Potpredsjednica Foruma žena SDP-A Sanja Major najavljuje kandidaturu za predsjednicu stranke i tvrdi kako u SDP-u postoje pritisci da Siniša Hajdaš Dončić na predstojećim unutarstranačkim izborima nema protukandidata

Sanja Major rođena je 1980. u Zagrebu, a odrasla u Bjelovaru. Na Hrvatskim studijima završila je sociologiju i kroatologiju, a s tim u vezi običava se našaliti: “Nisu mi naškodili”. U SDP se učlanila 2007. i nikad nije bila članica nijedne druge stranke. O tome kaže: “U Hrvatskoj, čini mi se, sve nekako kreće iz obiteljske dinamike. Tradicionalno smo opredijeljeni lijevo ili desno, pa je tako bilo i u mom slučaju. Na Hrvatskim studijima postala sam još uvjerenija u to što jesam i htjela sam se angažirati. Oduvijek sam imala potrebu mijenjati stvari. Kroz svojih sedamnaest godina staža u SDP-u nisam imala konkretnu priliku za to, pa mislim da ću uspjeti kandidaturom za predsjednicu stranke.”

Do 2022. radila je kao ravnateljica Doma zaklade Lavoslava Schwarza koji se godinama isticao posebnom kvalitetom skrbi, a onda je te godine postala ravnateljica URIHO-a, što je i danas. U SDP-u je potpredsjednica stranačkog Foruma žena. Samu će sebe opisati ovako: “Aktivistica po pozivu, trenutačno ravnateljica po zanimanju. Godinama se bavim problemima manjina ili, možda preciznije, onih koji žive na rubu društva: starije osobe, osobe s invaliditetom, teško zapošljive osobe, pa i žene, koje su i dalje manjina u smislu političkog djelovanja, a da ne govorimo o njihovu položaju u obitelji. Kroz taj rad stekla sam ono što volim nazivati pregovaračkim iskustvom. Uvijek sam bila na strani slabijih i jako bi me veselilo da konačno pregovaram uime jačih, ali da pritom nikako ne zaboravim kako je to bilo kad sam bila na strani slabijih. Otud i odluka da se kandidiram za predsjednicu SDP-a.”

NACIONAL: Ovim intervjuom ekskluzivno najavljujete kandidaturu za predsjednicu SDP-a. Iznesite razloge za kandidaturu.

Jako me brine kako će SDP funkcionirati u budućnosti. Cijelo vrijeme govori se samo o jednom ozbiljnom kandidatu za predsjednika SDP-a, a ja smatram da SDP samome sebi, kao vodeća opozicijska demokratska stranka, ne smije dopustiti da predsjednika dobije aklamacijom. Zbog toga se kandidiram: želim promijeniti narativ o izborima u SDP-u. Želim da se razgovara konkretno o programu, o onome što bi Socijaldemokratska partija Hrvatske trebala biti, kako ćemo se ubuduće postaviti prema izazovima koji dolaze i kako da se vratimo na socijaldemokratsku poziciju koju smo izgubili. Želim biti članica stranke koja – neću reći da njeguje pluralizam, nego ga ponovno vraća – jer pluralizma unutar stranke zaista već dugo nema.

NACIONAL: Spominjete mogućnost da se na unutarstranačkim izborima kandidira samo jedan kandidat, ali u javnosti su neslužbeno, uz kandidaturu Siniše Hajdaša Dončića, najavljene i moguće kandidature gradonačelnika Koprivnice Mišela Jakšića i gradonačelnika Varaždina Nevena Bosilja. Čini se, dakle, da bi ipak moglo biti više kandidata.

Jako se veselim toj informaciji, jer je to ono što bi svi članovi i članice SDP-a trebali zagovarati – da bude što više kandidata, kako bi se sučelili ideje i programi.

NACIONAL: S obzirom na to da kažete kako je moguće da bude samo jedan kandidat, znači li to da se unutar stranke osjeća pritisak da se pobjednik odredi unaprijed, ili da doista bude samo jedan kandidat?

