Predstava dramaturginje i spisateljice Jasne Jasne Žmak na nedavno završenom 58. festivalu BITEF u Beogradu, osvojila je Grand Prix ‘Mira Trailović’. Predstava ‘This is my truth, tell me yours’ kombinacija je monodrame, performansa i stand up nastupa Jasne Jasne Žmak.

Na nedavno završenom 58. festivalu BITEF u Beogradu, Grand Prix ‘’Mira Trailović’’ osvojila je predstava ‘’This is my truth, tell me yours’’ hrvatske dramaturginje i spisateljice Jasne Jasne Žmak. U ovoj monodrami, performansu i stand up nastupu, polazište je našla u događaju iz 2011. kada je kao gledateljica predstave “Mandićstroj” redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju te taj moment iskoristila kako bi ispričala svoj stav o umjetnosti i posljedicama koje umjetnost ima na nju, ali i o poziciji umjetnosti unutar kapitalističkog društva.

Jasna Jasna Žmak je dramaturginja, spisateljica, scenaristica, psihodramatičarka te feministička aktivistica, a radi kao izvanredna profesorica na odsjeku dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autorica je niza kritičkih osvrta, kratkih priča i eseja, često orijentiranih na žensku seksualnost. Autorica je dviju knjiga „Moja ti“ (Profil 2015.) i „One stvari – eseji o ženskoj seksualnosti“ (Fraktura 2020.)

NACIONAL: Osvojili ste Grand Prix za predstavu ‘’This is my truth, tell me yours’’ u konkurenciji predstava iz desetak zemalja, koji vam je dodijelio međunarodni žiri. S kakvim ste očekivanjima otišli na BITEF s obzirom na konkurenciju?

Meni je već činjenica da je predstava selektirana za BITEF bila predivno priznanje i kad sam odlazila u Beograd, nisam ni razmišljala o tome da se tamo daju nagrade. Veselilo me da ću provesti tjedan dana u Beogradu, da će predstavu vidjeti neka nova publika, da ću ja vidjeti neke nove predstave, da ću vidjeti stare prijatelje i to je bilo otprilike to što se tiče mojih očekivanja. A to što je moja predstava odnijela pobjedu u konkurenciji velikih produkcija koje su režirali Milo Rau, Carolina Bianchi i Tiago Rodrigues važno je priznanje ne samo za mene i moj rad, već i za cijelu nezavisnu scenu koja iza sebe nema tako jake produkcijske uvjete, ali proizvodi jednako važne predstave.

NACIONAL: U predstavi koja je kombinacija monodrame i predavanja, bavite se svojim specifičnim odnosom prema umjetnosti kao i odgovornosti umjetnika danas, ali i anksioznosti koja je sve prisutnija u umjetničkom miljeu. Koliko su te teme tabu i zašto ste ih odlučili postaviti na scenu kroz ispovjednu formu?

Anksioznost je dio moje izvedbe, ali nije tema predstave. Tema predstave je moj odnos prema umjetničkom polju, odnosno narcizam i neodgovornost koji ondje vladaju. Ne bih nužno rekla da su to tabu teme, samo se kulturnoj sceni ne da njima pretjerano baviti jer nisu ugodne pa je lakše ne gledati u tom smjeru. Ja sam nakon petnaest godina rada u kulturi nagomilala dosta frustracije zbog tih stvari i odlučila sam progovoriti o njima, a jedino mi je smisleno bilo da to napravim iz osobne perspektive. Što se tiče formata predstave, ne bih rekla da je riječ samo o ispovjednoj predstavi, ja ju volim zvati kombinacijom izvedbenog predavanja i stand upa, ali ima tu i dosta metateatra, citata, intimističkih momenata koji stvaraju specifičan stil predstave.

‘Svaka osoba koja živi u našem društvu žrtva je patrijarhata, tome je nažalost nemoguće izbjeći, razlika je samo u tome do koje mjere nas on pogađa i kako se s njime obračunavamo’.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste u opisu predstavu najavili riječima: „Još neke teme kojima se u predstavi bavim su ženski orgazam, muška masturbacija, umjetnička odgovornost i zujanje u ušima. Spominjem i Konstraktu, Jana Fabrea, Olivera Frljića, Xanax, SPID i Isusa.“ To zvuči kao sigurna udica za probranu kazališnu publiku kao i fotografija s mačkom na Facebooku zbog koje ćete dobiti par tisuća lajkova više. Zašto takav narativ kao poziv na predstavu?

Nemam mačku, a nemam ni Facebook pa sam morala smisliti neki drugi način da privučem pažnju medija. Naravno, s obzirom na to da je riječ o solo projektu s nezavisne scene, to mi ipak nije uspjelo, nego je bila potrebna ova nagrada na BITEF-u da se odjednom svi mediji zainteresiraju za tu predstavu u kojoj se spominju Frljić i Konstrakta.

NACIONAL: U predstavi se bavite i ženskim orgazmom i muškom masturbacijom kojima ste se bavili i u vašoj knjizi „One stvari – eseji o ženskoj seksualnosti“. Koliko je bavljenje tim temama istovremeno i razotkrivanje nekih moralnih tabua i vaš obračun s dušobrižnicima?

Knjigu definitivno nisam pisala kao obračun s drugima, eventualno kao obračun sa samom sobom, odnosno vlastitom šutnjom. Želja mi je, naime, bila da prije svega samoj sebi objasnim neke stvari koje su me jako dugo mučile vezano za seksualnost, zbog kojih sam o svojoj seksualnosti više od pola života šutjela. U knjizi sam o tim temama, orgazmu i masturbaciji, nevinosti i grudima, pisala na intiman i osoban način, istovremeno stavljajući svoje iskustvo u širi društveni kontekst, tako da mi nije ideja bila baviti se lažnim moralom, već otvoriti prostor i drugim ljudima da o vlastitoj seksualnosti mogu početi razmišljati na sličan, nježan i iskren, način koji će biti lišen posramljivanja, moraliziranja i vulgarnosti koje obično prate spomen seksualnosti u javnom polju.

