Film je potresna priča o genocidu u Srebrenici, a svoju svjetsku premijeru imao je u rujnu 2020. na Venecijanskom filmskom festivalu. Pored Jasne Đuričić, glavne uloge tumače Izudin Bajrović, Boris Ler, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović i Boris Isaković, suprug Jasne Đuričić koji je maestralno odigrao ratnog zločinca Ratka Mladića. Priča filma vezana je uz sudbinu Aide, nekadašnje profesorice koja radi kao prevoditeljica za nizozemski bataljun, odnosno mirovne snage UN-a čiji je zadatak bio čuvanje takozvane sigurnosne zone Srebrenice. Kada su Mladićeve trupe ušle u grad, Aidin muž i dvojica sinova traže spas u UN-ovoj vojarni u Potočarima. Aida ih očajnički pokušava spasiti.

Jasna Đuričić profesorica je glume na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Od 1990. do 2005. godine bila je stalna članica Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, gdje je bila i prvakinja Drame. Za svoje brojne kazališne uloge dobila je sve značajnije teatarske nagrade u regiji, između ostalog i četiri Sterijine nagrade i Zlatni lovorov vijenac na MESS-u. Godine 2014. dodijeljen joj je Dobričin prsten, najveća nagrada koja se u Srbiji dodjeljuje kazališnim glumcima za životno djelo. Ostvarila je i niz zapaženih uloga na filmu i televiziji. Za ulogu u filmu „Beli, beli svet“, redatelja Olega Novkovića, dobila je Srebrnog leoparda za najbolju glumicu na Filmskom festivalu u Locarnu 2010. godine, a za istu ulogu osvojila je i nagradu za najbolju glumicu na Les Arcs Film Festivalu.

Film „Quo Vadis, Aida“ prikazan je i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a tom prilikom Jasna Đuričić dala je intervju tjedniku Nacional.

Europski film godine je “Quo vadis, Aida?”, Jasna Đuričić iz filma o Srebrenici je najbolja glumica

NACIONAL: Zanimljive su i uloge nizozemskih vojnika UN-a. Poznato je da se Nizozemci srame svoje uloge u tome jer na njima leži ogromna odgovornost za smrt osam tisuća muškaraca i dječaka. Kako su se ponašali nizozemski glumci prema tom izazovu?

Njima je to prije svega bila čast, kao nekakav dug bosanskom narodu koji su trebali odraditi. To jest karakteristika nas glumaca, jer to je prilika da pokažeš vlastiti stav prema temi, bilo kojoj. Njima je bilo jako bitno da sudjeluju u filmu i da se ta priča pokaže svijetu takvom kakva je stvarno bila.

NACIONAL: U filmu je posebno istaknut sudar emocija majke koja se kao lavica bori za život svojih sinova i muža, naspram hladne zapadne birokracije. Pravdaju se da su radili isključivo prema pravilima…

Točno. To je ta europska, pa i globalna birokracija, koja bi konačno morala doživjeti neke promjene. Kad se sjetimo na kojim su postulatima osnovani Ujedinjeni narodi i u što su se pretvorili, vidimo da to više nema smisla. Kao i većina institucija koje su stvorene da bi služile čovjeku, običnom čovjeku. Međutim, to se negdje izgubilo. Što se tiče UN-a, Srebrenica nije jedina tragedija koja im se dogodila, ali je svakako njihova najveća svinjarija. Zapravo, to je zajednička svinjarija UN-a, vojske Republike Srpske, kao i tadašnje bošnjačke vlasti. To je bio jedan čudan dogovor u kojem je žrtvovano osam tisuća ljudi. Ti ljudi su namjerno pušteni niz vodu, a moj je dojam da se to i dalje, u ovom nazovi-miru, događa. Jer svi govore da je to bilo strašno i da se nije smjelo dogoditi, ali što se danas na tome radi? Što se radi s mladim ljudima kako bi se znali postaviti naspram tog genocida? Što se događa u školama, u svim školama cijele regije? Bila sam zapanjena – shvatila sam da masa mladih ljudi ovdje u BiH pojma nema o tome. Kada će doći taj trenutak da pravi ljudi govore o tim stvarima – profesori povijesti u osnovnim školama, kada će to ući u udžbenike na svim stranama? Ne samo genocid u Srebrenici, već i svi zločini iz proteklih ratova? Kada će svaka strana priznati svoju krivnju? To se ne događa. Vi svake godine na taj dan, 11. srpnja, gledate neke političare u preskupim odijelima i s preskupim sunčanim naočalama, koji se skupe u Srebrenici i izgovaraju velike riječi, daju velika obećanja, a obraćaju se uglavnom svom biračkom tijelu. I to je to. A što je sa žrtvama, što je s preživjelima? Postoji li suživot i može li ga biti? I dalje suštinski za to nikoga nije briga.

NACIONAL: Je li film prikazan u Srbiji, ima li šanse da bude prikazan? I kako gledaju na vas u srpskoj javnosti? Jeste li bili izloženi napadima?

Ne, film nije prikazan i ne znam hoće li ikada biti. Mene su, naravno, napadali na društvenim mrežama i u tabloidima kao izdajicu, ja sam persona non grata. Osobito u Republici Srpskoj. To su vrlo neugodne stvari i to mi se prvi put u životu događalo. Ali to se događa svakome, na bilo koju drugu temu. To je govor mržnje koji ne postoji samo kod nas, već globalno. A što se tiče nekih mainstream medija u Srbiji, ne mogu reći da su me napadali.

CIJELI INTERVJU PROČITAJTE NA LINKU U NASTAVKU!

JASNA ĐURIČIĆ: ‘Zbog uloge u filmu o Srebrenici nepoželjna sam u Republici Srpskoj’