U Hrvatskoj je trenutačno oko 200 tisuća stranih radnika, a ta bi brojka mogla u skoro vrijeme narasti i na pola milijuna ljudi. Osim njih u Hrvatskoj žive i migranti, ali i azilanti i druge osobe u potrebi za međunarodnom zaštitom. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, Republika Hrvatska od početka sustava azila odobrila je 1083 međunarodne zaštite, od čega 994 azila i 139 supsidijarnih zaštita. Nacional je u povodu 18. prosinca, Dana migranata, istražio kakvu pomoć dobivaju i ima li sustav programe za njihovu lakšu i bržu integraciju u društvo. Rezultati su poražavajući. Ne samo da od 2019. – dakle, pune četiri godine – ne postoji akcijski plan za integraciju osoba pod međunarodnom zaštitom, već se stranim državljanima koji dođu u Hrvatsku ne nudi ni onaj najvažniji korak – tečaj hrvatskog jezika.

Iako je dosad odgovor iz različitih institucija bio da se ti tečajevi ne održavaju „iz raznih razloga“, Nacional je saznao što bi moglo biti pravi razlog. Odlukom Uprave za europske poslove, međunarodne odnose i fondove EU-a Ministarstva unutarnjih poslova od 12. rujna 2022., Ministarstvu znanosti i obrazovanja ukinuta su financijska sredstva – 560.000 eura – za provedbu projekta „Integracija azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo, obrazovanje i priprema za uključivanje u tržište rada“. Razlog – malverzacija, točnije: „Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije provodilo aktivnosti projekta vodeći se načelima dobrog financijskog upravljanja“.

Nacional je poslao upit MUP-u da detaljnije pojasni razloge za tu odluku. U odgovoru iz MUP-a stoji da „navedena Odluka nije donesena zbog zaprimanja prijave o malverzaciji niti MUP raspolaže takvim saznanjima, već je Odluka donesena isključivo iz razloga što se projektne aktivnosti nisu provodile dinamikom koja je bila predviđena ugovorenim vremenskim i financijskim planom.“ Da ponovimo, u dokumentu kojeg Nacional posjeduje stoji da Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije provodilo aktivnosti projekta vodeći se načelima dobrog financijskog upravljanja.

Turčin Semih Adigüzel, jedini student azilant na zagrebačkom Pravnom fakultetu, Iračanin Salam Al-Nidawi koji je sedam godina u Hrvatskoj i ima hrvatsko državljanstvo i Luka Kos iz Centra za mirovne studije. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Iz tog Ministarstva stigao je zanimljiv odgovor:

„Projekt ‘Integracija azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo, obrazovanje i priprema za uključivanje u tržište rada’ nije ukinut nego je završen. Naime, Sporazum o izravnoj dodjeli financijskih sredstava za provedbu projekta potpisan je 27. srpnja 2018. te je predviđeno trajanje projekta bilo od III. kvartala 2018. do IV. kvartala 2022.“

U Odluci koju Nacional posjeduje, međutim, izričito piše da je došlo do ukidanja financijskih sredstava, što znači da Ministarstvo znanosti nije poslalo istinit odgovor.

To je samo jedan od razloga zbog kojih se tečajevi hrvatskog jezika, kao osnovni oblik integracije stranih državljana u društvo, ne održavaju. Ali je znakovito da je pola milijarde eura iz Ministarstva potrošeno u druge svrhe.

