Objavljeno u Nacionalu br. 815, 2011-06-28

U Hrvatskoj više od tisuću uzgajivača proizvodi ekološke namirnice: prije nekoliko godina mnogi su ih gledali kao čudake, a danas su to uspješni poduzetnici koji konstantno šire svoje poslovanje

Nedavna vijest o propasti eko carstva jednog od pionira ekoproizvodnje u Hrvatskoj Željka Mavrovića iznenadila je mnoge. Objašnjavajući svoje financijske probleme recesijom i manjom kupovnom moći građana, koji su u nedostatku novca počeli kupovati jeftiniju hranu te izbjegavati inače 30-ak posto skuplje ekoproizvode, naoko je srušio mit o hrvatskoj ekoproizvodnji kao obećavajućoj grani poljoprivrede koja zbog nezagađenosti zemlje u Hrvatskoj može biti konkurentna na tom rastućem svjetskom tržištu i koja je posljednjih godina u Hrvatskoj imala ogroman rast. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, 2003. godine u Hrvatskoj je bilo tek 130 eko proizvođača, a taj je broj do 2010. narastao na 1125.

Hrvatska danas ima više od 23.000 hektara zemljišta pod ekoproizvodnjom, dok je prije pet godina imala tek 3000. Taj se broj gotovo udvostručio između 2005. i 2006., a sličan se skok u broju hektara eko zemljišta dogodio i između 2009. i 2010.

Međutim, u Hrvatskoj je samo 2,3 posto ukupno obradivoga zemljišta zasađeno kulturama koje se uzgajaju prema standardima eko proizvodnje, a eko proizvodi na hrvatskom tržištu i dalje su u velikoj većini iz uvoza. Ipak, zbog sve veće potražnje pomaci se neprestano događaju i veliki trgovački lanci te prehrambene tvrtke sve više u svoj asortiman uključuju i takve proizvode. Primjerice, Konzum tako već neko vrijeme prodaje domaće ekološki uzgojeno voće i povrće pod brandom Ekozona, a Dukat je nedavno na tržište plasirao i eko mlijeko, kakvog je dosad bilo samo iz uvoza. Iako za to ne postoje konkretne direktive, EU očekuje da će Hrvatska ulaskom u Uniju postupno povećavati eko površine, ne bi li se približila trendovima u ostalim europskim zemljama u kojima se površine pod eko-proizvodnjom u prosjeku kreću oko 7-8 posto od ukupne obradive površine. Stoga se ovako nagli rast tog tržišta očekuje i dalje.

No bez obzira na to što Mavrović svoje probleme prvenstveno pripisuje recesiji, neki drugi eko proizvođači tvrde da je praktički nisu osjetili. Damir Rosipal, dugogodišnji eko proizvođač iz Mavrovićeva susjedstva u blizini Požege, kaže da mu proizvodnja svake godine raste za 15-20 posto te da bi recesiju osjetio tek da se trostruko više zadužio nego što jest. Sa 105 hektara zamlje Rosipal je jedan od većih eko proizvođača u Hrvatskoj, a u prvom mu je planu proizvodnja korjenastog povrća poput krumpira i mrkve te voća, a proizvodi i žitarice. Za ozbiljnu proizvodnju, kaže, to nije puno hektara, a svoje dobre rezultate prvenstveno može zahvaliti suradnji s tvrtkom Biovega, koja distribuira njegove proizvode u svoj lanac trgovina Bio&Bio te u Konzumove trgovine u koje Biovega plasira ekoproizvode pod već spomenutim brandom Ekozona. Eko uzgojem Rosipal se počeo baviti krajem 90-ih, startavši sa 12 hektara zemljišta. Povrće je kao ekoproizvođač u početku prodavao na lokalnoj tržnici u Požegi, po cijenama kemijski tretiranog povrća, ali je ubrzo od toga odustao jer nije mogao konkurirati prozvođačima koji nisu ekološki. “U 90-ima je sve više snažio trend upotrebe pesticida u komercijalnoj proizvodnji i nisam se vidio u tome”, priča. “Na tržište su počele stizati nove kemikalije za zaštitu usjeva, koje se koristilo po dva-tri grama za samo hektar-dva zemljišta, što je previše. Prvenstveno nisam želio da se moja obitelj hrani tako tretiranom hranom, a kako sam dosta putovao po Europi, vidio sam kako se to radi vani. Tako smo odlučili pokrenuti eko proizvodnju, a kako je ovo područje bilo zahvaćeno ratom, bilo je dosta zemljišta na prodaju i svake smo godine ušteđevinu ulagali u kupovinu. Tada nas je na ovom području bilo samo troje – Mavrović, vlasnik farme koza Davorin Jakovina i ja. Nešto kasnije nam se pridružio i Ivo Grbić, ali na tom broju je i ostalo jer su zemljišta jako usitnjena. No u drugim je županijama, zbog veličine i konfiguracije zemljišta, otada broj eko proizvođača drastično narastao.”