Točno tako. Poanta moje kandidature i jest u tome da to spriječimo. Bude li više kandidata i kandidatkinja, to će me veseliti. Treba nam otvorena rasprava koja u SDP-u, nažalost, već godinama ne stanuje.

NACIONAL: Znači li to da u stranci ima pritisaka na ljude da se ne kandidiraju?

Načula sam to, premda ne mogu tvrditi. Po kuloarima se priča da su iole ozbiljni kandidati zamoljeni da se ne kandidiraju.

NACIONAL: Ako je tako, nadam se da imate ozbiljnu namjeru pobijediti.

Ne bih se kandidirala da ne vjerujem kako je moguće preokrenuti trendove. Kako sada stvari stoje, postoji samo jedan ozbiljan kandidat…

NACIONAL: Je li to Siniša Hajdaš Dončić?

Da. On jedini u javnosti istupa kao kandidat. Ja se, ponavljam, ne bih kandidirala da ne mislim kako je moguće preokrenuti trendove. Oni sada, naravno, idu u korist Hajdaša Dončića, ali mislim da će u narednih mjesec dana, i s najavom moje kandidature, neke stvari ipak biti dovedene u pitanje. Mislim, dakako, na sigurnost izbora Hajdaša Dončića.

NACIONAL: Dopustite šalu: jeste li vi Kamala Harris SDP-a?

Ja sam Sanja Major. Nemam iza sebe mašineriju. U ovu trku ulazim potpuno sama i to smatram prednošću. Nisam bila pripadnica “provjerenih” stranačkih struktura, iako sam godinama u SDP-u, i premda ne mogu reći da nisam upoznata sa svima njima i sa situacijom u stranci. Usprkos tome, nikada nisam bila “provjereni” stranački kadar.

NACIONAL: Kako biste opisali sadašnji položaj SDP-a na političkoj sceni?

Što se posljednjih parlamentarnih izbora tiče, problematično mi je što je SDP bio spreman otići toliko desno da smo pregovarali i s onima s kojima nikada ne bismo smjeli sjesti za stol.

‘Kandidaturu osjećam kao svoju dužnost i obvezu, i to kao građansku, a ne samo stranačku’, kaže Sanja Major Photo Sasa ZinajaNFoto

NACIONAL: To je Domovinski pokret.

Tako je. Vodstvu stranke bilo je prihvatljivo sve, samo da se HDZ svrgne s vlasti. Meni se čini da je to ipak previsoka cijena koju SDP ne bi trebao platiti. Izgubili smo socijaldemokratsku politiku i socijaldemokratske vrijednosti. Izigrali smo one koji su vjerovali u nas, ali unatoč tomu, imamo koliko-toliko stabilno biračko tijelo. To nas, zapravo, i povezuje s HDZ-om i dijeli od njega, jer mi SDP-ovci i SDP-ovke volimo misliti da su naši glasači i glasačice kritični, i da nas kažnjavaju za sve loše poteze. Meni se čini da je upravo suprotno: da imamo stabilno biračko tijelo koje nam u pojedinim trenucima, u pojedinim izbornim ciklusima, više ili manje daje podršku. Upravo tu vidim prednost i mogućnost za ozbiljniji iskorak SDP-a u smislu progresivnih politika, jer glasači i glasačice to traže, a na ovim izborima to nam nisu mogli honorirati.

NACIONAL: Je li pod svaku cijenu trebalo izbjeći formiranje vlade s Domovinskim pokretom? Kako se to moglo izbjeći? Je li SDP trebao razmišljati o privremenoj velikoj koaliciji s Plenkovićevim HDZ-om, umjesto što je koketirao s DP-om da sruši HDZ?

