Premijerom dokumentarnog filma „Toma“ redatelja Dragana Bjelogrlića, o popularnom pjevaču Tomi Zdravkoviću, završio je 27. Sarajevo Film Festival. Nagradu Srce Sarajeva za najbolji igrani dugometražni film dobio je austrijski film „Konačna sloboda“ redatelja Sebastiana Meisea, a glavni glumac iz filma Georg Friedrich dobio je i nagradu za najbolju mušku ulogu. U natjecateljskom programu dugometražnih igranih filmova bilo je 10 ostvarenja, od kojih su dva imala svjetsku, a sedam regionalnu premijeru.

Predsjednica žirija bila je Jasna Đuričić, proslavljena srpska glumica koja je igrala glavnu ulogu u ovogodišnjem kandidatu za stranog Oscara, filmu Jasmile Žbanić „Quo Vadis, Aida“.

Film je potresna priča o genocidu u Srebrenici, a svoju svjetsku premijeru imao je u rujnu 2020. na Venecijanskom filmskom festivalu. Pored Jasne Đuričić, glavne uloge tumače Izudin Bajrović, Boris Ler, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović i Boris Isaković, suprug Jasne Đuričić koji je maestralno odigrao ratnog zločinca Ratka Mladića. Priča filma vezana je uz sudbinu Aide, nekadašnje profesorice koja radi kao prevoditeljica za nizozemski bataljun, odnosno mirovne snage UN-a čiji je zadatak bio čuvanje takozvane sigurnosne zone Srebrenice. Kada su Mladićeve trupe ušle u grad, Aidin muž i dvojica sinova traže spas u UN-ovoj vojarni u Potočarima. Aida ih očajnički pokušava spasiti.

Jasna Đuričić profesorica je glume na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Od 1990. do 2005. godine bila je stalna članica Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, gdje je bila i prvakinja Drame. Za svoje brojne kazališne uloge dobila je sve značajnije teatarske nagrade u regiji, između ostalog i četiri Sterijine nagrade i Zlatni lovorov vijenac na MESS-u. Godine 2014. dodijeljen joj je Dobričin prsten, najveća nagrada koja se u Srbiji dodjeljuje kazališnim glumcima za životno djelo. Ostvarila je i niz zapaženih uloga na filmu i televiziji. Za ulogu u filmu „Beli, beli svet“, redatelja Olega Novkovića, dobila je Srebrnog leoparda za najbolju glumicu na Filmskom festivalu u Locarnu 2010. godine, a za istu ulogu osvojila je i nagradu za najbolju glumicu na Les Arcs Film Festivalu.

Film „Quo Vadis, Aida“ prikazan je i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a tom prilikom Jasna Đuričić dala je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Bili ste predsjednica žirija natjecateljskog programa SFF-a za igrane filmove. Pobijedio je austrijski film „Konačna sloboda“. Kako ocjenjujete ovogodišnje kandidate?

Filmove smo kao žiri zajedno gledali u Sarajevu, a o mnogima sam prije toga znala samo ono što je pisalo u festivalskom programu. Dakle, ocjenjivala sam isključivo kvalitetu filma, ne razmišljajući o tome tko je autor i zato smatram da sam u tom smislu bila potpuno objektivna. Raduje me što su to bili mahom debitantski filmovi, a od deset filmova u natjecateljskom programu, osam su napravile redateljice. Ne sjećam se da je ikada bilo zastupljeno toliko žena, ne samo na SFF-u, nego i na drugim međunarodnim festivalima. Samim time bilo je i mnogo ženskih uloga, što je divno, jer ih obično nema.

NACIONAL: Ima li šanse da neki od tih filmova iz manjinskih i nezavisnih produkcija, koje SFF promovira, budu distribuirani u velikim kinima i da dođu do šire publike, s obzirom na to da distributeri preferiraju komercijalne filmove?