Za razliku od države, koja je zakazala, dobra vijest dolazi iz Grada Zagreba, koji je zasad jedini od lokalnih vlasti dao novac upravo za tu svrhu, tečaj hrvatskog jezika za strance. Iz Službe za informiranje i medije Grada Zagreba potvrdili su da je Nacionalni akcijski plan za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita istekao 2019. godine, a novi dokument još nije donesen:

„Prepoznajući potrebu izrade i provedbe integracijskih mjera, Grad Zagreb je donio svoj akcijski plan. Jasno je da veliki broj stranaca boravi u RH i u Gradu Zagrebu, što je posljedica velike potrebe za radnom snagom u našoj zemlji. Iako je to ‘drugačija’ vrsta stranaca u smislu da se ne radi o osobama koje traže međunarodnu zaštitu, već su primarno došle u našu zemlju iz obostranih ekonomskih interesa, i za njih je potrebno usustaviti politike integracije. Imamo iskustva zapadnoeuropskih gradova iz prošlog stoljeća koji su se također oslanjali na stranu radnu snagu, a nisu dovoljno ulagali u integraciju i učimo iz tih iskustava. Grad Zagreb je već u 2023. organizirao certificirani tečaj hrvatskog jezika za osobe kojima je odobrena međunarodna ili privremena zaštita kako bi mogle regulirati svoj status, nastaviti školovanje ili se zaposliti, a sada ga proširuje i na strane radnike i radnice.

U 2024., radi sve većeg broja stranih radnika i radnica, Grad Zagreb planira organizirati tečaj hrvatskog jezika i za tu skupinu stranaca jer im je znanje jezika neophodno za rad, ali i za ostvarivanje njihovih radnih prava. Tečajeve će provoditi škole stranih jezika koje imaju profesore hrvatskog jezika za strance, koje će biti odabrane kroz postupak javne nabave, i organizacije civilnog društva koje su i ranije provodile tečajeve, a bit će odabrane kroz javni poziv za iskaz interesa za održavanje tečaja hrvatskog jezika. U inicijalnoj fazi je za učenje hrvatskog jezika osigurano 150.000 eura.“

Grad Zagreb, isto tako, financira rad organizacija civilnog društva koje organiziraju prevoditelje i kulturne medijatore, financira davanje besplatne pravne pomoći putem sporazuma s Pravnom klinikom Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pokrenuo je mrežnu stranicu integracija.zagreb.hr na kojoj su navedene informacije o pravima i obvezama te mogućnosti korištenja usluga, ovisno o statusu, na hrvatskom, engleskom, arapskom, farsiju i ukrajinskom jeziku, a bit će i na nepalskom, indijskom i filipinskom jezik. Planira se u prvoj polovici 2024. otvaranje Centralne točke za informiranje migranata (ONE STOP SHOP) gdje će osobe moći dobiti informacije na jednom mjestu.

Državno tijelo koje koordinira cijeli proces integracije stranih državljana u RH jest Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. U odgovoru Nacionalu nisu izravno rekli da od 2019. ne postoji akcijski plan, već su napomenuli da je novi Nacionalni program za integraciju osoba pod međunarodnom zaštitom do 2025. u visokoj fazi izrade. Kako kažu, u izradi je sudjelovala Radna skupina Stalnog povjerenstva za provedbu integracije stranaca u hrvatsko društvo. Članovi Radne skupine predstavnici su resornih ministarstava, jedinica lokalne samouprave, nevladinih organizacija:

„Tijekom 2018. RH je krenuo s Programom preseljenja tijekom kojeg je u Hrvatsku preseljeno 250 izbjeglica iz Sirije koje su nastanjene u gradove diljem Hrvatske (Zagreb, Zaprešić, Karlovac, Velika Gorica, Varaždin, Sisak, Slavonski Brod, Požega). Istaknuli bismo i medijsku kampanju koju je vidjelo više od 1,5 milijuna građana te radionice za djecu i mlade u suradnji sa 17 škola diljem Hrvatske na temelju kojih je izrađena knjižica Dječja pitanja o izbjeglištvu i kako na njih odgovoriti. Od početka 2020. do kraja ožujka 2023. Ured je provodio projekt INCLuDE – Međuresorna suradnja u osnaživanju državljana trećih zemalja. Aktivnosti projekta bile su usmjerene na osnaživanje dionika sustava integracije za osmišljavanje, provođenje i praćenje mjera integracije državljana trećih zemalja u RH. Ured je osnovao i Savjetodavnu skupinu državljana trećih zemalja i osoba migrantskog porijekla, od 15 članova, a odabrani su na temelju preporuka organizacija civilnog društva koje su aktivne u području integracije osoba pod međunarodnom zaštitom.“