I Zlatko Pejić, začetnik Društva za unapređenje kvalitete življenja i suvlasnik tvrtke Biovega, koja obuhvaća makrobiotički restoran, lanac trgovina Bio&Bio, proizvodnju ekoloških slastica i nakladničku kuću Planetopija specijaliziranu za izdavanje knjiga o zdravim životnim stilovima, tvrdi da je ekološka proizvodnja u Hrvatskoj, bez obzira na krizu, u stalnom porastu. “Gospodarska situacija u zemlji utječe na ovaj sektor koliko i na druge, ali ipak postoji stalan rast interesa za eko proizvode. Za primjer bih dao naš projekt Ekozona, koji je zaživio u našem najvećem trgovačkom lancu Konzumu, u kojem je u posljednjih godinu dana zabilježen porast kupovine eko proizvoda od 80 – 90 posto prema pokazateljima prve polovine ove godine. Riječ je o projektu koji uključuje 130 proizvoda s eko certifikatom, koje tvrtka Biovega distribuira Konzumu. U tom projektu sudjeluje 40 ekoproizvođača te prerađivača voća, povrća i žitarica iz svih županija, odnosno površine na kojima uzgajaju spomenute kulture iznose 80 posto ukupnih površina pod ekološkim uzgojem povrća i voća u Hrvatskoj. Porast prodaje ekoloških proizvoda prisutan je, bez obzira na krizu, i u Europi i SAD-u te iznosi od 10 do 25 posto godišnje.”

Velikim problemom tržišta eko proizvoda u Hrvatskoj smatra gubitak povjerenja proizvođača zbog donedavno nedovoljno razrađene zakonske regulative, ali i zbog njezina nepoštivanja. Hrvatskoj zakonskoj regulativi je, kaže, trebalo vremena da se prilagodi standardima Europske unije, nije bila dovoljno precizna, što je ostavljalo prostora za zlouporabu, a isto je vrijedilo i za provođenje nadzora nad eko proizvodnjom. Kao primjer navodi tvrtke koje su u svoj naziv uvrštavale riječ bio ili eko, iako se nisu bavile ekoproizvodnjom, zbog čega se kupcima nerijetko podrazumijevalo da su i proizvodi te tvrtke ekološki. Danas je to, kaže, zakonom zabranjeno..

“Donedavno je bilo nekoliko razina prezentiranja eko proizvoda, od one ‘Majke mi, eko je’, preko ‘Nije špricano’, do onog ozbiljnog, certificiranog. Danas proizvođači sve više vode računa o certifikatima, Zakon o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda je vrlo jasan, ali pitanje je koliko se provodi. U kojoj mjeri inspekcija progleda kroz prste, pitanje je koje bi Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja trebalo regulirati, budući da sankcije postoje, ali ostaje pitanje kako ih provoditi. Tome ne ide u prilog ni sporo pravosuđe, a ni tumačenje pravilnika koji se tiču ekološke proizvodnje na različite načine. No tako je bilo i u drugim europskim zemljama, mi samo kasnimo za njima 25-30 godina.”

Međutim, Pejić tvrdi da je i u Hrvatskoj sve vidljivija selekcija među ekoproizvođačima te da su na tržištu uglavnom opstali samo oni koji se egzaktno drže pravila takve proizvodnje i koji su stekli povjerenje potrošača. Tvrdi i da je interes potrošača u Hrvatskoj u stalnom porastu, koji u odnosu na prošlu godinu raste bez obzira na krizu: “Potrošnja je opreznija, ali je broj ulazaka u trgovine bio&bio, na primjer, uvećan.” Rast interesa potrošača u konstantnom je porastu, kaže, zadnjih 10 godina raste broj i proizvođača i sve se manje eko proizvoda uvozi. Doduše, zastupljenost domaćih ekoproizvoda u trgovačkim lancima još je uvijek vrlo mala, ali je, recimo, u bio&bio trgovinama, kaže, između 30 i 40 posto u odnosu na ukupnu ponudu. Tvrdi da su kupci eko proizvoda najčešće ljudi srednje dobi, informiraniji, iz urbanih sredina. Među njima ima i mnogo onih koji to ne rade samo zbog vlastitog zdravlja, nego svojim načinom življenja žele pridonijeti općem dobru, kao na primjer očuvanju okoliša – što je posebno trend među mlađim ljudima. No interes za eko hranu je, kaže, postojao i prije – samo sustav proizvodnje i prodaje nije bio organiziran.