U pravu ste, komercijala jede sve. Međutim, ipak neki filmovi koji pobijede na velikim europskim festivalima – u Cannesu ili Veneciji – dolaze i do kina. Pitanje je, naravno, kako će biti dalje s pandemijom, prognoze su prilično loše, što je loše i za kina. Mada ja od samog početka pandemije tvrdim da nema logike u zatvaranju kina i kazališta zato što su to zapravo bila najsigurnija mjesta tijekom cijele prošle godine. Čudno je sve to bilo u cijeloj regiji, jer u Srbiji su prvo zatvorili kina i kazališta, dok su kafići dosta dugo smjeli raditi bez ikakva ograničenja, kao i veliki trgovački centri, a moglo se i u crkve.

Žiri natjecateljskog programa Sff-a: Mike Cahill, Eva Sangiorgi, Lili Horvát, Jasna Đuričić i Martin Schweighofer. PHOTO: Romano Kuduzović

NACIONAL: „Quo Vadis, Aida“ Jasmile Žbanić, ovogodišnji kandidat za Oscara, potresan je film o genocidu u Srebrenici i u punom smislu riječi ženski film. Publika plače od prve minute jer je to film o svakoj majci…

Točno. Čak i ako nemate djecu, budi se taj majčinski instinkt i osjećate tu duboku poruku filma. Bilo je izuzetno važno da takav film radi žena jer je to onda sasvim drugačiji film o ratu nego kada ga rade muškarci. Kada pogledate svjetsku kinematografiju, postoji niz remek-djela ratnih ili antiratnih filmova, ali snimanih isključivo iz muške perspektive. Malo je tog ženskog pogleda na rat. Da je glavni lik u filmu „Quo Vadis…“ muškarac i da je redatelj bio muškarac, to bi bila neka druga priča. Kao prvo, u filmu nema ni kapi krvi, a toliko je potresan. Nasilje doista nije potrebno da bi se dočarala strahota rata. Možda je to potrebno u toj nekoj blockbuster industriji, sa superherojima i specijalnim efektima, što je toliko daleko od istine o onome što rat stvarno jest. No nije na meni da pričam o tome, osobito ne u ovom gradu, stid me je zapravo ovdje uopće govoriti o ratu jer nemam to iskustvo, ali znam da je to jeziva stvar.

NACIONAL: Zašto je i 25 godina nakon rata bilo važno snimiti taj film?

Prije svega zato što to nije samo priča o ratnim zločinima, nego i o tome što ćemo poslije, kada rat stane. Je li rat dok traje rat, je li to ono najgore, ili je rat ono što se događa poslije rata? Mi ovdje u regiji – i Hrvatska, i BiH, i Srbija – zapravo smo i dalje u ratu. Zato su filmovi poput ovog, snimljeni iz vizure nekog malog čovjeka, užasno potrebni. Imam osjećaj da mi i dalje nismo razumjeli što se dogodilo i zbog čega se dogodilo. A ako toga nema, onda će biti ponovo.

NACIONAL: Bilo je primjedbi da takvi filmovi samo produbljuju neprijateljstva u regiji. Kako to komentirate?

To su gluposti. Možda neki filmovi na ratnu temu, ali „Quo Vadis, Aida“ to sigurno ne radi. U filmu je očigledno što zastupa. Prije svega, humanost.

NACIONAL: Svjedoci smo postojanja onih koji genocid u Srebrenici i dan danas negiraju. U BiH je donesen zakon prema kojem će se takvi pojedinci kažnjavati zatvorom. Kako na to gledate?

Mislim da je upravo ovaj film najbolji način da se dopre do takvih ljudi. Neki aktivisti koji se bore za ljudska prava na ovim prostorima, tvrde da je naš film učinio mnogo više nego što je njima uspjelo u trideset godina. To je velika stvar. A zašto je to tako? Pa zato što je umjetnost ona kategorija koja najbrže stiže do čovjeka i do njegovih emocija. Ovaj film ide direktno do srca. Mnogo je bolje kada gledatelj spoznaje istinu na emocionalnom planu nego na racionalnom. Današnji svijet isključivo je racionalan i to racionalno se stalno gura, tvrdi se da je um sve, a duša je u drugom planu. Duhovni prostor unutar čovjeka zapravo je smišljeno zapostavljen. Pametni ljudi na čelu država kroz povijest su jako dobro znali da je kultura nešto što ide prvo, a ne zadnje. Zato što ona potpuno razumljivo objašnjava stvari svakom čovjeku – i obrazovanom i neobrazovanom. To vrijedi i za film i kazalište. Umjetnost je stvorena od čovjeka za čovjeka.