Odluka MUP-a kojom se zbog ‘lošeg financijskog upravljanja’ Ministarstvu znanosti ukida 560.000 eura za program integracije stranaca. FOTO: Nacional

Izrađen je, kažu, i Protokol postupanja prilikom integracije osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u prosincu 2022. Protokol donosi radnje prije razmještanja osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u pojedine gradove, pripremne radnje za primitak i integraciju osoba na razini grada te postupke u slučaju uključivanja osoba pod međunarodnom zaštitom. Sve aktivnosti započete ranijim projektima, Ured će nastaviti provoditi i kroz novi projekt SINERGY – Osiguravanje sinergijskog pristupa integraciji državljana trećih zemalja s čijom će provedbom Ured započeti u prvom kvartalu 2024. Kroz ovaj projekt planirana je izrada baze prevoditelja kako bi se prevladale administrativne prepreke u pristupu zajamčenim uslugama.

No sve te nabrojene aktivnosti ne umanjuju činjenicu da RH već četiri godine nema akcijski plan za integraciju stranih državljana u svoje društvo.

Josipa Lulić iz civilne udruge POKAZ situaciju sa stranim državljanima u RH činjenicu da ne postoji akcijski plan smatra ogromnom preprekom pri ikakvom sustavnijem integracijskom programu:

„Svjedočimo pretrpanim prihvatnim centrima za tražitelje azila, otvaranju novih kapaciteta koji će po svjedočanstvima zapravo služiti kao kampovi iz kojih će se osobe vraćati u treće zemlje umjesto da se novac usmjeri na prihvat i podršku izbjeglicama. Neke osobe s odobrenom zaštitom uspjele su se zaposliti i osigurati si egzistenciju, no mnoge su izložene prekarnom radu, problemima s priznavanjem kvalifikacijama stečenima u zemljama porijekla, diskriminaciji pri traženju posla i stana, preprekama pri pristupu zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju te su u većem riziku od siromaštva – koliko možemo procijeniti u svakodnevnom radu s obzirom na to da ne postoji sustavna briga o tim ljudima koja bi podrazumijevala i prikupljanje takvih podataka.“

Kako kaže Josipa Lulić, politika prema strancima u Hrvatskoj je promišljena. Tvrdi da činjenice poput nedonošenja akcijskog plana za integraciju, rasta prijava „pušbekova“ na granicama i restriktivnih zakona koji vežu dozvolu za rad i boravak s ugovorom o radu, pokazuju kako je politika RH usmjerena prvenstveno na iskorištavanje stranih radnika i radnica kao jeftine radne snage. Ta je udruga prije dva mjeseca Vladi, Saboru i hrvatskim institucijama uputila Otvoreno pismo s prijedlozima i rješenjima za integraciju migranata. Neki od njih uključuju potrebu da se radna i boravišna dozvola izdaju na minimalno godinu dana bez vezanosti za ugovor o radu, prekvalifikacijske tečajeve za tražitelje azila, besplatnu pravnu pomoć, prevoditelje i kulturne medijatore u sustavu zdravstva, isti pristup obaveznom zdravstvenom osiguranju za sve, osnivanje besplatne ambulante, letke s informacijama o traženim dokumentima u javnim službama na više jezika, osnivanje ureda u kojem bi na jednome mjestu bilo moguće dobiti informacije.