Trebalo je pod svaku cijenu izbjeći pregovore s DP-om. Za mene tu nema dileme, s ekstremnom desnicom može se pregovarati o tomu koliko dugo u noć može trajati saborska sjednica, ali ne možemo s njima pregovarati o sastavljanju vlade jer je to moguće samo nauštrb vlastitih vrijednosti. U konkretnoj situaciji, SDP je trebao odustati od srozavanja dnevno-političke higijene i pustiti da se HDZ i DP odmah dogovore jer, ionako, govore istim jezikom. Netko će, doduše, čitati Cronina, a netko Kronina, no jako se dobro razumiju. Plenković si to može dopustiti jer će ih, kao što smo to mogli vidjeti prilikom izbora predsjednika Odbora za ljudska prava, uspješno neutralizirati. Nije izveo posebno maestralan manevar: on jednostavno ima drukčiju poziciju od, primjerice, predsjednika SDP-a koji bi morao raditi velike ustupke. Pitanje je dokle bi Peđa Grbin bio spreman ići. Bojim se da bi u takvoj vladi SDP pristajao na stvari na koje HDZ nikad ne bi jer Plenković, naprosto, ne mora dokazivati da ‘’ne mrzi sve što je hrvatsko’’.

NACIONAL: Je li SDP u posljednje dvije godine činio strateške političke greške?

Ne dvije, nego deset, rekla bih. Kao što sam rekla, izgubili smo iz vida socijaldemokratsku politiku, i danas se čak postavlja pitanje znamo li još uopće u SDP-u što je socijaldemokratska politika. Ako govorimo o posljednjim parlamentarnim izborima, uspoređivala sam programe i tvrdim da nema nikakvih ključnih razlika između SDP-a i, recimo, DP-a, kada je riječ o, na primjer, priuštivom stanovanju. Ne vidim tu socijaldemokratski iskorak. Tek smo posljednjih dana počeli govoriti o starijima i povećanju mirovina, ali ništa što bi nas suštinski razlikovalo od svih drugih stranaka koje su se natjecale za Sabor. To je samo po sebi pogrešno strateško promišljanje, ali i taktičko djelovanje. SDP je naprosto obezglavljen i ne zna kamo bi trebao ići. Uključivanje predsjednika Republike Zorana Milanovića u izbore nazvala bih nadoknadom za nedostatak snažnijeg programa. To je kompenziralo nedostatak politika koje su SDP trebale diferencirati u odnosu na druge stranke.

NACIONAL: S jedne strane, Milanović je na izborima donekle podigao SDP, ali s druge – sada ću reći svoje mišljenje a vi recite svoje – upravo je Milanović kriv za to što je SDP izgubio jasnu lijevu i socijaldemokratsku poziciju.

Slažem se s vama – nažalost. Zoran Milanović veliki je problem SDP-a. Dva su razloga: nedvojbeno je da je doprinio uspjesima stranke i kroz mandat na vlasti, ali i nenadanom kandidaturom na posljednjim izborima. To nitko ne osporava. Ali, na nesreću, ti uspjesi plaćeni su udaljavanjem od socijaldemokratskog koncepta. Izborni rezultat koji smo ostvarili, od nekakvih deset posto povećanja biračke potpore, jest značajan, ali ponavljam da mi se cijena za to čini previsokom. Još je jedan razlog: SDP je kroz povijest radio velike stvari za Hrvatsku. Podsjetit ću samo na raspisivanje prvih slobodnih izbora 1990., za što je zaslužan SDP. Druga velika stvar koju je stranka ugradila u državu bila je ustavna promjena 2000., kada je funkcija predsjednika Republike razdvojena od stranačke pripadnosti, kao znak okretanja parlamentarnoj demokraciji. Milanović je svojom kandidaturom, bez obzira na to koliko nesporno bilo da je ona SDP-u pomogla, obezvrijedio to što je SDP učinio 2000.

‘Što se posljednjih parlamentarnih izbora tiče, problematično mi je što je SDP bio spreman otići toliko desno da smo pregovarali i s onima s kojima nikada ne bismo smjeli sjesti za stol’

NACIONAL: Dopustite komentar: napokon iz SDP-a glas razumne kritike o Zoranu Milanoviću.

