Rođena u strogoj obitelji državnih dužnosnika, Nishimurino djetinjstvo bilo je strogo. Njezina sjećanja vrte se oko autoritarnog oca i bambusovog štapa koji bi koristio za discipliniranje nje, otkriva za Daily Mail.

Tijekom srednje škole, osjetila je potrebu pobjeći iz okova svoje obitelji, pa je postala prijateljica s buntovnim vršnjacima – i na kraju s bandama motociklista (bōsozoku) koji su je naučili kako se boriti.

Ova buntovna crta dovela ju je do mladog člana yakuza-e, koji ju je uzeo pod svoje okrilje i pokazao joj kako doći do novca, rješavati sporove, uključivati se u ucjene i regrutirati djevojke za prostituciju.

No njezin život okrenuo se naglavačke kada je jedne noći primila poziv: njezin prijatelj bio je u tučnjavi i trebao je pomoć. Požurila je na mjesto zločina i koristeći palicu pretvorila scenu u krvavi obračun. Baš to je privuklo pažnju šefa lokalne yakuza grupe, koji ju je pozvao u svoj ured. “Čak i ako si žena, moraš postati yakuza”, kazao joj je.

Prihvatila je poziv šefa i počela živjeti strog život pripadnika yakuza-e.

Bila je bok uz bok muškarcima, obavljala svakodnevne zadatke i konačno sudjelovala u kriminalnim aktivnostima grupe.

Na kraju je prošla kroz sakazuki ceremoniju odjevena u muški kimono i zaklela se na životni put yakuza-e.

Kao suradnica, vodila je prostituciju i trgovinu drogom, prikupljala dugove te posredovala u sporovima između suparničkih grupa.

Kada je u ritualu poznatom kao yubitsume odsjekla vlastiti mali prst kako bi se ispričala za pogrešku, shvatila je da ima smisla za to. Članovi koji nisu mogli sami obaviti amputaciju tražili bi od Nishimure da to učini umjesto njih, zbog čega je stekla nadimak ‘majstorica rezanja prstiju’.

No, razočaranje ju je obuzelo kad je ušla u tridesete, jer je metamfetamin postao glavni posao njene grupe, a vlastita ovisnost počela je uzimati teški danak. Pobjegla je – ironično, nastavljajući voditi svoj biznis metamfetamina neovisno te je zbog toga izbačena iz grupe.

U toj fazi započela je vezu s članom suparničke grupe, a trudnoća ju je potaknula da prekine veze s yakuza svijetom u zamjenu za miran život odgajajući svoje dijete.

No unatoč svim naporima, njezina prošlost u yakuza svijetu – obilježena tetovažama – spriječila ju je da dobije bilo kakav normalan posao. Udala se za oca svoje djece, sada vođu yakuza-e, i vratila se poslovima prostitucije i trgovine drogom.

Nakon druge trudnoće, svađe sa suprugom postale su sve nasilnije, do te mjere da bi policija bila pozvana svaki put kad bi izbila svađa. Na kraju su se razveli, a on je dobio skrbništvo nad njihovim sinovima.

Ponovno se pridružila svojoj staroj grupi, ali metamfetamin je promijenio šefa kojeg je obožavala, i nakon dvije godine zauvijek je otišla.

Nishimura je živjela kao muški yakuza i u mirovini je završila kao takva. Pronašla je posao u građevinskoj industriji i skroman dom gdje sada živi sama.

Vodi miran život, pokušavajući biti prihvaćena od zajednice i pomoći drugima. Uz pomoć gospodina Fujimota, samog bivšeg yakuza člana, također vodi podružnicu Gojinkai, dobrotvorne organizacije posvećene pružanju smještaja i pomoći bivšim članovima yakuza-e, bivšim osuđenicima i ovisnicima.

Ona kaže: “Moj dan nije potpun ako ne dođem ovdje”. Okupljaju se za stolom kako bi razgovarali o starim danima, trenutnim teškoćama i provjerili kako je svakome. Ona je još uvijek jedina žena za stolom.

Inzistira da je ono što joj je donijelo poštovanje u svijetu sastavljenom isključivo od muškaraca njezina sposobnost za nasilje: “Bila sam izvrsna u borbi, nikada nisam izgubila od muškarca.”

No, Nishimura ne želi biti ikona feminizma: nije joj bila namjera rušiti rodne stereotipe ili se reklamirati kao jedina ženska yakuza.

Bile su i druge žene – poput Taoka Fumiko, udovice vođe yakuza – koje, iako nisu formalno povezane, su imale značajan utjecaj na povijest yakuza-e.

Ali nijedna nije išla korak dalje poput Nishimure.