NACIONAL: U filmu su izuzetno potresne masovne scene. Koliko ih je teško bilo snimati, kako su to doživjeli ljudi koji su u njima sudjelovali?

Koliko god da smo se bojali tih masovki, jer to je u tehničkom smislu vrlo komplicirano snimati, sve je na kraju zapravo išlo vrlo lako. Kao prvo, sva ta masa ljudi, da se razumijemo, nisu bili statisti. Statisti su u svijetu ljudi koji su ipak priučeni na rad pred kamerom i dobro se snalaze u kadru. Ovo su ljudi koji su prvi put u životu nešto takvo radili i nemaju veze s filmom. To su bili uglavnom stanovnici Stoca i Mostara, ljudi kojima je bilo jako stalo do toga da sudjeluju i da se taj film snimi. Imali smo njihovu veliku podršku i fantastično smo surađivali, nekako su učili s nama svih tih dana. I to na onim strašnim vrućinama – bilo je i 45 stupnjeva, uz vrući fen koji tamo puše. To je inače snimano na napuštenom vojnom aerodromu, uvjeti su bili teški. Naravno da je među njima bilo onih koji se 1995. još nisu rodili, ali i onih koji su i sami prošli ratna stradanja na ovaj ili onaj način. I naravno da taj dio BiH nema veze sa Srebrenicom, to je Hercegovina, ali oni su imali neka druga, slična iskustva. Bilo je trenutaka u kojima bi se nekome preklopila vlastita trauma s onom u filmu, dogodili bi se neki okidači i vrlo bi emotivno reagirali. Čini mi se, jer je snimanje dugo trajalo, da sam s većinom tih ljudi ostvarila kontakt, kao da smo postali velika familija. I to je bilo divno.

NACIONAL: A filmska ekipa?

U životu se potrefe neke stvari. U snimanju je sudjelovalo 12 međunarodnih produkcijskih kuća, a ekipa filma bila je iz devet država. Ljudi su došli s različitih strana. Ali taj jedan zajednički osjećaj koji se stvorio između nas, to je doista nešto nesvakidašnje, a mislim da se u filmu to i vidi. Nije film samo scenarist, glumci, redatelj. To je kemija između mase ljudi koja stoji iza velikog projekta. A sve je funkcioniralo kao sat.

NACIONAL: Koliko su u pripremama filma konzultirane majke Srebrenice ili vojnici UN-a?

Taj dio posla odradila je Jasmila Žbanić, koja je na projektu i pripremama za film radila više od pet godina. Kada smo startali sa snimanjem, ona je imala sve to odrađeno. Viđala se i razgovarala s vojnicima UN-a, nabavila sve arhivske snimke. Spremajući se za ulogu imala sam pristup svom tom materijalu. Imali smo čak i neke snimke iz baze UN-a u Srebrenici, koje su nam dočarale kako je taj nizozemski bataljun tamo provodio vrijeme, što je bilo dragocjeno. Nisam razgovarala s majkama Srebrenice jer nikako nismo uspjele uskladiti termine, ali one su vidjele film i jako su zadovoljne. Čekaju me na kavi. Jako želim da ih sretnem i upoznam iako mi se čini kao da ih sve jako dobro znam, jer toliko sam puta pregledala i preslušala sve snimke, čitala sve o čemu su govorile.

NACIONAL: Zanimljive su i uloge nizozemskih vojnika UN-a. Poznato je da se Nizozemci srame svoje uloge u tome jer na njima leži ogromna odgovornost za smrt osam tisuća muškaraca i dječaka. Kako su se ponašali nizozemski glumci prema tom izazovu?