Ozbiljno promišljam o svemu što se događa u stranci. Ne govorim ovo laka, nego teška srca. Sedamnaest godina sam članica SDP-a i stranka je dio mene koliko sam i ja dio nje. Ali neke stvari treba nazvati pravim imenom. Šutnjom i bijegom od odgovornosti SDP neće dobiti apsolutno ništa. Kao stranka, moramo se emancipirati od Zorana Milanovića i to nije lako, ali je nužno. Ne možemo se vječno skrivati čak ni iza njegovih snažnih pleća. Zorana Milanovića u nekom trenutku na političkoj sceni više neće biti, a SDP mora nastaviti dalje. Pitam se kako.

NACIONAL: Vašom kandidaturom za predsjednicu SDP-a u stranci se kristaliziraju dvojica kandidata: jedan “Milanovićev”, Siniša Hajdaš Dončić, i kandidat koji hoće da SDP učini autonomnim u odnosu na njegova bivšeg predsjednika Zorana Milanovića?

Ispravit ću vas – kandidatkinja. To je važno, jer je SDP zanemario čak i tu socijaldemokratsku vrijednost, ravnopravnost spolova i rodova, o kojoj možemo razgovarati, od ratificiranja Istanbulske konvencije na dalje. To mi je i osobno bitno kao potpredsjednici Foruma žena SDP-a, pa neka se zna da će glavni kandidat dobiti izazivačicu.

NACIONAL: Dakako, ispričavam se, nehotice sam pogriješio. Dopustite još jedno pitanje o Zoranu Milanoviću. Pod pretpostavkom da preokrenete trendove u stranci, pobijedite i postanete predsjednica SDP-a, odmah će vam se nametnuti vrlo važno pitanje: treba li SDP ustrajati u podršci Milanoviću za drugi predsjednički mandat? Kako biste se postavili u toj situaciji?

SDP je Milanoviću već dao podršku kao svom kandidatu za predsjednika Republike. To se dogodilo na posljednjoj sjednici Glavnog odbora stranke prije ljeta. Postanem li predsjednica stranke, ponovno ću otvoriti tu temu i pitati članstvo. Provela bih svojevrsni referendum u vlastitoj stranci i bez obzira na vlastito mišljenje, poštovala bih, naravno, odluku članstva. Mislim da je to jedino legitimno i demokratski.

NACIONAL: Spomenuli ste progresivne politike. Opišite ih.