Josipa Lulić smatra da je to sve moguće napraviti ako postoji politička volja:

„Većina naših zahtjeva pretpostavlja minimalna ulaganja – radi se često samo o promjeni nekoliko riječi u zakonskim odredbama. Svi ti preduvjeti za integraciju su principi koji ne bi koristili samo strancima, nego svima koji tu žive, uključujući i hrvatske državljane. Na Otvoreno pismo dobili smo odgovor samo iz Odjela za promicanje ljudskih prava i civilno društvo Grada Zagreba.“

A kako cijela situacija izgleda iz prve ruke, Nacionalu su otkrili Semih Adigüzel, koji je prije šest godina u Hrvatsku došao iz Turske i trenutačno je na četvrtoj godini studija prava, i Salam Al-Nidawi, koji je prije sedam godina stigao iz Iraka. Njih dvojica ujedno su i suautori prvog Izvješća u sjeni o provedbi mjera integracije u Hrvatskoj, koje je upravo objavio Centar za mirovne studije. Dvoje zaposlenika CMS-a i osmero članova i članica koji u Hrvatskoj imaju različite pravne statuse – izbjeglice, strani studenti, strani radnici – u izvješću su analizirali provedbu integracijskih mjera iz vlastite perspektive, kao osobe na koje se te mjere odnose.

Adigüzel tvrdi da se u Hrvatskoj osjeća nedostatak programa integracije stranaca, o čemu je rekao:

„Nisam dobio besplatan tečaj hrvatskog jezika pa sam stvari uzeo u svoje ruke, jer nema se smisla žaliti, već treba krenuti u akciju. Meni su s hrvatskim pomogle profesorice na fakultetu, ali i udruge civilnog društva. Nema sustavne organizacije, još uvijek čekam svojih 250 sati obaveznog hrvatskog jezika, koje sam kao osoba koja je zatražila azil dužan pohađati. Rekli su mi da će mi u kratkom vremenu javiti kad je tečaj i evo, čekam već šest godina. Imao sam, međutim, veliku motivaciju za studiranje pa mi takve stvari nisu bile dovoljan razlog da odustanem. Mnogo azilanata i drugih stranaca odustane kad im se takvo što dogodi, to frustrira. Poznajem mnoge koji su željeli naučiti hrvatski, ali nisu dočekali svoj termin i to mi je jako žao. Jezik je osnovni korak.“

Onda se, kaže, pojavio drugi problem – upisivanje fakulteta. On kao azilant nije se mogao upisati jer takva mogućnost ne postoji u zakonu.

„Ministarstvo znanosti, MUP i Sveučilište u Zagrebu moraju riješiti takve stvari. Još uvijek sam jedini azilant sa studentskim statusom na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kako sam ja uspio? Našli smo članak u nekom statutu, u razgovoru s prodekanom, koji studentima koji su u Zagrebu bili na razmjeni omogućava tu nastavak studija pa je to kao izuzetak primijenjeno na moj slučaj. To je bila puka sreća da su me upisali, takav sustav ne postoji. Da ne kažem da studenti pod međunarodnom zaštitom nemaju nikakve informacije. Onda dolazimo do novog problema – kako se uzdržavati tijekom studija? Oko tog pitanja nisam dobio podršku ni fakulteta ni ministarstava. Sve to sam ja saznao, pitao, nitko me nije pitao trebam li pomoć oko materijala, knjiga, gradiva. Iako sam se nakon upisa na fakultet prijavio na natječaj za smještaj u studentskom domu, Ministarstvo je odbilo moj zahtjev tako da nisam imao ni smještaj ni hranu. Sve sam to morao rješavati na alternativne načine, to jako zamara, puno je tu pisanja prigovora, zahtjeva, žalbi. Ali uspjeli smo nešto promijeniti – Pravilnik o državnim stipendijama, tako da sam dobio državnu stipendiju i ponovno bio prvi azilant kojemu je to uspjelo“, rekao je Semih Adigüzel.

Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba koji jedini plaća tečajeve hrvatskog za strance. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Zašto, nakon svih zapreka, ipak želi ostati? Objasnio je da prema svim međunarodnim konvencijama, azilant zatraži azil u mjestu gdje se osjeća sigurno, a on je to pronašao u Hrvatskoj:

„Ovdje sam podnio zahtjev za pravo na azil, ne tražim bolji život nego zaštitu, sigurno mjesto. Da se preselim nekamo, iskoristio bih status azilanta za bolji život. To ne želim. Uostalom, jako mi se sviđa u Zagrebu, imam puno prijatelja, prekrasno društvo, ljudi su divni. Nikad nisam doživio nikakav problem, sustav je problem. Isto tako, vidim puno mogućnosti za poboljšanje položaja svih stranaca u Hrvatskoj, vidim otvorenost i spremnost kad se osvijesti da problem postoji. S godinama je moja motivacija sve više rasla i jačala i želim pomoći i drugima. U ovom trenutku jako puno je stranih radnika u Hrvatskoj, a hrvatski građani tek su sad počeli osvještavati tu činjenicu. Oni su svi legalno u državi, treba im pomoći da se integriraju. Plaćaju porez, došli su raditi poslove koje hrvatski građani ne žele raditi. Postoji, dakle, velika potreba da se tim ljudima pomogne i ja sam za to spreman.“

Salam Al-Nidawi u Iraku je završio četiri godine studija prava i političkih znanosti, a prije tri godine u Zagrebu je završio zadnju godinu političkih znanosti. Radi kao prevoditelj i kulturni medijator u NGO-u Rehabilitacijski centar za stres i traumu.

„Kad sam došao, nisam mogao studirati pravo jer nisam znao hrvatski, a na Pravnom fakultetu ne postoji studij na engleskom. Jezik je ključ za integracije i žao mi je kad vidim da za to nema rješenja, a vrlo je jednostavno – svaka osoba koja dođe u Hrvatsku kao stranac mora dobiti tečaj hrvatskog jezika, ali ne od civilnog društva ili volontera. To treba organizirati službena politika, lokalna ili državna. Ja također nisam dobio tečaj hrvatskoga jezika, odnosno, dobio sam 72 sata. Ako je to dovoljno, onda u redu. Hrvatski sam morao naučiti sam pa sam tečaj platio, pohađao sam tri semestra na Filozofskom fakultetu. Jednostavno nisam želio biti ovdje bez znanja jezika. Azilanti, migranti, ali i strani radnici u Hrvatskoj nemaju sustavan program integracije. Ljudi smješteni u prihvatilištu čekaju tečaj hrvatskog jezika već godinama, čekaju zaposlenje, smještaj. Sve ovisi o pojedincu i NGO sektoru, moraš se pobrinuti sam za sebe, ali većina ljudi koja dođe ne može se pokrenuti jer ne govori jezik, a kako će govoriti jezik ako to država ne omogući? To je začarani krug. Kad je država u pitanju, problemi integracije vrlo su jasni i ne može se reći da se ne znaju. Dakle, smatram da ne postoji interes za rješavanje tog problema“, istaknuo je Al-Nidawi.

Kako kaže, sve na papiru izgleda odlično – zaštita i integracija su zajamčene. No u praksi je kaos zato što se ništa ne provodi.

Luka Kos iz Centra za mirovne studije smatra da se integracija stranaca događa neovisno o tome postoji li politika integracije ili ne. U Hrvatskoj ona ovisi o snalažljivosti pojedinca.

„Nesporno je da su te osobe ovdje i da će u jednom trenutku ostvariti pravo na dugotrajno boravište, a možda kasnije i na hrvatsko državljanstvo i to je put kojim te osobe idu. Sad je pitanje što mi poručujemo ljudima koji tu žele ostati, koji žele pridonositi društvu, koji već sad pridonose društvu, plaćaju poreze. Odgovor na to jest: ne želimo vas ovdje, barem na sustavnoj političkoj razini. Tu je nekoliko segmenata. Tečajeve hrvatskog jezika provodilo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kao što smo uvidjeli, neuspješno i neučinkovito. Međutim, stambeno zbrinjavanje se dobro odrađuje. Tu se stoga vidi i da sve ovisi o tome tko je zaposlen u kojem ministarstvu i kako ta osoba odrađuje svoj posao. Nije stvar u nedostatku novca, već u nedostatku odgovornosti pojedinih dionika koji su dužni osigurati integraciju. Integracijske mjere su pod nadležnosti MUP-a, što nije prava adresa. Jasna politika države je da osobe pod međunarodnom zaštitom ne budu potpuno integrirane u društvo. To je vidljivo na primjeru zdravstva. Ako osoba dobije azil, ona neće postati osiguranik HZZO-a. Postoji klauzula prema kojoj takva osoba može ostvarivati jednaka prava kao osiguranik, ali zapravo neće biti osiguranik. Taj pristup je vrlo problematičan i isključiv. Trebamo stvoriti politiku koja će novac, a on postoji, iz fondova EU-a i nacionalnog budžeta iskoristiti za potrebe koje su detektirane od samih osoba“, zaključio je Kos.

