Objavljeno u Nacionalu br. 822, 2011-08-16

Dokumentarac Želimira Žilnika životna je priča o 99-godišnjoj Dragici Srzentić, svjedokinji velikog sukoba između Tita i Staljina

Ne prihvatiti opću ‘konvenciju’ laži, nemorala i korupcije, uvijek i svugdje ima svoju cijenu”, kaže poznati srpski redatelj Želimir Žilnik, dobitnik Zlatnog medvjeda u Berlinu, referirajući se na svoj posljednji dokumentarni film “Jedna žena – jedno stoljeće”, koji je imao svjetsku premijeru na nedavno održanom Motovun film festivalu. Redatelj poznat po angažiranim i provokativnim dokumentarcima ispričao je uzbudljivu životnu priču o Dragici Srzentić koja je 1948. osobno Staljinu u Moskvu odnijela Titovo povijesno “Ne” te tako postala svjedokom tog velikog sukoba između Staljina i Tita, u kojem Tito odbija podložnost Jugoslavije SSSR-u i nasuprot sovjetskoj koncepciji realsocijalizma izabire liberalniji samoupravni socijalizam.

“TO JE SLIKA JEDNOG STOLJEĆA, priča ispričana riječima pojedinaca, a ne vrhovnih komandanata, povijest kakvu ne možemo naučiti iz udžbenika koji su u načelu falsifikati“, kaže Želimir Žilnik, koji je ujedno i scenarist filma. Film je sniman 2010. i traje 55 minuta, a u njemu se putem iskaza, intervjua i uzbudljive, ali tragične životne priče Dragice Srzentić spominju mnogi zanimljivi događaji vezani ne samo uz povijest bivše Jugoslavije nego i uz život intelektualaca u doba između dva rata. Ona to razdoblje osvjetljava iz drugog rakursa otkrivajući da je antifašistički front u međuratnom razdoblju bio puno rašireniji nego što se mislilo, te da je okupljao intelektualce. No film nije samo o prošlosti. Neki kadrovi snimljeni su u Moskvi jer je ona izrazila želju da vidi Prvomajsku paradu. “Dragica Srzentić je sudionica ključnih i dramatičnih događaja 20. st. Ona ima izvrstan pripovjedalački talent i fascinantnu memoriju. Ovim filmom predlažem pothvat dokumentiranja prošlosti kroz iskustva običnih ljudi, a ne elite. Na tragu onoga što radi Howard Zinn, s edicijom ‘A People’s History of the United States’”, nastavlja redatelj Žilnik.

Dragica Srzentić, glavna junakinja filma, rođena je u Sovinjaku u Istri, nekoliko kilometara od Motovuna, i danas ima 99 i pol godina, tijekom kojih je svjedočila stvaranju i propadanju 8 država u kojima je živjela – Austrougarska, Kraljevina Italija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Nezavisna Država Hrvatska, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Republika Hrvatska i Republika Srbija. Usprkos godinama, vrlo je živahna i vitalna tako da je prisustvovala i premijeri filma u Motovunu. Film je prikazuje kao hrabru, neobičnu i obrazovanu ženu; naime, bila je spikerica na londonskom BBC-u, jedan od osnivača beogradskog NIN-a te “Žene danas” i velik dio života provela je u društvu respektabilnih intelektualaca. U njenu životu problemi su počeli rano: s 15 godina ostala je bez oca koji je kao austrijski vojnik poginuo 1915. na talijanskoj fronti, pa je njenoj majci pomagao Otokar Keršovani. Nakon toga je rodnu Istru zamijenila Beogradom, gdje joj je brat studirao. Priključila se NOB-u i u ratnoj knjižici ima četiri godine staža pod oružjem, najprije u makedonsko-kosovskom bataljunu, potom u štabu Svetozara Vukmanovića Tempa.

“KAD SMO IZ GRČKE krenuli za Skopsku Crnu Goru i prešli te jezive planine, upali smo u njemačku ofenzivu. Povučemo se na neko manje brdo, danju se borimo, noću marširamo, gladni, neispavani. Iznad Velesa stiže poruka: ‘Vratite se za Grčku!’ Podijelili smo se u desetine, 15 dana neprekidna marširanja kroz mećavu i snježne nanose. Ostala sam bez cipela, smjenjujemo se, pratimo snijeg. Onda vidiš krvave tragove”, govori u filmu Dragica Srzentić. U NOB-u je upoznala i budućeg supruga Voju Srzentića, predratnog komunista iz Ulcinja. Brak s njim učvrstio ju je u njenu opredjeljenju za komunizam te dodatno učvrstio put kojim je nastavila kročiti. Tijekom proslave godišnjice ustanka u Crnoj Gori 1944. stigla je naredba da se Dragica i njen suprug jave Vrhovnom štabu na Visu. “Odveli su me k Aleksandru Rankoviću koji me pitao gdje sam bila tijekom rata. Nakon što sam mu ispričala svoje ratne putešestvije rekao mi je da idem u London. Bolovala sam od malarije, a osim toga, moje poznavanje engleskog jezika bilo je vrlo slabo. Njegov prijedlog činio mi se suludim, ali bila sam vojnik koji služi domovini”, kaže Dragica Srzentić. Njen zadatak u Londonu bio je da jednom tjedno govori na BBC-ju u programu za Jugoslaviju.

