Boško Petrović rođen je u Bjelovaru 18. veljače 1935. godine. U svom ranom djetinjstvu počinje svirati violinu, da bi s navršenih petnaest godina prešao na harmoniku. S četrnaest godina, slušajući američki radio, postaje zaljubljen u jazz i ostao mu vjeran cijelog života.

“Ta nas je glazba, koju smo slušali jedanput na dan na programu AFM-a, oduševljavala. Tad sam osnovao prvi bend, ali violina u jazzu baš i nije najsretniji izbor. Slušao sam Stana Getza i silno sam želio svirati saksofon, ali za to nije bilo novca”, ispričao je jednom.

U jednom starom magazinu Studio iz ’80-ih, Petrović se osvrnuo i na domaću rock scenu. “Pratim i rock-scenu, i neke iz tog miljea volim i cijenim. Veći dio toga što se kod nas zbiva pod nazivom rocka potpuno je neprofesionalan. Čak je dobar dio najpopularnijih i najtiražnijih tužno i smiješno gledati i slušati. Tužan slučaj takvog primitivizma jest Plavi orkestar. Dečki su vrlo simpatični, no valjda je i njima jasno da o svirci pojma nemaju. Ako nije – onda je to tek tragedija! Problem nije u njima, nego u medijskoj mašineriji koja ih iz komercijalnih razloga podržava.

Najtužnije je što se obmanjuju klinci spremni da uče što je lijepo i dobro, zasipajući ih proizvodima za koje tvrdimo da je to ono pravo. Tako nikad neće postati estete, i ne bi se trebali čuditi što im u ruke ne dospijevaju Matoš ili Tolstoj. Ipak, postoji nekoliko talentiranih ljudi poput Bajage, Olivera Mandića ili Parnog valjka.”