kojem žele biti, a ne da to bude mjesto u koje dolaze samo zato što moraju odgledati nešto s razredom. To im treba biti dnevni boravak, a ne neka žuta kuća kraj Zare ili izlet jednom godišnje. U tom smislu se lavovski trudim, sve guram u tom pravcu. Spomenula sam i studente, Split ima više od 20.000 studenata, moramo i njih privući u kazalište. Mi studentske publike imamo jako malo zato što ne progovaramo o temama koje se njih tiču. To bi se moglo promijeniti s ovom predstavom „Gordana neće doći“, nadam se da će u njoj naći ono što žele i da će je gledati. Treba se baviti sadržajima koji moraju privući mlade ljude. Primjerice, festival Marulićevi dani je festival na nacionalnoj razini i kad pogledam po publici, vidim drugu vrstu publike od one na koju smo se navikli. Iako, to se ove sezone predstavama „Bambina“ ili „Lepurica“ uvelike promijenilo, ali trebamo više mladih u HNK-u. Najvećim uspjehom smatram, primjerice, kad mi je kazališni šef tehnike rekao da je na pjaci vidio gospođu koja ga je pitala kad igra „Lepurica“ jer je čula da je odlična pa bi je željela pogledati. Moramo se obraćati svim generacijama. Jedna od najstarijih definicija kazališta jest da su to jedan glumac i jedan gledatelj. Mi smo ništa bez publike, ali nećemo im ni podilaziti do mjere da postanemo pučko kazalište.

NACIONAL: Mlade ljude u kazalište se mogu pozvati, kao što ste rekli, ako ih se uključi u rad putem drugačijih platformi, drugačijih kanala. Kako to planirate i kako je to moguće u Hrvatskoj?

Moguće je kroz inovativne projekte, potrebno je „gurnuti“ propagandu i marketing HNK u Splitu da tako razmišlja. Ja sam čak pisala PR i marketing plan za pojedine predstave prošle sezone, pa smo od sitnica počeli mijenjati i privikavati ljude na drugačije stvari. Isto kao što trenutačno živimo „novo normalno“, tako mi radimo novo obraćanje publici. Pa smo tako, primjerice, konferenciju za medije za predstavu „Lepurica“ imali na pazaru među cvijećem. Moramo biti vidljiviji i aktivniji na društvenim mrežama, a čak sam razmišljala o pokretanju neke emisije na YouTubeu koju bi vodili glumci iz Drame HNK u Splitu. Postoji i veliki generacijski jaz u samom ansamblu pa je potrebno mladalačko znanje usmjereno na ekrane i novu tehnologiju povezati sa starijom iskusnom generacijom i možda njih potaknuti da drugačije razmišljaju.

NACIONAL: Mislite li da ste premladi ušli u tako velik i opsežan posao? Može li vam manjak iskustva u nekom trenutku predstavljati problem?

Ne osjećam nikakav teret takve vrste jer sam od svoje 18. godine u kazalištu i imam ogromno iskustvo, otprilike kao da mi je deset godina više. Ali spremna sam učiti, otvorena sam za sve novo što dolazi pa je za mene svaki dan neka nova pobjeda. U Hrvatskoj bi, to primjećujem, mogla biti problem upravo ta činjenica da sam najmlađa ravnateljica Drame, pa još i žena.

NACIONAL: Jeste li to doživjeli?

Sociološki gledano, jesam. Ne toliko od svojih kolega u kazalištu, od ravnatelja nikad, ali od ostalih kolega i od društva, ponekad se to osjeća. Ipak smo mi patrijarhalna sredina usmjerena na muškarca na poziciji. Mladi ljudi posebno osjećaju taj jedan teret, ne pruža im se dovoljno prilike. Činjenica da sam žena nekima je problem, ali to je teret koji nose sve žene u Hrvatskoj na sličnim pozicijama.

NACIONAL: Koji su obrisi vašeg prvog mandata i što očekujete za tri godine kad vam mandat završi, kakav HNK u Splitu vidite?

Želim HNK koji progovara suvremenim jezikom, želim predstave koje su aktualne, koje u estetskom smislu ne zaostaju za europskim trendovima, želim publiku, puno kazalište, želim im dati nešto što im se sviđa, želim ih razveseliti, želim se baviti osjetljivim temama, pregovaram s redateljima koji su zanimljivi i koji se u svojim autorskim projektima bave temama koje su aktualne u našoj sredini. Voljela bih kad bi se tijekom mog mandata i nakon toga o nama govorilo, kad bismo bili važni i zanimljivi. Želim da što više gostujemo, posebno mislim da je logično i prirodno da nacionalna kazališta gostuju reciprocitetno. Treba postojati veća fluktuacija među kazalištima, jača povezanost, više koprodukcija jer je takav miks potreban. Ne smijemo se ni u kojem smislu izolirati.

NACIONAL: Osim što ste glumica, vi ste i pjevačica, pišete pjesme, režirate, radite koreografiju. Otkud svi ti interesi i kako ih pomirujete?

Teško ih mogu pomiriti! Svi ti moji interesi nisu ničim nametnuti, oni su prirodni i meni urođeni. Sviram nekoliko instrumenata, išla sam u glazbenu školu, odmalena pjevam, dugi niz godina bavila sam se plesom, pjesme pišem odmalena, zbirka je baš u pripremi. Od druge godine Akademije zanima me režija pa sam idućih sedam godina asistirala svim mogućim redateljima i tako učila. Zanat sam svladala, a glazbeno kazalište objedinjuje sve te moje talente pa ga zato toliko i volim i radim. Samo se ujutro probudim, pogledam se u ogledalo i pitam: „Što si danas?“

NACIONAL: Tijekom izolacije HNK u Splitu radio je jako puno, mnogi projekti izvedeni su online, pa tako čak i prva online baletna premijera u Hrvatskoj. No mnogi iz kulture, posebno glazbe i kreativne industrije, negativno su komentirali činjenicu da je Splitskom ljetu i, primjerice, Dubrovačkim ljetnim igrama dozvoljeno održavanje, dok su brojni drugi festivali i događanja otkazani zbog covida-19. Što im na to možete odgovoriti?

Mi smo zahvalni Stožeru i svim službama što su nam dozvolili održavanje izmijenjenog, ali svejedno bogatog programa Splitskog ljeta. Poštujemo sve epidemiološke mjere i pratimo razvoj situacije, naravno. Dramski program je komornijeg tipa i prilagođen nastaloj situaciji, nastao je doslovce u nekoliko dana jer smo morali izmijeniti i prilagoditi predstave koje moraju biti manjeg obima kad su u pitanju izvođači na sceni. Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre nacionalni su festivali, a jako mi je žao što ispaštaju manje kulturne manifestacije koje nisu nacionalnog karaktera ili pojedinačni događaji ili koncerti. Mjere se mogu iščitati dvostruko i pogrešno i zbog toga žalim, u tome vidim potencijalni problem. Nedavno sam čitala kontradiktorne objave, da je zabranjeno suprugu prisustvovati porođaju, ali nije zabranjeno da stotinu ljudi pije piće u kafiću. To je kontradiktorno, kao i to da smo se donedavno mogli satima voziti u autobusima od Splita do Zagreba jedni do drugih, a ne možemo odgledati sat vremena predstave, nego moramo držati distancu. Jako mi je žao svih koji su u kulturnoj industriji i organizaciji događanja koji ispaštaju. Mislim da bi mjere trebale biti jasnije i primjenjive na sve, bez iznimke.