Njima je to prije svega bila čast, kao nekakav dug bosanskom narodu koji su trebali odraditi. To jest karakteristika nas glumaca, jer to je prilika da pokažeš vlastiti stav prema temi, bilo kojoj. Njima je bilo jako bitno da sudjeluju u filmu i da se ta priča pokaže svijetu takvom kakva je stvarno bila.

‘Kao predsjednica žirija ocjenjivala sam isključivo kvalitetu filma, ne razmišljajući o autoru’. PHOTO: Romano Kuduzović

NACIONAL: U filmu je posebno istaknut sudar emocija majke koja se kao lavica bori za život svojih sinova i muža, naspram hladne zapadne birokracije. Pravdaju se da su radili isključivo prema pravilima…

Točno. To je ta europska, pa i globalna birokracija, koja bi konačno morala doživjeti neke promjene. Kad se sjetimo na kojim su postulatima osnovani Ujedinjeni narodi i u što su se pretvorili, vidimo da to više nema smisla. Kao i većina institucija koje su stvorene da bi služile čovjeku, običnom čovjeku. Međutim, to se negdje izgubilo. Što se tiče UN-a, Srebrenica nije jedina tragedija koja im se dogodila, ali je svakako njihova najveća svinjarija. Zapravo, to je zajednička svinjarija UN-a, vojske Republike Srpske, kao i tadašnje bošnjačke vlasti. To je bio jedan čudan dogovor u kojem je žrtvovano osam tisuća ljudi. Ti ljudi su namjerno pušteni niz vodu, a moj je dojam da se to i dalje, u ovom nazovi-miru, događa. Jer svi govore da je to bilo strašno i da se nije smjelo dogoditi, ali što se danas na tome radi? Što se radi s mladim ljudima kako bi se znali postaviti naspram tog genocida? Što se događa u školama, u svim školama cijele regije? Bila sam zapanjena – shvatila sam da masa mladih ljudi ovdje u BiH pojma nema o tome. Kada će doći taj trenutak da pravi ljudi govore o tim stvarima – profesori povijesti u osnovnim školama, kada će to ući u udžbenike na svim stranama? Ne samo genocid u Srebrenici, već i svi zločini iz proteklih ratova? Kada će svaka strana priznati svoju krivnju? To se ne događa. Vi svake godine na taj dan, 11. srpnja, gledate neke političare u preskupim odijelima i s preskupim sunčanim naočalama, koji se skupe u Srebrenici i izgovaraju velike riječi, daju velika obećanja, a obraćaju se uglavnom svom biračkom tijelu. I to je to. A što je sa žrtvama, što je s preživjelima? Postoji li suživot i može li ga biti? I dalje suštinski za to nikoga nije briga.

NACIONAL: Je li film prikazan u Srbiji, ima li šanse da bude prikazan? I kako gledaju na vas u srpskoj javnosti? Jeste li bili izloženi napadima?

Ne, film nije prikazan i ne znam hoće li ikada biti. Mene su, naravno, napadali na društvenim mrežama i u tabloidima kao izdajicu, ja sam persona non grata. Osobito u Republici Srpskoj. To su vrlo neugodne stvari i to mi se prvi put u životu događalo. Ali to se događa svakome, na bilo koju drugu temu. To je govor mržnje koji ne postoji samo kod nas, već globalno. A što se tiče nekih mainstream medija u Srbiji, ne mogu reći da su me napadali.

NACIONAL: „Quo Vadis, Aida“ bio je kandidat za Oscara i, nažalost, nije ga dobio iako ste po mnogima moralni pobjednik. Jeste li bili razočarani?

Ne, uopće nisam bila razočarana. Veliki sam fan filma „Another Round“ i nekako sam od početka očekivala da će taj film pobijediti. Iako se neosporno radi o dva fenomenalna filma, oni se zapravo uopće ne mogu uspoređivati. Naravno da bi mi bilo draže da smo mi dobili Oscara, no „Another Round“ došao je na kraju lockdowna, kada su ljudi imali užasnu potrebu da se zagrle, da plešu po ulicama, da se pije. To je film koji slavi život i nije me začudilo što je pobijedio.

