Nacionalna groupie

Fratar, blijed u licu, upao mi je u ćeliju i rekao da me traži mani gotovac. Bijesna je kao ris. Mani i ja dosta smo se zbližili otkako smo prošli mjesec zajedno napravili izgred na Frljićevoj predstavi u Rijeci.

Moja ćelija za laike u samostanu Sv. Marije u Malinskoj na Krku imala je pogled na morsku pučinu kao iz hotela s pet zvjezdica. Došao sam ovamo s ekipom iz Društva hrvatskih pisaca na duhovnu obnovu, opsjela me ideja da među kulturnjacima postanem muška inačica Edite Majić, ikona nad kojom će hrđava nalivpera ukrštati bezvjerni i nabožni intelektualci. Uzeo sam s noćnog ormarića Novi zavjet i prelistavao ga. Nikako se nisam mogao udubiti.

Iako su samostanska pravila nalagala da laici ne donose mobitele sa sobom, ja sam svoj ajfon ipak prokrijumčario. I sad mi ta prokleta đavolja naprava nije dala mira. Izvukao sam ajfon s dna ruksaka, uključio ga i krenuo po ćeliji radit selfije. Snimio sam se kako skrušeno patničkog lica stojim pored raspela na zidu s Novim zavjetom u ruci. Prikeljio sam tu fotku na fejsbuk i iznad nje napisao: “Napokon sam se odlučio na ono što sam godinama želio. Zatvaram se u samostan kao i jedan od mojih najdražih pisaca Joris-Karl Huysmans. Zbogom, žohari! Nastavite se batrgati u kaljuži, ja odustajem.”

U zoru me probudila buka u samostanskom hodniku. Neka je žena nešto histerično vikala. Pomislio sam da to netko provodi egzorcizam. Ali glas mi je bio poznat. Fratar, blijed u licu, upao mi je ćeliju, rekao da me traži Mani Gotovac. Bijesna je kao ris, polupala je već lončić od gline iz kojeg je prije nekoliko stoljeća čaj pio neki znameniti glagoljaš. Mani i ja dosta smo se zbližili otkako smo prošli mjesec zajedno napravili izgred na Frljićevoj predstavi u Rijeci.

Na brzinu sam se obukao i spustio se u samostansko predvorje. Čim sam joj prišao, Mani me, sva uspuhana, krenula lupati po glavi u tuljac smotanim Glasom koncila.

“Jesu ti ove jezuitske vrane mozak iskljucale?! Sad si se našao zatvarat u samostan, baš kad smo se dogovorili da ćeš mi napisat dramu o svom ocu branitelju za Dubrovačke ljetne igre!” “Pa mogu je pisat tu u samostanu… Imat ću mir, hrpu slobodnog vremena i tri obroka dnevno. I bit će ovo jebena reklama za našu predstavu… Već sam joj tu u samostanu smislio naslov: ‘Braniteljev plod’! Dobio sam sinoć osamsto lajkova pod objavu da se zatvaram u samostan. I hrpu nabrijanih komentara. Čak mi se i ministar Maras javio.

Poručio mi je da mjere odricanja puno bolje mogu prakticirat u njihovoj stranci. Svećenike je usporedio s Kolindom: obećavaju, propagiraju odricanje, a onda se opasavaju zlatom, lentama, traže da im se pobožni kmetovi klanjaju, pucaju iz pušaka, topova, njima u čast”, izdeklamirao sam.

“Sve je to u redu! Ali tu će te u samostanu kreativno uškopit! Umjesto subverzivne drame, dobit ću nešto u stilu Araličine ‘Majke Marije’… Poslušaj već taj svoj samostanski naslov… ‘Braniteljev plod’. Kao stvoreno za Sedlara!“, mrštila se Mani.

Mani me uspjela pokolebati. Fakat, boravak u samostanu priskrbio bi mi neku svetačku aureolu… A tko želi gledat drame svetaca!? To je dosadnije od “Regionalnog Dnevnika”…

“Ali ipak ovo možemo pretvorit u svoju korist! Tjedan prije premijere predstave vi možete u nekom intervjuu, kao ovlaš, ubacit bubu da sam pred odlazak u samostan tonuo u paklu alkoholizma, što i nije tako daleko od istine.

’’Neš ti alkoholizma… Svaka druga budala je danas alkoholičar. Treba nam nešto jače. Možda narkomanija? Ali to je više za gradske cure. Tebi se vidi na faci da si ruralan. Za tebe bi se možda moglo ubacit da si… jeba kozu! Pogotovo što je koza sotonski simbol.”

“Jebokozac. Ali s tim ne bih mogao postati seks ikona, ne bi me stavljali na naslovnice ženskih časopisa. I nisam siguran da bih se baš toliko trebao žrtvovati na oltaru umjetnosti. Dovoljno mi je bilo ono što sam na vaš nagovor u riječkom HNK pokušao nabit Frljićevu fotku na spolovilo.” “I šta ti je falilo! Barem na sekundu si bio kralj svemira! Samo umjetnost ti može dati taj osjećaj, da upravljaš čitavim svemirom, dušama! Za taj osjećaj isplati se žrtvovati sve, pa i ugled! Religija je naspram tog osjećaja kao Badelov konjak naspram moćnog ekstazija!” Mani je u usta stavila naslovnicu Glasa koncila i rastrgala je kao gladno dijete omot Životinjskog carstva.

Iz tame samostanskog hodnika izronio je predsjednik Društva književnika Božidar Petrač.

“Slušao sam te, Pavle. Nisi izdržao ni jednu noć. Sotona ti je poslao prvu kušnju i odmah si pao. Na kraju ćeš završit kao Josipović, tipičan primjer našeg Faustusa. Preko demonističkih udruga ugovarat ćeš da se muzika tebe i tvog sotonskog jata pušta na televiziji, radiju i ubirat za to zemaljske plodove”, turobnim će glasom.

“Isto ka i pisci iz vašeg Društva. Izborili ste se da dobivate naknadu za svaku svoju posuđenu knjigu u knjižnici. I sad nagovarate bližnje da trče po knjižnicama i posuđuju sve te na policama djevičanski nedirnute naslove! Ali čak i da popovi s oltara počnu nagovarat stado da posuđuju te vaše knjige, nećete nikad dostić broj posudbi mojih memoarskih knjiga! Ljudi vole vatru i ja im je dajem neka se ogriju!“, raširila je Mani ruke.

Vani su počele padat guste pahulje snijega. Vrlo brzo ga se nahvatalo. Mani i ja izletili smo u samostanski vrt, bacili se u snijeg kao sretna djeca.

’’Gledaj ih, valjaju se kao u kaljuži. Takvima kao vi najbolje i paše ova kaljuža u koju se pretvorila hrvatska kultura, politika, mediji!“, zgađeno će Petrač.

Mani je napravila grudu, hitnula je prema Petraču. Gruda ga je pogodila u naočale, nakrivila mu ih. Ovo je sad fakat atmosfera kao u filmu Ime ruže, pomislio sam. Još samo fali da na kraju potorbam neku otočanku osiromašenu kreditima koja se u samostansku smočnicu ušuljava krasti hranu. Bolje nju, nego kozu.