NACIONAL: Vaša predstava polazi od tinitusa koji ste dobili kao gledateljica na jednoj kazališnoj predstavi, ali ste ga na iznenađenje mnogih povezali s patrijarhatom. Kakve veze imaju tinitus i patrijarhat?

Kako kažem u predstavi, to su dvije stvari koje me jebu u mozak, jedna od rođenja, patrijarhat, a druga zadnjih 13 godina, tinitus.

NACIONAL: U predstavi se bavite i smislom umjetnosti, izvedbene i drugih, ali na neki način demistificirate romantičnu stranu umjetnosti inzistirajući pritom da je umjetnički rad jednak bilo kojem drugom radu, pa čak i teži i zahtjevniji. Zašto?

Ne mislim da je umjetnički rad nužno zahtjevniji od drugih poslova, ali mislim da ga je bitno prepoznati i valorizirati kao takvog, kao rad, a to je nešto što nam često izmiče. Naime, jako puno ljudi, i umjetnika i publike, romantizira umjetničko polje i umjetnička zanimanja, ne shvaćajući da i taj rad zahtijeva specifična znanja i vrijeme, da predstave, knjige i filmovi ne nastaju iz zraka i ljubavi, nego je iza njih puno rada i puno ljudi te da je za proizvodnju umjetnosti potrebno puno vremena i puno novca. Nažalost, uvjeti rada su vrlo često takvi da umjetnici – posebno spisateljice, scenaristi i dramaturginje – na kraju od svog tog novca vide najmanji dio, što je dosta paradoksalno jer bez njih ne bi ni bilo svega što dolazi kasnije. Zato sam jako ponosna da smo, dok sam bila predsjednica strukovne udruge SPID, s kolegicama iz Upravnog odbora uspjela objaviti prvi strukovni cjenik u našem polju koji je i regionalno važan presedan. Riječ je o opsežnom dokumentu koji daje smjernice oko radnih uvjeta, elemenata ugovora i pregovaranja cijena, a osim toga i preporuke honorara za pojedine vrste djela, čime je cijeli taj proces učinjen transparentnijim i manje mističnim.

NACIONAL: Svoj i tuđi umjetnički rad i stvaralaštvo stavili ste u kapitalističko okruženje te to i naglasili. Zašto je važno društveno uređenje kada govorite o umjetnosti i vašem statusu na umjetničkoj sceni?

Zato što većina mojih prijateljica, kolegica i studentica rade kao freelanceri koji ne mogu dugoročno planirati svoje živote jer žive od projekta do projekta, od ugovora do ugovora, u konstantnoj prijetnji od izgaranja i pod pritiskom hiperprodukcije. Zato što često rade bez ugovora, rade prekovremeno, honorari im kasne, potplaćeni su. Sve bi to moglo biti drugačije da je naš sustav drugačije uređen, da su im infrastrukturno zagarantirana određena prava.

NACIONAL: Nagradu ste posvetili ‘’svima s nezavisne scene u regiji kao i svim ženama koje su žrtve seksualnog nasilja i diskriminacije, a naročito onima koje su o tome progovorile’’. Jeste li se i vi osjetili žrtvom seksualnog nasilja ili diskriminacije ili ste htjeli i na taj način naglasiti važnost iskrenog i otvorenog teksta vaše predstave ‘’This is my truth, tell me yours’’?

Mislim da je svaka osoba koja živi u našem društvu žrtva patrijarhata, tome je nažalost nemoguće izbjeći, razlika je samo u tome do koje mjere nas on pogađa i kako se s tim patrijarhatom obračunavamo. Nagradu sam posvetila nezavisnoj sceni i žrtvama nasilja jer sam im htjela s tog mjesta pružiti podršku, jer smatram da su njihovi glasovi i dalje marginalizirani, a užasno su bitni za promjene koje našem društvu jako trebaju. A apel na iskrenost koji spominjete upisan je u sam naslov predstave koji je prije svega upućen drugim umjetnicima i umjetnicama, kao poziv da razmisle o tome kako i zašto rade to što rade. Svjesna sam da često, zbog svih stvari iz prethodnog pitanja, dio njih nema uvjete da se posvete dubinskom promišljanju vlastite prakse, ali mislim da je to nešto nad čime se svi zajedno, kao kulturna scena, dugoročno trebamo zamisliti.

NACIONAL: Predstavu ste premijerno u Zagrebu izveli još sredinom svibnja prošle godine, no s obzirom na nagradu i na veliki interes, planirate li uskoro izvoditi vašu predstavu?

Predstavu sam od premijere koja je bila u svibnju prošle godine dosad igrala gotovo četrdeset puta, osim petnaestak puta u Zagrebu, igrala sam nekoliko puta u Ljubljani, a gostovanja sam imala i u Mariboru, Šibeniku, Puli, Rijeci, Dubrovniku, Hvaru, Makedoniji, Bugarskoj, Slovačkoj. U Zagrebu su do kraja godine planirane još dvije izvedbe u KunstTeatru 10. 11. i 2. 12., a osim toga me krajem ove godine čekaju i gostovanja u Pragu i Kranju. Stiglo je u međuvremenu i nekoliko poziva za neke međunarodne festivale iduće godine, ali za to još dogovaramo datume tako da ne mogu ništa još definitivno najaviti.