NACIONAL: Bili ste s ekipom u Hollywoodu. Koliko je „Quo Vadis, Aida“, iako nije dobio Oscara, osvijestio međunarodnu zajednicu i o njenoj odgovornosti?

Mislim da je taj film puno učinio u tom smislu, skrenuo pažnju i vratio pogled na Srebrenicu. Što, da se razumijemo, nikome ne odgovara. Ni svjetskoj politici, kao ni ovoj našoj regionalnoj. Oni bi svi bili najsretniji da nitko više nikada ne govori o tome, da nitko ne talasa. Ali najvažnija oko te nominacije za Oscara jest činjenica da su i najveći skeptici, koji su tvrdili da je to sigurno neko sranje, neka propaganda, ipak na kraju pogledali film. Jer kad je film tako daleko dogurao, a Oscar je ipak najvažnija filmska nagrada, krenulo je masovno gledanje filma online. To je ta neka malograđanska linija, tipična za sva naša društva. S druge strane, intelektualni krugovi, cijela moja branša, što mi je izuzetno važno, unisono su se složili da je to veliki film.

NACIONAL: Koliko vlast u Srbiji uspijeva u svojoj propagandi prema kojoj se to nije dogodilo?

Ne znam koliko oni uspijevaju. To ćemo tek vidjeti jer to su opasne stvari. Samo vidim na svim stranama gomilu mladih muškaraca, nemaju ni osamnaest godina, koji oblače neke majice s nekim simbolima, pjevaju neke pjesme, okupljaju se na svim stranama. Djeca koja nemaju veze o tome što se događalo. Njima manipuliraju neki sumnjivi mentori koji im sipaju u glave neke jako sumnjive ideologije i narative koji nisu točni, izvan svake realnosti o onome što se stvarno dogodilo i zato su opasni. To su djeca koja nikada nisu bila ni u Zagrebu ni u Sarajevu, kao što ovi iz Zagreba nikada nisu bili ni u Sarajevu ni u Beogradu. Oni ništa ne znaju. Naravno da su ti mentori takvih ideologija fokusirani upravo na mlade. Vidim da te desničarske ideologije ne jačaju samo u regiji već i na globalnom planu, što je ova pandemija samo dodatno potaknula. U 21. stoljeću došli smo do toga da je zemlja ravna i da su antivakseri utjecajniji od liječnika i znanosti. Čudan trenutak, a sve to nije zahvatilo samo nas u regiji već cijeli svijet.

NACIONAL: Vaš suprug Boris Isaković maestralno je odigrao vašeg antipoda u filmu, Ratka Mladića. Kako vam je bilo snimati zajedno?

To me stalno pitaju iako mi, zapravo, nismo imali zajedničke scene. Praktički se nismo ni viđali na snimanju jer su to dva karaktera koja se zapravo ne sreću.

NACIONAL: Koliko je pandemija blokirala filmsku industriju u Srbiji?

U početku jest, za vrijeme lockdowna. No lakše je išlo s televizijskim snimanjima, uz stalne kontrole i testiranja, tako da je ta televizijska produkcija velika. Čini mi se da Srbija upravo s televizijskim serijama prednjači u regiji i to me veseli. Vjerujem da će ta kvantiteta izroditi i kvalitetu.

NACIONAL: Je li koncept Sarajevo Film Festivala, koji je prvi još 1995. krenuo okupljati filmaše iz regije i poticati koprodukcije, recept za pomirenje?

Naravno, to je recept. Zbog toga svi mi iz regije svih ovih godina tu vrlo rado dolazimo. Sve što je iz ratnog Sarajeva prvo krenulo bila je kultura. Kulturni radnici su u tome bili vrlo pametni. Mi smo se prvi povezali iako se, zapravo, nismo ni svađali. Međutim, među kulturnjacima imate kulturnjake i „kulturnjake“. Oni pravi su uvijek ovdje.