Prošloga tjedna u Zagrebu je održana panel-diskusija Foruma za vanjsku politiku pod nazivom “Politike pomirenja i njihovi rezultati na Zapadnom Balkanu iz tridesetogodišnje perspektive”. Glavni govornici bili su Jasna Dragović-Soso, profesorica međunarodne politike i povijesti na Sveučilištu Goldsmiths u Londonu, profesor Eric Gordy sa Škole slavenskih i istočnoeuropskih studija, također u Londonu, aktivistica Vesna Teršelič iz Documente i Ivo Josipović, bivši predsjednik Republike Hrvatske

Jasna Dragović-Soso autorica je brojnih znanstvenih radova, knjige „Spasioci nacije: Intelektualna opozicija Srbije i oživljavanje nacionalizma“ i jedna od urednica zbornika „Kolaps države u Jugoistočnoj Europi: Nove perspektive na raspad Jugoslavije“. Opširno je pisala o povijesti i politici postjugoslavenske regije, uključujući i procese suočavanja s nedavnom prošlošću. Kourednica je serije knjiga izdavača Palgrave o politici sjećanja i tranzicijskoj pravdi (s Jelenom Subotić i Tsvetom Petrovom). Trenutno piše knjigu o inicijativama komisija za istinu, politici sjećanja i tranzicijskoj pravdi nakon ratova na prostoru Jugoslavije, o čemu je govorila u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Temom pomirenja na Zapadnom Balkanu i njegovim rezultatima bavite se niz godina i o tome pišete u svojim knjigama i znanstvenim radovima. Kakva je vaša ocjena rezultata?

Postoji mnoštvo znanja i informacija o ratovima 90-ih, međutim, nije se daleko stiglo na političkom nivou. Bilo je trenutaka u kojima su stvari izgledale malo drugačije i ulijevale nadu, no iz ove perspektive, uzimajući u obzir to što se događa u BiH ili na Kosovu, nikako ne možemo biti zadovoljni rezultatima. Očigledno da politike pomirenja nisu uspjele i da smo se danas vratili unazad.

NACIONAL: Procjena u Hrvatskoj je da smo od 2013., od ulaska u EU, na planu ljudskih prava, medijskih sloboda i demokracije krenuli krupnim koracima unatrag…

Utjecaj Zapada i pritisci EU-a sigurno su doveli do izručivanja optuženika za ratne zločine Haaškom tribunalu, iako je u nekim slučajevima trebalo puno vremena. Međutim, postoje neke stvari koje se ne mogu forsirati izvana, kao na primjer proces suočavanja s prošlošću. To mora biti unutarnji proces koji vode domaće elite.

NACIONAL: Zašto je nakon Drugog svjetskog rata uspio proces pomirenja u Europi, osobito Francuske i Njemačke, koje su se već 1950-ih udružile u Europsku zajednicu, a to ne uspijeva na Zapadnom Balkanu?

Mislim da je taj proces njemačkog suočavanja s nacizmom puno kompliciraniji no što se prikazuje i da je za njega trebalo puno više vremena no što se misli. Kao prvo, treba reći da suđenje u Nürnbergu u vrijeme kada se događalo, nije imalo neki pretjerani efekt na njemačku javnost. Postoji puno istraživanja javnog mnijenja koja pokazuju da su njemački građani tada mislili da će, kada budu osuđeni najodgovorniji nacisti bliski Hitleru, oni moći staviti točku na tu prošlost. Međutim, kada su se nastavili ti procesi i uključili i predstavnike ekonomije i industrije i liberalnih profesija, koji su bili članovi nacističke partije, stvorio se otpor u društvu i većina osuđenih je na kraju puštena na slobodu. Denacifikacija je potpuno obustavljena i 60-ih godina je bilo bivših članova nacističke partije čak i u najvišem vrhu zapadnonjemačke države. A u momentima kad je učinjeno nešto vezano sa suočenjem s prošlošću, recimo, kad je zapadnonjemački parlament izglasao reparacije Izraelu, čak i onda je Adenauer u svom govoru rekao otprilike: „Da, to je bio strašan zločin, ali to većina Nijemaca nije podržala.“ Bila je to neka vrsta isprike, ali ne i isprika kakvu bi čovjek očekivao nakon Holokausta. Cijeli proces išao je umjereno i polako. Povjesničari su pisali o tome kako je Adenauer izabrao put izgradnje demokracije, za koju je smatrao da ne može ići u isto vrijeme kao i suočavanje s prošlošću. Dominantni narativ koji je prevladavao u Zapadnoj Njemačkoj pedesetih i dobrim dijelom šezdesetih bio je taj da su Nijemci žrtve, a najviše se govorilo o 12 milijuna Nijemaca koji su protjerani s Istoka, kao i ratnim zarobljenicima Crvene armije. Trebalo je vremena da se taj narativ promijeni. Tek su suđenja 1960-ih, pogotovo suđenje nadređenima iz Auschwitza u Frankfurtu 1965., donekle dotakla ta pitanja.

