AUSTRALSKI GITARIST TOMMY EMMANUEL 22. OŽUJKA U ZAGREBU

Gitaristički magazin Guitar Player dvaput ga je proglasio najboljim akustičnim gitaristom svijeta, a dosad je izdao mnoge albume za koje je dobio brojne nagrade. Izgradio je svoj stil koji je danas jedinstven, a odlikuje ga kompleksna tehnika sviranja prstima. Australski gitarist Tommy Emmanuel 22. ožujka ponovno će svirati u Zagrebu, u Kinu Studentskog centra, pred hrvatskom publikom za koju kaže da je nevjerojatno entuzijastična i jako dobro poznaje njegov rad. Za Nacional je 62-godišnji glazbenik dao ekskluzivni intervju.

NACIONAL: Upravo traje vaša svjetska turneja, u sklopu koje ćete posjetiti i Zagreb. Kako se osjećate na turneji? Smatrate li to tek dijelom svog posla ili joj dajete puno pozornosti?

Cijeli život sam na turneji. Počeo sam s turnejama prije nego što sam navršio šest godina. Znao sam sve o tome dok mi je bilo deset i već sam autom proputovao cijelu Australiju. Danas su turneje ugodne, putujemo autom ili autobusom, a on ima ugodan krevet, kuhinju, kupaonicu, sve što ti treba. Izazov na turneji je taj da ostaneš fokusiran i motiviran. Ono što meni pomaže je susret s obožavateljima prije koncerta.

NACIONAL: Svirate gitaru cijeli život, počeli ste s četiri godine. Razmislite li ponekad o tom instrumentu i koliko vam je toga gitara pružila?

O tome razmišljam doslovno svaki put kad sviram jer to ne uzimam zdravo za gotovo. Svakodnevno pokušavam pronaći načine da taj instrument sviram što bolje i otkrijem mogu li tehnički još malo popraviti svoje sviranje. Pokušavam pronaći način kako ću postati svjesniji svog sviranja i štimanja gitare. Neprestano radim na svom usavršavanju. Ponekad se nakon koncerta zapitam je li sav taj zvuk izašao iz te male kutije. Ponekad me zaista sve to opčini.

NACIONAL: Imali ste neobično djetinjstvo, bili ste na turnejama s roditeljima i braćom i sestrama te niste pohađali školu. Kakvo je to bilo vrijeme? Biste li to preporučili današnjim obiteljima?

Kad smo kao djeca putovali Australijom, učili smo, ali nismo pohađali regularnu školu, nego sam do svoje 12. godine sve polagao dopisno. Majka me učila, kao i moju braću i sestre. Kad sam došao u školu s 12 godina već sam znao puno više od svojih vršnjaka, a znao sam i svirati gitaru i zarađivao sam za život pa je to bilo malo neobično. Mnoge obitelji danas se odlučuju školovati djecu kod kuće jer je dostupno puno informacija, puno više nego prije. Ali okruženje dobre škole iznimno je važno za dijete. Takvo okruženje razvit će kod djece kompetitivnost, a to je jako dobro jer te gura da ideš dalje i bolje.

NACIONAL: Što vam je donijelo takvo djetinjstvo? Volite li se sjećati tih vremena?

Sjećam se da je moja majka bila jako stroga kad je riječ o školi. Morali smo jako puno raditi, često nas je ispitivala i morali smo odgovarati usmeno, pa je dosta toga i danas ostalo u mojoj glavi. Jako sam zahvalan majci što je bila takva. Morali smo upamtiti mnoge informacije koje mi i danas dobro služe.

Naši životi bili su posve drugačiji od onog što se smatra uobičajenim. Bili su vrlo jednostavni. Putovali smo autom po cijeloj Australiji. Imali smo svu potrebnu opremu na krovu i u prikolici. Kad bismo na jednome mjestu ostali nekoliko dana, onda bismo rasprostrli šator i parkirali kamp prikolicu uz ocean. Lovili smo ribu i kupali se cijeli dan a nastupali smo navečer, i tako stalno. Nikad nismo imali novca, ali smo svejedno imali lijep život.

NACIONAL: Neobičan je vaš način sviranja, zašto tako svirate?

Ne smatram da je moj stil neobičan, ali drugima je možda takav. Ne slijedim ničiji stil, furam svoj i slijedim instinkt. Nemam pravila kojih se moram držati. Jedino pravilo koje imam je ono da u svirci dajem sve od sebe. To je glavno pravilo. Uživam svirati pjesme po željama publike, ali kad sviram svoj izbor onda su to one koje baš volim i želim svirati u tom trenutku.

NACIONAL: Vaš je talent prepoznat još kad ste bili dijete, koliko je važno za glazbenika da se prepozna njegove sposobnosti u ranoj mladosti?

Važno je to da se mladi ohrabruju, ali isto tako je važno da se u tome ne pretjera. Mnogi roditelji svoju djecu previše uvjere da su najbolji i kad oni počnu vjerovati u to, postane jasno da moraju još puno toga napraviti. Roditelji su često previše ponosni na djecu da uopće ne vide njihove mane. Mladi glazbenici koji nisu disciplinirani ili posvećeni prebrzo izgore i onda su tužni i ljutiti te počnu vjerovati da su jako loši, a zapravo bi trebali puno svirati, ali iz zabave. Ne smiju zaboraviti da je to zabava. Ali da bi postali pravi glazbenici, potrebno je puno odricanja i posvećenosti. To nije lako. A kad se dogodi slava moraš se s tim nositi, pokušati ostati još uvijek ‘’normalan’’ u svom tom ludilu. Dobar primjer je upravo moj. Kad sam bio mlađi, išao sam na turneje a doma su me čekale dvije kćerkice. Kad bih došao kući prvo što sam napravio bilo je to da bih se bacio na pod i igrao se s njima dvjema. Bio sam otac i suprug. To je jedini način da ostaneš normalan.

NACIONAL: Koliko se promijenila percepcija gitarista?

Danas je više gitarista, i to dobrih, više nego ikad. Sve je to zato što je dostupnost gitara veća. Kad sam ja bio klinac postojale su samo Gibson i Martin akustične gitare i Fender električne gitare, primjerice. Danas ima tisuće brendova, i to jako dobrih. Ljudi su svjesniji, isto tako, individualaca, gitarista, zato što ih mogu vidjeti. Kad sam ja bio dijete nisi mogao vidjeti Cheta Atkinsa kako svira jer nije postojao internet, samo si ga mogao ‘’uloviti’’ na televizoru ili slušati na ploči.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon ove turneje?

Uskoro mi izlazi album “Live At The Ryman” koji je snimljen u slavnoj Ryman dvorani u Nashvilleu. Izlazi mi i album dueta s Hohnom Knowlesom i još jedan s drugim glazbenicima.