Salam Al-Nidawi smatra da i stranci koji dolaze u neku državu, moraju toj državi nešto pružiti, a to nije lako bez znanja jezika. Kad je on tek došao, tri godine nije mogao studirati zato što nije znao jezik.

„Da su mi odmah taj tečaj ponudili, mogao sam neke druge stvari raditi ili bih sve puno prije napravio. Ja sam našao svoj put, ali govorim engleski pa mi je bilo lakše u startu, većina ljudi koji dolaze ne zna ni engleski jezik, a komunikacija je ključna da se pokreneš s mrtve točke. No puno stvari smo promijenili, kad sam došao 2016. bilo je jako teško, sada pomažem ljudima koji dođu i osjećaj je divan. Nema boljeg nego kad možeš nekome ukazati na njegova prava, mogućnosti, pomoći mu savjetom ili informacijom ili jednostavno govoriti jezik koji ta osoba razumije. Najljepši je osjećaj nekome pomoći, obožavam svoj posao jer vidim promjene na licu mjesta, u tom trenutku. Neka informacija može život nekome promijeniti. Majka koja dođe s djetetom, ona samo želi znati gdje može dijete upisati u školu. Nakon toga ona će u blizini naći i posao, tako to kreće. S tečajem hrvatskog jezika ne bi se trebalo čekati dok neka osoba dobije status, treba krenuti odmah, prvoga dana! Tako da kad dobiješ status, ti si spreman za tržište rada i integraciju i ne gubi se dragocjeno vrijeme. I onda se pitamo zašto te osobe ne znaju osnovne stvari o hrvatskoj kulturi ili jeziku, pa zato što im se nije osigurala ta mogućnost“, naglasio je Salam Al-Nidawi.

Adigüzel očekuje da će se u Hrvatskoj mijenjati stav o strancima i njihova situacija. Unatoč problemima, Semih i Salam, koji ima i hrvatsko državljanstvo, nisu negativni. Baš naprotiv, uvjereni su da će se stvari promijeniti. Žele pomagati onima koji dolaze, ali žele i da država bolje reagira. Može se puno naučiti iz iskustava zemalja koje su to prošle, ne mora Hrvatska biti nespremna.

Davorka Komsi već 24 godine u Finskoj radi u uredu za zapošljavanje kao savjetnica za integraciju i zapošljavanje useljenika. Pojasnila je kako izgleda jedna država u kojoj postoje sustav za zbrinjavanje stranaca i programi koji ih integriraju u finsko društvo. Kako kaže, integracijska politika u Finskoj zasniva se na ideji neotuđivih ljudskih prava, jednakosti i ravnopravnosti.