Zlatko Pejić sa suprugom Jadrankom Boban Pejić zdravom se prehranom bavi već 25 godina. Osim lanca trgovina, restorana i centra za edukaciju o prirodnim stilovima življenja Makronova, supružnici Pejić lani su se upustili i u vlastitu ekoproizvodnju – kupili su ekološko imanje Zrno veličine 12 hektara od jedne od prvih eko uzgajivačica u Hrvatskoj Zlate Nanić, u selu Habijanovcu, 50 kilometara od Zagreba. Ona se organskim uzgojem počela baviti prije 28 godina, pokrenuvši prvo ekološko imanje u tadašnjoj Jugoslaviji. S vremenom se, priča Pejić, odlučila “posvetiti prenošenju vlastitog iskustva zainteresiranima” i željela je da imanje netko preuzme i unaprijedi. Tako se na Zrnu, osim uzgoja povrća, voća i žitarica, proizvode namazi, džemovi, slastice i eko beskvasni kruh, nutritivno najkvalitetnija vrsta kruha kakvog na hrvatskom tržištu dosad nije bilo.

Supružnici Pejić eko prehranom su se počeli baviti 1988. godine s ciljem promicanja makrobiotičkog načina života, ne planirajući od toga stvoriti biznis. Prvih godina bavili su se prvenstveno edukacijom. Osnovali su centar Makronova, s idejom da okupe ljude koji se time žele baviti te da sebi olakšaju nabavu namirnica kojima su se željeli hraniti. Do danas su njihova nastojanja prerasla u uspješan poduzetnički pothvat, do te mjere da je Europska banka za obnovu i razvoj Jadranku Boban Pejić nedavno proglasila poduzetnicom godine za cijelu Europu. To, govori Pejić, ukazuje da EBRD eko-uzgoj smatra važnim trendom koji treba poticati: “Poznato je da suvremene agrarne mjere, koje podrazumijevaju korištenje pesticida, herbicida, umjetnih gnojiva i drugih kemijskih sredstava za zaštitu usjeva, dovode do devastacije okoliša jer ta kemijska sredstva ne zagađuju samo zemlju, već prodiru i u podzemne vode i zagađuju i njih. Osim toga, uništavaju mikroorganizme u zemlji, a herbicidi ostaju na plodovima te tako truju i ljude i životinje, koje opet, pak, truju ljude – u kravljem mlijeku se, recimo, mogu naći tragovi pesticida i herbicida, pa tako i u svim mliječnim proizvodima.

Zbog toga se u svijetu intenzivno potiče eko uzgoj, jer su zagađenja dosegla zabrinjavajuću razinu.” Iako se često može čuti da je zemlja u Hrvatskoj minimalno zagađena te da je tradicionalna poljoprivreda, koja je dugo prevladavala, sama po sebi bila ekološka, Pejić kaže da to nije tako: “Nakon Drugog svjetskog rata, poneseni suvremenim agrarnim mjerama i otkrivanjem sve većeg broja kemijskih sredstava koja sprječavaju bolesti biljaka, poprilično smo kontaminirali polja. Možda ne toliko kao neke razvijenije zemlje, ali jesmo i također moramo krenuti ispočetka. Ne možemo se hvaliti, kao što neki političari rade, da imamo tako djevičanska polja i da ćemo tek tako osvojiti europsko tržište. Moramo se prvo okrenuti vlastitom tržištu, naučiti raditi kvalitetno i tek onda krenuti u veći poduhvat. Osim toga, takvi proizvodi ne čuvaju se ni u kakvim otopinama, zbog čega su njihov transport i izvoz vrlo komplicirani i na prodajno mjesto moraju stići kroz nekoliko sati – što uvelike otežava trgovinu. Isto tako se hvalimo da se kod nas koristi manje pesticida nego u nekim drugim zemljama, što je potpuno nejasno. Agronomi kažu da je najgore kad sami poljodjelatnici određuju koliko će kemijskih sredstava koristiti, što je često. Oni onda radije stave više nego što je potrebno, da budu sigurni.”

U Hrvatskoj se, kaže, političari često razmeću pričama o tome kako bi budućnost hrvatske proizvodnje mogla biti upravo u eko uzgoju, kako ona s eko proizvodima može imati velike šanse na tržištu EU. No upozorava da je to daleko od istine: “Austriji je cilj uskoro imati 30 površina pod eko uzgojem, što teško da možemo stići. Od nas se očekuje da imamo tri do pet posto takvih površina. Hrvatska nikako ne može prednjačiti u tom sektoru, nemamo ni ljude, ni tehnologiju, ni površine, a ni znanje o načelima ekoproizvodnje u širem smislu. No lijepo bi bilo da postanemo dio toga, ali treba imati na umu da se na globalnoj razini i na tom tržištu vodi rat. Hrvatski eko poljoprivrednici često rade grešku da prerano krenu u preradu, umjesto da se u početku drže samo proizvodnje. Odmah požele biti industrija, krenu na natječaje i fondove, kupe opremu, a ne znaju napraviti proizvod niti imaju tržište.”