KAD SE U OŽUJKU 1945. zajedno sa suprugom vratila u Jugoslaviju, bila je na popisu ljudi od kojih se očekivalo da osnuju Ministarstvo vanjskih poslova tadašnje FNRJ. Njenog supruga Voju Srzentića Tito je poslao u Albaniju da bude savjetnikom albanskog premijera Envera Hodže. “Rat je još trajao. Počeli smo s pripremama kadrova za ambasadore. Sve izvrsni intelektualci i izvanredni ljudi; Stanoje Simić, prvi ambasador u Washingtonu, nakon njega došao je Sava Kosanović, nećak Nikole Tesle. Marko Ristić bio je u Parizu, Darko Černe u Čehoslovačkoj, Ljubo Leontić u Londonu, u Moskvi Vlado Leontić, borac u španjolskom građanskom ratu i organizator ustanka u Hrvatskoj, Josif Đerđa u Albaniji. Takvi su bili diplomati u moje vrijeme – sposobni, kulturni i pismeni.”

U PROLJEĆE 1948. odnosi Jugoslavije i Moskve bili su poljuljani, a Dragica Srzentić tada je bila zamjenik generalnog sekretara tadašnjeg Ministarstva vanjskih poslova bivše države. “Ambasadora Ivu Vejvodu i mene pozvao je tadašnji ministar vanjskih poslova Vladimir Velebit i rekao nam da jedan funkcionar ministarstva treba sutra ujutro otputovati u Moskvu. ‘Dragice, budi spremna!’, poručio mi je.” Ona je otputovala i odnijela famozno pismo Staljinu, koje je po dolasku u Moskvu predala tadašnjem ambasadoru bivše Jugoslavije u SSSR-u Vladimiru Popoviću. Nije znala da se u njemu krije Titovo povijesno “Ne”. “Taman posla da sam pomislila da to pismo otvorim”, sjeća se Dragica Srzentić. Tri godine poslije proglašena je državnim neprijateljem. Za loše odnose s Moskvom najprije je optužen njezin muž Vojo. Na 6. kongresu KPJ u Zagrebu Tito ga je optužio čak i za suradnju s tadašnjim sovjetskim NKVD-om. Kako je Dragica izjavila da to nije točno, optužili su je da je rekla da Tito laže i osudili na pet dana neprekidna stajanja. Iako i danas poriče da je bila za Rezoluciju Informbiroa, Dragicu i njena supruga Voju Srzentića uhapsili su 31. svibnja 1952. godine. Njemu su dosudili 15 godina Golog otoka, njoj 10. Oduzet im je stan, radni staž, sva odlikovanja. “Istovarili su nas u Bileći, strpali u kamion i pokrili ceradom. Sa mnom je bilo još pet žena, na nišanu su nas držala dvojica s puškomitraljezom. ‘Dolje glave!’, viknuli su nam. U KPD-u Stolac vika, pljuvanje, batinanje. Bacili su nas na tlo gdje su, umjesto poda, bile kamene ploče. Na glavu su mi stavili krunu od trnja, lišća i kopriva, a na noge navukli tenisice bez prstiju, na kojima je pisalo ‘Made in SSSR’. Preko grudi su mi objesili lentu – ‘Kraljica informbiroovskog bala’”, prisjeća se Dragica Srzentić u filmu. Krajem studenoga 1955. pomilovali su je i pustili na uvjetnu slobodu.

Vratila se u Beograd, više mrtva nego živa. Njenog supruga su pustili sljedeće godine. U njihov beogradski stan uselili su se udbaši. “Ni tada nismo bili slobodni. Stalno su nas pratili. I kad bismo otputovali k mojima u Istru. Odem ministru unutarnjih poslova Ćeći Stefanoviću i pitam ga jesmo li mi napokon slobodni ljudi, a on mi odgovara da nema ništa s tim. Znači sloboda je opet biti sužanj. Ljudi su bježali od nas”, nastavlja pričati Dragica. Njihov vjenčani kum Koča Popović, pjesnik, narodni heroj i borac u španjolskom građanskom ratu, nije imao snage prići im na beogradskim Terazijama, a njegova supruga Lepa Popović klimnula im je glavom.

ODLUKOM OKRUŽNOG SUDA u Beogradu 2007. godine Dragica Srzentić je rehabilitirana i presuda iz 1951. godine je poništena. Masovnost današnjeg obožavanja Tita, unatoč tomu što su toliki nevini ljudi stradavali, Žilnik objašnjava nostalgijom za nekim ipak boljim vremenima. “Ljudi se sjećaju vremena kad je bilo više socijalne sigurnosti, perspektive za mlade, politike nezavisnosti i dostojanstva radnih ljudi. Bahatost i manipulacija vladajuće nomenklature je svakako bila puno suzdržanija od ove današnje”, tvrdi Žilnik. No ni jedna od novonastalih država, nakon raspada bivše Jugoslavije, prema njemu, ne analizira činjenicu osjećajnih aspekata njezinih građana prema bivšoj domovini. “Iznenađuje me da je među ljudima, u svim novim državama, glavna tema razgovora u njihovim obiteljima, među prijateljima, ali i na poslu – za manjinu koja radi – kako je bilo prije rata. U službenoj retorici ta je tema tabuizirana iz jednostavna razloga jer od čerupanja jugoslavenske zaostavštine još uvijek živi današnja politička elita i novokomponirani bogataši. A ljudi poput Dragice Srzentić, neovisne moralne fizionomije, na ovim su prostorima, čini se, uvijek predodređene da budu žrtve”, zaključio je Žilnik.