„Od 1. siječnja 2025. usluge za unaprjeđenje zapošljavanja potpuno će prijeći s državne razine na općine. Uz općinu, značajnu ulogu u provođenju integracijskih usluga imaju školski centri, građanska učilišta, više i visoke škole, nevladine i društvene organizacije, knjižnice, sindikati radnika, crkvena zajednica… Te usluge su tečajevi finskog jezika, besplatno savjetovanje i pravna pomoć, kulturne i sportske aktivnosti, pomoć žrtvama nasilja… U Finskoj strani građanin koji ima važeću boravišnu i radnu dozvolu, ima jednaka prava i obaveze kao i finski državljanin. Nezaposleni tražitelji posla imaju pravo na integracijske usluge koje nudi ured za zapošljavanje. Te usluge su dio regularne aktivne politike zapošljavanja i obavezne su za sve nezaposlene tražitelje posla. Nudimo informacije o otvorenim radnim mjestima, mogućnostima školovanja, dodatnog obrazovanja, informacije o priznavanju stranih diploma (za liječnike i medicinsko osoblje, učitelje i nastavnike). Svi nezaposleni tražitelji posla imaju pravo na naknadu za nezaposlene pod uvjetom da aktivno traže posao i sudjeluju u aktivnostima koje pruža ured za zapošljavanje”, objasnila je Davorka Komsi te naglasila da se nudi i program stručne prakse na radnom mjestu, za osobe koje su dugo bile nezaposlene ili izvan tržišta rada i trebaju podršku:

“Plaća se poslodavcu naknada za sniženu produktivnost novog radnika, financijska potpora za nove poduzetnike – svaki nezaposleni tražitelj posla može četiri mjeseca raditi kao poduzetnik i provjeriti svoju poslovnu ideju u praksi, a za to vrijeme dobiva punu naknadu za nezaposlene. Drugi oblik je financijska podrška u visini osnovne naknade za nezaposlene u trajanju od šest do 12 mjeseci za nova poduzetništva. Postoje i programi za profesionalnu rehabilitaciju za osobe s ograničenom radnom sposobnošću. Na sve te usluge imaju pravo i nezaposleni useljenici. Uz to, za useljenike je prva usluga integracijski tečaj u trajanju od četiri do 16 mjeseci. To je vrlo intenzivan program, pet dana u tjednu, sedam sati dnevno. Sve te usluge su besplatne za korisnika, a financiraju se iz proračuna, nešto manje iz socijalnih fondova EU-a. Pravo na integracijske usluge ima nezaposleni useljenik do tri godine, a u nekim slučajevima to se može produžiti do pet godina. Useljenici su uglavnom zadovoljni što im se pruža podrška u integraciji i zapošljavanju.”

Davorka Komsi već 24 godine u Finskoj radi kao savjetnica za integraciju i zapošljavanje useljenika. FOTO: Privatna arhiva

Finska ima godišnju kvotu od 750 izbjeglica koje preuzima od UNHCR-a, kaže Davorka Komsi. Godišnju kvotu čine izbjeglice iz različitih zemalja, vezano uz svjetske krize – nekad su bili Somalci, Iračani, ljudi iz BiH, Kurdi iz Iraka i Irana, Iranci (politički disidenti), bolivijski Indijanci, Čečeni, Afganistanci, Sirijci, izbjeglice iz Myanmara, sada ih je više iz Konga, Eritreje, Sudana.

“Uz godišnje dogovorene kvote postoji mogućnost prihvata osoba s izbjegličkim statusom po hitnoj proceduri, a ta brojka varira prema potrebi od nekoliko osoba do 200 osoba godišnje. U normalnim situacijama, tražitelja azila je godišnje oko tri do četiri tisuće, najviše iz Afganistana, Iraka, Sirije, Somalije i Rusije. Dok su u procesu čekanja odluke o azilu, obavezni su učiti finski u prihvatnom centru za azilante. Otprilike 30 posto azilanata dobije trajni azil ili privremenu zaštitu. Kao rezultat ruske agresije na Ukrajinu, u Finsku je pristiglo oko 60.000 osoba koje su dobile privremenu zaštitu. Integrirani su manje-više svi. Najveći problem kod integracije i zapošljavanja imamo s osobama koje su nepismene, nemaju profesionalnih kompetencija ni naviku učenja ili su dugo izvan tržišta radne snage, uglavnom su to žene. Novi integracijski zakon pokušat će riješiti i taj problem”, zaključila je Davorka Komsi.