Takvu grešku nije napravio Željko Prvčić, eko uzgajivač povrća i žitarica iz Koprivničkih brega. On je s ekoproizvodnjom započeo 1999. godine, kako bi se izdvojio od konkurencije te tako opstao na tržištu. “Bavio sam se konvencionalnom proizvodnjom povrća, ali je došlo do zasićenja tržišta i morali smo ili povećati proizvodnju ili se povući”, prisjeća se. “Morao sam napraviti nešto drukčije, samo nisam znao što. I onda sam se slučajno našao na jednom predavanju o ekološkoj proizvodnji i odlučio sam probati.” Danas Željko Prvčić na tri hektara zemlje proizvodi 20-ak različitih vrsta eko povrća. Zbog rascjepkanosti zemljišta i njegovom je kraju teško, kaže, kupiti zemlju, a za dobivanje eko certifikata treba je prvo tri godine čistiti od kemijskih tvari i umjetnih gnojiva prije nego što može početi eko uzgoj. Naime, Zakonom o ekološkoj proizvodnji definirano je da su poljoprivrednom zemljištu potrebne tri godine kako bi se otklonili ostaci pesticida i herbicida u tlu, jer se kemijski elementi s vremenom razgrađuju i nestaju. Nakon što se proizvođač odluči za takvu proizvodnju, prijavi se jednoj od tzv. nadzornih stanica, koje je Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja ovlastilo za nadzor ekološke proizvodnje. Nakon pregleda imanja te uzimanja uzoraka tla, njihovi zaposlenici izdaju proizvođačima eko-certifikate, nakon čega njihova imanja dalje kontroliraju najmanje jednom godišnje. “Korištenje pesticida jednostavno je uočiti – na poljima jednostavno nema korova”, objašnjava Prvčić. Iako je prvenstveno instalater grijanja, koji se eko uzgojem bavi usput, s vremenom je od poljoprivrede počeo zarađivati još jednu plaću, što mu je prije nekoliko godina bilo gotovo nezamislivo. Prihodi mu, kaže, rastu, ali ističe da se u ovom tipu proizvodnje to ne može tako gledati: “Zbog nekorištenja kemijske zaštite, barem jedna od posađenih kultura uvijek podbaci zbog nametnika. To su stvari koje se ne mogu predvidjeti, a zbog kojih mi u konačnici dobivamo puno manje proizvoda koje možemo prodati.” Na početku su ga, priča, susjedi gledali kao čudaka. “Znali su me pitati: ‘Pa kaj ti nemaš 200 kuna da pošpricaš tu kuruzu?’ A kad bih im pokušao objasniti, rekli bi: “Je da, tak smo negdar i mi delali, al’ više ne bumo nigdar!” Poslije su me prihvatili i sad kad tretiraju svoje parcele, jako paze na moju.” Krizu, kaže, ne može reći da nije osjetio, ali ju je amortizirao povećavši broj posađenih kultura. Cijene po kojima ih on prodaje samo su, kaže, 20 posto više od prosječnih cijena konvencionalno uzgojenih proizvoda, što je jako mala razlika s obzirom na uloženi trud i rizike koje ekoproizvodnja nosi. Kada se uzmu u obzir i trgovačke marže, za kupce je ta cijena 30 posto veća.

“Ti su proizvodi skuplji, ali oni u sebi imaju 30 – 40 posto više nutrijenata od standardno uzgojenog voća i povrća, što znači u prosjeku 28 posto više C vitamina, 18 posto više kalija, 10 posto kalcija i 77 posto željeza”, ističe Zlatko Pejić. “No još je bitnije ono što se izbjegne, a to je unošenje pesticida i ostalih kemikalija. Osim toga, ako imate veći dio obradivih površina pod eko uzgojem, imate zdraviju vodu, nenarušen biološki svijet, zdravije ljude i manje troškove liječenja. Računica je jasna i zbog toga se u europskim zemljama takav trend podržava.” Pejić je stoga uvjeren da je njihova cijena opravdana, ali isto tako tvrdi da će, s porastom potražnje, cijena padati te da se u budućnosti neće raditi o hrani za one bolje platežne moći. Već su sada njihove cijene puno prihvatljivije nego što su bile prije 10 godina, a u nekim europskim zemljama s razvijenim eko tržištima, poput Njemačke i Francuske, gotovo da su se približile cijenama proizvoda koji nisu ekološki.