U ovom trenutku, bilo što da SDP napravi bilo bi progresivno u odnosu na ono što radi sada. Zagovaram, da tako kažem, povratak u budućnost. Dakle, prvo da se vratimo na socijaldemokratsku poziciju, na ono od čega smo odustali, jer SDP stalno luta nekakvim “drugim” i “trećim” putevima i puteljcima. Treba odgovoriti na pitanje kako socijaldemokratska politika može odgovoriti izazovima današnjice. Cijeli je niz tema, od umjetne inteligencije u Hrvatskoj do uvođenja obveznog vojnog roka. Zalažem se za to da u središtu politike i djelovanja SDP-a budu oni koji su najlošije prošli u društvu i oni koji doprinose razvoju društva. Jer ljudi koji su obično nevidljivi imaju itekako vidljive probleme. Iz vida smo potpuno izgubili radništvo. Danas će netko reći da radnika i radnica više uopće nema. Ima, ima itekako, samo se o njima više ne govori, i svi su ih potpuno zanemarili. Zauzimala bih se za uvođenje institucije pravobranitelja za starije osobe koje su platile najveći danak uvođenju kapitalizma. Kad prestanu biti potrebni, šutne ih se u stranu i postanu nevidljivi, a imaju vidljiv problem: kopaju doslovce po kontejnerima; ne mogu dobiti dom kada im je potreban; to mogu samo pojedini sretnici. Cijeli je niz problema. Treba nam sveobuhvatna reforma tretiranja obiteljskog nasilja tako da se nasilnici izmještaju iz obitelji i idu u posebne smještaje, a ne da žene s djecom bježe u sigurne kuće. Vrednovanje neplaćenog kućanskog rada koji je još uvijek dominantno u rukama žena – tema koja je meni posebno interesantna i o kojoj neprestano govorim i u Forumu žena SDP-a i u stranci, ali me nitko ne čuje, ili me ne želi čuti. Ni druge zemlje nisu uspjele riješiti taj složeni problem za koji nije jednostavno pronaći rješenje, ali moramo početi. Danas temeljne stvari ostavljamo sa strane. Također, socijalno unapređenje postupaka medicinski potpomognute oplodnje. Mentalno zdravlje: visok je postotak depresivno-anksioznih poremećaja od najranije dobi. To se najbolje vidjelo u pandemiji koronavirusa. Dakle, imamo nove i nove generacije upitno funkcionalnih građana i građanki, jer se taj problem ne tretira ni pravovremeno ni pravilno. Ja bih progovorila i o odnosu prema braniteljskoj populaciji: neki dan smo u Daruvaru na najtragičniji način svjedočili kako to izgleda kad takva osoba ima oružje u rukama. To je nedopustivo. Otvorila bih i pitanje eutanazije, koja je dopuštena u nekim europskim državama, a u drugima se rasprava o njoj otvara. SDP treba pokrenuti inicijativu legalizacije eutanazije. Sigurna sam da će to u zemlji poput Hrvatske biti ogroman problem, jer se borimo i s očuvanjem prava na dostupan pobačaj. Integracija stranih radnika i radnica, njihova getoizacija… Otvoriti raspravu o tome koji je najbolji model: je li to asimilacija, ‘’melting pot’’, multikulturalizam ili nešto četvrto? To nas dovodi i do pitanja spuštanja cijene rada u Hrvatskoj za naše radnike i radnice zbog sve većeg priljeva stranih radnika i radnica. Prekarni rad, razvoj modela društvenog stanovanja… Cijeli je niz i drugih važnih tema koje socijaldemokratska stranka mora ne samo pokrenuti, nego imati i gotova rješenja za njih. Lokalna uprava i samouprava… Svi već godinama govore da će je reformirati kad dođu na vlast, a nitko nikada ništa nije napravio jer bi se time zadiralo u vlastitu biračku podršku. Unapređenje željeznica… Vlakovi danas voze sporije nego prije trideset i četrdeset godina. ‘’Peer review’’ kandidata za Ustavni sud – podvrgnuti kandidate nekoj vrsti stručne kritike i analize. Promjena zakona o državnom odvjetništvu, pogotovo u dijelu odustajanja od kaznenog progona i odbačaja, jer nad tim nema apsolutno nikakve izvanjske kontrole. Cijeli je niz tema o kojima ja, članica SDP-a, nisam ništa čula.

NACIONAL: Ne želim vraćati razgovor na ‘’ustaše i partizane’’, ali je činjenica da se u Hrvatskoj dogodio paradoks: da je Plenković, a prije njega i Ivo Sanader, od SDP-a preuzeo manjinsku politiku i ustrajno održavao koaliciju s političkom strankom Srba u Hrvatskoj. SDP se toga odrekao. Kako biste vi postavili manjinsku politiku SDP-a?

Nama je HDZ zapravo pojeo dobar dio kolača i ušao duboko u teme koje su bile prirodno SDP-ove. SDP, zbog svog kompleksa i nedostatka – molim da me dobro razumijete – „zdrave državotvornosti“ upao je u zamku da dokazuje svoj patriotizam i nacionalizam. Otud koketiranje s desnicom i minoriziranje svih problema koje takvo koketiranje donosi. Cijena za to, ponavljam još jednom, naprosto je previsoka. To si ne smijemo dopustiti. Moramo napraviti otklon od takve politike.

NACIONAL: Jeste li vi prva članica SDP-a s predsjedničkom pretenzijom koja kaže da se SDP napokon mora osloboditi kompleksa komunističke partije?

Da. Čini mi se da smo se tog kompleksa pokušali osloboditi na pogrešan način: koketiranjem s onim što nama nije prirodno. To se može i drukčije. S manjinama trebamo ponovno sjesti za stol. Imam problem s tim što SDP na parlamentarnim izborima nije istaknuo nijednog kandidata ili kandidatkinju na manjinskoj listi. Mislim da to moramo učiniti i da za to postoji prostor. Tako bismo pokazali da razmišljamo o manjinama.