NACIONAL: Ali za vrijeme Adenauera je, usprkos svemu, došlo do pomirenja s Francuskom…

Pomirenje s Francuskom došlo je prije svega preko ekonomije i stvaranja Europske ekonomske zajednice i tu se prvenstveno radilo o ekonomskim interesima svake članice i nije se spominjala ratna prošlost. Do njemačkog suočavanja s prošlošću došlo je zahvaljujući radu ljudi mlađe generacije u društvenim institucijama, poput Instituta za suvremenu povijest u Münchenu, gdje su koristili dokumentaciju sa suđenja u Nürnbergu te su počeli pisati povijest o tom periodu. Nacističkom poviješću su se bavile i neke novine i državna televizija, gdje su emitirani dokumentarni filmovi o nacističkom periodu, što je dalo doprinos suočavanju s prošlošću. Jedan od razloga je i taj da je u Njemačkoj uvijek postojala jaka ljevičarska opozicija, SPD, koja je, nasuprot dominirajućem CDU-u, željela napraviti više na tom planu i poticala taj proces. Recimo, Adenauer ne bi progurao Zakon o reparacijama Izraelu u parlamentu da ga nije podržala opozicija, to jest SPD. Nakon toga došao je i Willy Brandt, koji se nadovezao na sve to, što je bio dio njegove Ostpolitik. On je bio borac protiv nacizma tijekom rata i kada je kleknuo pred spomenik Varšavskom getu 1970., to je imalo kredibilitet i globalni odjek. Iako su ga u Njemačkoj zbog toga mnogi tada kritizirali. To je jedna od velikih razlika od zemalja Zapadnog Balkana u kojima nemate takvu opoziciju po pitanju bliske prošlosti; u politici je ta struja uglavnom razjedinjena i vrlo slaba naspram desnice. Njemačko iskustvo temeljilo se na jakoj ekonomiji i društvu koje se nije brinulo za svoju ekonomsku egzistenciju. U Njemačkoj su nove generacije imale perspektivu, željele su znati više o prošlosti i prekinuti šutnju svojih roditelja i radile su na tome da izgrade bolju budućnost. Nažalost, iz ovih krajeva mladi ljudi bježe, nemaju nadu za neku bolju budućnost. Ovdje postoji veliki demografski problem i gdje su onda te generacije koje će graditi bolje i drugačije društvo koje ima snage suočiti se s prošlošću?

NACIONAL: Nakon pada Miloševićeva režima i smrti Franje Tuđmana mislili smo da je otvoren put demokratizaciji i pomirenju, barem iz ekonomskih razloga, no to se nije dogodilo. Trideset godina kasnije nacionalističke politike i dalje imaju prođu, a desnica je na vlasti u svim zemljama osim u Sjevernoj Makedoniji. Zašto je to tako?

Da, nažalost mi se čini da stvari nekako idu unazad. Bio je jedan period u kojem je bilo više nade, ali taj moment nije bio dovoljno iskorišten. Tu ima više razloga. Problem je bio u tome što su i pored promjena još uvijek bili jaki akteri iz 90-ih, kao i kontinuitet starog režima u institucijama, pa i u civilnom društvu kroz, recimo, organizacije veterana ili crkve, što je činilo da je te teme bilo teško pokrenuti. A i kad je došla demokracija, biračko tijelo bilo je još uvijek pod jakim utjecajem nacionalističkih ideologija iz 90-ih. Kada pogledate iskustva nekih drugih zemalja, poput Čilea ili Južne Afrike, koje su imale sličan problem kontinuiteta u svojim institucijama i društvima, one su u okviru svojih tranzicija stvarale komisije za istinu i pomirenje koje su se bavile prošlošću. I time su se uspjeli ipak donekle suočiti s kršenjima ljudskih prava starog režima, ali mirno, bez vojnog puča ili krvoprolića. To su bile politike kompromisa i stvaranja ujedinjujućeg nacionalnog narativa. Međutim, u ovoj regiji je bilo mnogo teže naći takav okvir za suočavanje s prošlošću, s obzirom na to da se radilo o više država koje su imale suprotstavljene nacionalne narative.

