Val mjestimice visok i do 15 metara koji je svega pet dana prije početka 2005. godine poplavio zemlje na obali Indijskog oceana nije ni izdaleka najviši tsunami u povijesti. Potres kraj Sumatre snage 9 Richtera koji ga je prouzročio također je tek peti na listi najjačih potresa u posljednjih 100 godina koliko postoje precizna mjerenja. Ipak, vodeni zid za koji se procjenjuje da je odnio možda i do 200 tisuća života u povijest će ući kao tsunami s najvećim brojem žrtava do sad. Kako je za Nacional protumačio jedini stručnjak za tsunami u Hrvatskoj i redovni profesor na odsjeku geofizike Prirodoslovno matematičkog fakulteta, Mirko Orlić, za katastrofalne posljedice tsunamija koji je za manje od tri sata preletio preko čitavog Indijskog oceana postoji više razloga.
«Tri su razloga zbog kojih je ovaj tsunami, iako nije bio najjači, izazvao toliko žrtava. Najprije, val nitko nije očekivao jer tsunami se ne događa nakon svakog snažnog potresa, a ovaj kraj Sumatre spada među pet najjačih u posljednjih sto godina. Potom, bili su blagdanski dani, nedjelja prijepodne, lijepo vrijeme i gomila ljudi je bila na plaži, među njima i velik broj turista. Treće, nije bilo nikakvog upozorenja. Sumatra ionako ne bi imala šanse jer je val do obale stigao prebrzo, ali bilo je dovoljno vremena da se upozore Indija, Šri Lanka i Tajland jer do njih je tsunami putovao duže od sat vremena», ustvrdio je prof. dr. Mirko Orlić, profesor na odsjeku geofizike zagrebačkog PMF-a i jedini hrvatski stručnjak za tsunamije. Za katedru na PMF-u ovaj je 50-godišnji znanstvenik došao iz Zavoda za oceanografiju Instituta Ruđer Bošković, a kako su ga, uz teoriju, uvijek zanimala i znanstvena istraživanja tako je prije 20 godina od njega naručeno da izradi studiju o mogućem utjecaju potresom izazvanih valova u Jadranskom moru. Točnije, kolika je vjerojatnost da Jadran bude pogođen tsunamijem.

«Napravio sam matematički model koji je analizirao na koji način bi potres koji se 1979. dogodio u Crnoj Gori mogao, u najnepovoljnijim uvjetima, djelovati na Jadran. Rezultati pokazuju da je efekt tsunamija bio prisutan u južnom Jadranu. Potres u Crnoj Gori imao je magnitudu 6,8 Richtera, znači to je jedan od jačih potresa u ovom području, no tsunami koji je primijećen u blizini epicentra bio je visok svega 25 centimetara», o rezultatima svoje prve studije o tsunamiju kaže Orlić. Sjeverni Jadran, objašnjava, u pravilu je zaštićen od razornih tsunamija Palagruškim pragom.

Prevedeno s japanskog ime tsunami znači lučki val (‘tsun’ – luka i ‘ami’ – val), a uzrokuju ga nagle promjene dna mora uslijed gibanja tektonskih ploča od kojih je sastavljena zemljina kora. Bilo da se dno izdigne ili propadne, vodena masa na površini prati te nagle pomake i tako nastaje val koji na otvorenom moru, gdje su velike dubine, može biti širok i do sto kilometara i nema tu razornu snagu kakvu dobiva kad stigne do obale. Tsunami na pučini tako ne mora biti viši od metra ali kad brzinom koja dostiže i do tisuću kilometara na sat naleti na plićak sto kilometara vode počinje se naglo uspinjati i graditi vodeni zid koji može doseći i preko 60 metara visine.

«Osnovni uzrok nastanka tsunamija je gibanje zemljine kore. Kora je organizirana u ploče, a te ploče nisu fiksne i one se čitavo vrijeme pomiču. Ispod zemljine kore nalazi se gusta masa koja se u središtu planeta sastoji od nikla i tekućeg željeza. Ploče plutaju po toj masi i ovisno o njezinom strujanju na nekim se mjestima razmiču, a na nekima se primiču jedna drugoj. Ploče na području Pacifičkog pojasa se primiču pa tamo gdje su one, uvjetno rečeno, dobro podmazane, to se primicanje događa postupno i bez drastičnih efekata. No, ako je otpor velik, a ploče struja pod korom tjera da idu jedna pod drugu tada se napetost povećava do kritične granice kad dolazi do pucanja. Kad dođe do pucanja ploče se naglo pomaknu kao što se dogodilo sada, kraj Sumatre, gdje su propale za deset do 20 metara i u tom času generirale valove u unutrašnjosti zemlje koji signaliziraju potres. Površina mora istodobno je pratila nagli pomak dna i tako dolazi do pojave tsunamija», objašnjava Mirko Orlić. Osim potresa na dnu ili nedaleko obale, val kakav je poharao obale Indijskog oceana može nastati i zbog vulkanskih erupcija, a historijski tsunami valovi kakvi se spominju u predajama i mitovima pojedinih plemena izazvani su primjerice i meteoritima koji pali na zemlju.