NACIONAL: Imate li u stranci ljude s kojima možete ostvariti svoj program?

Nadam se da će ih biti i da će ih biti svakim danom sve više. Potpuno mi je jasno da će ljudi nakon moje kandidature misliti: ‘’Tko je sad ova i što ona sad hoće?’’. Dakle, nastupam iz pozicije izazivačice, pa čak i autsajderice. Ali nadam se da će ljudi prepoznati kako je sve za što se zalažem potrebno SDP-u. Stvari se u SDP-u moraju promijeniti i dekonstruirati, kako bi se ponovno konstruirale. Nama je potrebna suštinska rekonstrukcija, jer ovako dalje ne možemo, osim ako nam cilj nije da osvojimo tu i tamo koji mandat, pa da oni koji su bliži vrhu stranke budu namireni i sljedeće četiri godine.

NACIONAL: U posljednje vrijeme sam zaključio kako u SDP-u žele upravo to.

Iskreno vjerujem da se to može promijeniti. Iskreno vjerujem da mnogi naši članovi i članice razmišljaju poput mene, samo možda nije bilo dovoljno odvažnosti i želje. Ja se ne bojim. Spremna sam se politički i programski “pofajtati” i mislim da SDP mojom kandidaturom može samo dobiti. Dakako, i drugim kandidaturama, jer se nadam da će ih biti, kako bismo razgovarali. Predsjednika ne smijemo dobiti aklamacijom jer kad imate jednog kandidata ili kandidatkinju, velika je mogućnost da predsjednika ili predsjednicu dobijete deklamacijom: ispraznim pričama lišenim sadržaja, floskulama i frazama. SDP tako dalje više ne može.

NACIONAL: Hoće li ovaj intervju i u SDP-u izazvati senzaciju? Jeste li s ikim u stranci razgovarali o nakani da se kandidirate?

Prije nekoliko mjeseci neformalno sam spomenula kako mi, kad sagledavam situaciju u SDP-u, dođe želja da se kandidiram. No to nitko od mojih kolegica i kolega nije ozbiljno shvaćao, ali moram priznati da ni sama još nisam bila prelomila. U posljednje vrijeme, međutim, kad vidim kako se stvari odvijaju, kandidaturu osjećam kao svoju dužnost i obvezu, i to kao građansku, a ne samo stranačku. Promjene u društvu može donijeti samo jaki SDP.

NACIONAL: Ravnateljica ste URIHO-a, važne i iznimne tvrtke koja zapošljava više od petsto radnika, od kojih su više od polovine osobe s invaliditetom. Biste li nešto od iskustva upravljanja URIHO-om mogli primijeniti i na SDP?

Prvi sastanak koji sam održala nakon preuzimanja dužnosti bio je sastanak sa sindikatima. Potpuno socijaldemokratski, kako to razumijem, nisam se htjela sastati prvo s rukovoditeljima i šefovima. Htjela sam sjesti sa sindikatima i čuti probleme. U URIHO-u djeluju četiri sindikata. Informirali su me da se kolektivni ugovor nije značajno mijenjao posljednjih dvadeset godina i da su plaće prema koeficijentima i osnovici iz tog kolektivnog ugovora niže od minimalne plaće u Hrvatskoj. Odmah smo krenuli u kolektivne pregovore i završili ih, rekla bih, rekordno brzo: u URIHO sam došla u listopadu 2022., a u listopadu 2023. potpisali smo novi kolektivni ugovor koji je unaprijedio materijalna prava radnika. Ali u još sam nekim stvarima postupila socijaldemokratski, pa smo uveli i plaćeni dopust za žene koje idu na postupke medicinski potpomognute oplodnje. Pregovaračko iskustvo iz tih kolektivnih pregovora velika je prednost za ono što me dalje čeka. Bilo gdje…