NACIONAL: Ali zato se međunarodna zajednica i angažirala …

Točno, ovdje je, naravno, bio i Haaški tribunal koji je dominirao po tom pitanju. A i političari koji su došli na vlast nisu se baš željeli puno baviti tom tematikom. Recimo, u Srbiji je u tom ranom periodu najviše za suradnju s Haagom bio Zoran Đinđić, međutim, on je imao pristup sličan Adenauerovom. Smatrao je da suočavanje s prošlošću treba odgoditi i da prvo treba demokratizirati Srbiju i ojačati ekonomiju. On je bio za suradnju s Haagom iz takvih pragmatičnih razloga. Smatrao da je to u nacionalnom interesu, kako bi se dobila financijska pomoć Zapada, ali nije želio pokretati pitanja vezana za ratove 90-ih. Kasnije je Boris Tadić pokušavao voditi politiku pomirenja, međutim, nacionalistička desnica je u to vrijeme već bila jako ojačala i to je ograničavalo mogućnosti na tom planu. Kad je on izgubio izbore, stvari su krenule u drugom smjeru. Ne odmah, s obzirom na to da su se Naprednjaci predstavljali kao proeuropski nastrojeni političari pa je tu bilo isprika, ali to nije baš bilo uvjerljivo.

NACIONAL: No činjenica jest da dok je sadašnja opozicija – dakle, socijaldemokracija – bila na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, obostrane isprike su se događale.

Jesu, to su radili ljevičari, dok tadašnja opozicija s desnice nije željela da se oni ispričavaju. Ispričali su se i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i Boris Tadić. Doduše, poslije je i s desnice bilo nekih isprika – Tomislav Nikolić rekao je da kleči za Srebrenicu dok je sjedio u fotelji, što, po meni, nije bila uvjerljiva isprika. No kad imate dominantne narative kod običnih ljudi, koji imaju neko svoje viđenje tih ratova koje je utemeljeno na onome što svaki dan čitaju u žutoj štampi i čuju u svom nekom okruženju, tu treba vremena i puno rada na tome da se to promijeni. A to je biračko tijelo koje imate, čega je ljevica bila svjesna i zato je previše oprezno i samo djelomično otvarala ta pitanja, a na kraju je i pored opreznosti bila smijenjena prije nego što je to moglo donijeti neke veće rezultate. Tako da te isprike koje su se i dogodile, nisu imale neki dugoročni učinak.

NACIONAL: Srbija s Vučićem na čelu negira agresiju koju je počinila Miloševićeva vlast, hrvatska vlada nerado govori o zločinima nad srpskim civilima u obrambenom ratu, Milorad Dodik negira Srebrenicu. Može li doći do suočavanja s prošlošću ako to ne učini državni vrh?

Mislim da se u regiji puno toga već učinilo što se tiče poznavanja činjenica o ratu. Nevladine organizacije godinama rade na popisivanju individualnih žrtava, tko je kada poginuo, u kojim okolnostima. Zna se i koliko je sveukupno bilo žrtava u svim ratovima 90-ih, što nije bio slučaj poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Riješen je i veliki broj nestalih, više nego u bilo kojem drugom konfliktu u svijetu. Međutim, to se ne pretvara u priznanje na državnom ili političkom nivou. I u tome je problem. Političari koji grade vlast na nacionalističkim narativima u kojima su ratovi 90-ih bitan dio, neće prihvatiti činjenice koje idu tome suprotno.

NACIONAL: Kako nakon 30 godina ocjenjujete ulogu Haaškog tribunala? Je li ostvario svoj cilj?

Koji je bio cilj tog Tribunala? Kazniti zločince. Neki su sigurno kažnjeni. Ne svi, neki su pomrli, neki su se ubili, neki su pušteni. No, usprkos tome, Tribunal je tu svoju pravnu zadaću donekle ispunio. I ostavio veliku dokumentaciju o raznim aspektima ratova. Međutim, mislim da je najveći problem Tribunala bio u tome što je sve predugo trajalo i nije bilo dovoljno osjetljivosti za područja na koja je trebao utjecati. Sjećam se početka suđenja Miloševiću, kojeg je Haagu izručio Đinđić. Đinđić je taj početak suđenja želio pokazati na televiziji, da opravda svoju odluku da ga isporuči Haagu i da ljudi vide Miloševićeva zlodjela. Međutim, to je zapravo imalo suprotan efekt, suđenje je potpuno pogrešno i nespretno počelo, upustilo se u povijesne priče umjesto da se usredotoči na glavnu stvar koja je bila dokazivanje Miloševićeve krivnje. No mislim da nije bilo ni realno očekivati da će Tribunal imati ulogu u pomirenju. Jer kako god da okrenete, on je bio nametnut izvana, nije bio domaći sud. I nije bio institucija koja je uživala povjerenje ljudi u regiji. Kako onda očekivati da takav sud dovede do pomirenja? To nije uloga suda, pogotovo međunarodnog. Bilo je potpuno pogrešno tako nešto očekivati.