Budući da svaki potres ne izaziva nužno i tsunami, do devedesetih godina ovoga stoljeća opasnost od stradavanja pod vodenim zidom bila je ozbiljno podcijenjena baš kao što stoji u i naslovu knjige «Tsunami, podcijenjena opasnost» autora Edwarda Bryanta, australskog geologa. Samo u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, tvrdi se u uvodu, zabilježeno je 83 tsunamija, a što je znatno više od prosječnog broja 57 koliko ih je kroz povijest u prosjeku znalo biti za deset godina. Najčešća meta su zemlje na obali Pacifika i gotovo sve su, njih 25, uključene u sustav pravovremenog obavješćivanja o dolasku tsunamija. Samo zahvaljujući pravovremenoj obavijesti tsunami visok preko 30 metara koji se 1993. razbio o obale Japana nije odnio više od 300 života. Indonezijska birokracija, međutim, do sad nije bila spremna pristati na ulaganje od oko dva milijuna dolara u sustav kojim bi se zaštitio i Indijski ocean premda je to područje, nakon Pacifika, najčešće na udaru.

Potres kraj Sumatre ostavio je duž rascjepa Andaman pukotinu dugačku tisuću kilometara, pretpostavka je do koje su na osnovu jačine potresa došli američki znanstvenici. Na istom području uslijedilo je zatim još 27 potresa jačine preko 5,4 po Richteru, a slabija podrhtavanja tla osjetila su se sve do Aljaske i Kalifornije. Svim tim podacima usprkos, nemoguće je predvidjeti buduće kretanje ploča zemljine kore, gdje bi se i s kolikom snagom mogle ponovo sudariti.

«Na pitanje mogu li se potresi prognozirati jedini mogući odgovor je ne, i pitanje je hoće li se ikada moći. Strujanja pod zemljinom korom koja pokreću ploče zemljine kore kontrolirana su takozvanim zakonima determinističkog kaosa. Prema tome, to nije periodička pojava i nemoguće ju je točno prognozirati. Potresi ovako velike snage obično su praćeni manjim potresima na zahvaćenom području ali ni tu ne može biti govora o pouzdanoj prognozi nekakve lančane reakcije. S druge strane potresom oslobođena seizmička energija koja se u vidu potresnih valova širi unutrašnjošću zemlje izazvat će pomake tla na čitavoj zemljinoj kugli. Zagreb je uslijed toga imao pomak tla od 1,5 centimetra, ali kako je period bio 40 sekundi, znači jako velik, mi to nismo ni osjetili. Brojne oscilacije Zemlje izazvane ovim potresom traju možda još i sad no to je naprosto način da se planeta riješi tako velike količine oslobođene energije. To je moguće usporediti s njihalom koje će se nakon guranja njihati još neko vrijeme i polako gušiti dok se ne smiri potpuno. Tako je to i sa Zemljom. Planeta je dobila jedan udarac i još jedno vrijeme titra dok se to polako smiruje. Samo što ona stalno dobiva nove udarce» kaže Orlić koji se slaže s tezom da ovaj potres za posljedicu neće imati drastične klimatske promjene. Bar ne u tako skoro vrijeme. Apokaliptičan scenarij, naime, počeo se razvijati nakon što je iz NASA-inog Jet Propulsion laboratorija u Kaliforniji objavljeno da se pol pomaknuo za 2,5 centimetra, a Zemlja zatitrala oko svoje osi.

«Richard Gross iz Jet Propulsion laboratorija izračunao je da se zbog ovog potresa Zemlja ubrzala za tri mikrosekunde i da se pol pomaknuo za 2,5 centimetra. Istovremeno, treba znati da je prirodno usporavanje Zemlje unutar godine dana oko 15 mikrosekundi, a prirodna kolebanja položaja pola godišnje se kreću u rasponu i do desetak metara. Podatak što ga je iznio Gross vjerojatno je znanstvenicima iznimno zanimljiv, ali činjenica je da niti jedna od navedenih pojava nema nikakve praktične posljedice na ljude. Ipak, objaviti takve podatke sad dok je javnost posebno senzibilizirana zbog potresa i gledajući te brojne mrtve svatko očekuje novu katastrofu, dokazuje da je gospodin Gross bio dosta neodgovoran. Nemam razloga sumnjati da su njegovi izračuni točni, ali ne vidim svrhu njihova objavljivanja u javnosti. Uostalom, i sama os vrtnje Zemlje se mijenja. Postoje procesi kolebanja osi u apsolutnom sustavu, a period u kojem se to odvija traje oko 26 tisuća godina i potpuno je prirodan» veli Mirko Orlić.
Deseci tisuća godina proći će prije no što Zemlju, a što bi djelom mogla biti posljedica i potresa kraj Sumatre, okuje led ili snijeg kako predviđaju znanstvenici. Njihove prognoze govore i kako bi se za 250 milijuna godina sve ploče zemljine kore mogle sudariti i ponovo postati jedinstvena ploča. Statistike o primjetno većem broju tsunamija u posljednjem desetljeću 20. stoljeća govore međutim o budućnosti koja i nije tako daleka. Globalno zatopljenje i emisije plinova što uzrokuju efekt staklenika smatraju se razlogom sve bržeg otapanja ledenjaka i podizanja razine mora. Zahvaljujući tome raste i pritisak na ploče zemljine kore čijim će pomicanjem možda već u ovom desetljeću neki novi tsunami poplaviti živote novih stotina tisuća žrtava.