Životom i stvaralaštvom koji je kao stvoren za filmsku ekranizaciju, Edith Piaf obilježila je francusku šansonjersku scenu i postala nacionalna ikona. Posebnim snažnim glasom i nježnim stasom opravdavala je nadimak “Piaf” (vrapčić), iako su previše tom vrapčiću lomili krila, od početka njezina tužnog života. U pjesme koje je pjevala i koje su postale svevremene utkana je “duša ulice” na kojoj je odrasla. Na ulici se čak i rodila…

Edith Piaf je umrla 10. listopada 1963. u 47. godini od unutrašnjeg krvarenja, kao posljedice raka jetre. Istog dana umro je i njezin prijatelj Jean Cocteau koji je svojevremeno o njoj izjavio: “Edith Piaf je poput nevidljiva slavuja koji se nalazi na nekoj grani i sama postaje nevidljivom. Od nje će ostati samo njezin pogled, njezine blijede ruke, to čelo kao vosak s kojega blješti svjetlost, i taj glas koji se nadima. Koji se penje, penje… i korak po korak pretvara se u nju samu, koji rastući kao njezina sjena na zidu, slavljenički zamjenjuje tu malu bojažljivu djevojčicu. Duša ulice prodire u sve sobe grada. To više nije gospođa Edith koja pjeva. To je kiša koja pada, to je vjetar koji tuguje, to je mjesečina koja rasprostire svoj stolnjak”.