Nakon što je, prema pisanju dijela domaćih medija koji se pozivaju na još uvijek neslužbene izvore, hrvatska vlada u drugom natječajnom krugu suzila izbor potencijalnih konzultanata za proces otkupa dionica Ine od mađarskog MOL-a na svega tri imena – redom vrlo jake međunarodne bankarske institucije Morgan Stanley, JP Morgan i Lazard – vrlo je vjerojatno da će konačni odabir biti poznat u narednih nekoliko tjedana. No hoće li budući konzultant doista donijeti neke konkretne pomake u procesu rješavanja sudbine Ine, hoće li Vlada konačno saznati pravo stanje u naftnoj kompaniji kojom već godinama praktički ne upravlja i hoće li se doista pronaći izlaz iz pat pozicije koja traje već godinama i nanosi golemu štetu samoj kompaniji i Vladi kao njezinu suvlasniku, ali zato ide na ruku MOL-u, pitali smo naftnog konzultanta Jasminka Umićevića.

NACIONAL: Kako uopće objasniti činjenicu da prijašnje vlade nisu poduzimale ništa kako bi riješile pitanje Ine i tko je odgovoran za današnju situaciju u koju je dovedena jedina domaća naftna kompanija?

Bilo je pokušaja i u vrijeme vlade Jadranke Kosor, a i vlada Zorana Milanovića je pokušala pregovorima i arbitražom izmijeniti odnosno poništiti tzv. Sanaderove ugovore. Znam da je svojedobno, u vrijeme vlade Zorana Milanovića, na jednoj sjednici donesena odluka da se pokrenu postupci pred domaćim sudovima za osporavanje dioničarskog ugovora u dijelu koji se odnosi na nezakoniti model upravljanja u Ini. Odluka je bila donesena na zatvorenoj sjednici vlade, no sve je ostalo samo na papiru i nikada se nije krenulo u sudske procese. Zašto se, unatoč odluci vlade, nije učinilo ništa, vjerujem da mogu puno bolje objasniti tadašnji nadležni članovi vlade, članovi Nadzornog odbora Ine i predstavnici DUUDI-ja (Državni ured za upravljanje državnom imovinom).

NACIONAL: Dosta prijepora izazvala je činjenica da je poziv poslan isključivo bankama, a ne iskusnim konzultantskim kućama upućenima u poslovanje naftnih kompanija i naftnog sektora. Kako to komentirate?

Taj postupak vode Ministarstvo financija i Savjet za pregovore s MOL-om oko otkupa dionica Ine. Zadatak konzultanata bit će dubinsko snimanje stanja u Ini i procjena vrijednosti kompanije. Nakon toga sve će biti jasnije. Slijedi proces pregovora s MOL-om, koji će voditi Vlada uz asistenciju odabrane konzultantske kuće koja bi trebala predložiti i eventualnog novog strateškog partnera. U svakom slučaju, očekujem da će taj proces donijeti veliku korist za Vladu, jer će se nakon dubinske analize koju će provesti odabrana konzultantska kuća, i to pod uvjetom da joj MOL dozvoli pristup svim podacima o poslovanju i financijskim izvješćima kompanije, što do sada nije bio voljan učiniti, konačno dobiti konkretan uvid u stvarno stanje Ine. Sam poziv konzultantskim kućama je, koliko mi je poznato, bio vrlo profesionalno sastavljen, no zašto nisu uzete u obzir konzultantske kuće koje imaju iskustva s naftnim kompanijama, teško mi je objasniti. Vjerujem da bi one dale temeljitiju procjenu stanja kompanije. Financijske institucije trebat će za isti posao angažirati vanjske suradnike i konzultante

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da MOL sustavno umanjuje vrijednost Ine iako se o prodaji njegova udjela u kompaniji razgovara već nekoliko godina? Zar ne bi bilo logičnije da onaj koji želi prodati svoj udio u Ini, nastoji ulaganjem u nove projekte povećanja rezervi nafte i plina uvećati njezinu vrijednost?

Doista naizgled nema logike. No MOL Inu zapravo podčinjava svojim interesima, a ti interesi nisu identični interesima Republike Hrvatske. Oni jednostavno ekonomiziraju poslovanje Ine unutar MOL Grupe i prilagođavaju ga svojim interesima. Njima su u ovom trenutku dovoljne dvije rafinerije koje već imaju – one u Bratislavi i u Százhalombatti – a rafinerija u Rijeci možda će im u budućnosti poslužiti kao ulazna točka za uvoz derivata i polusirovina s mediteranskog tržišta. U modelima MOL-ova poslovanja rafinerija u Rijeci također bi mogla biti suvišna pa zato i ne žure s ulaganjem u njezinu modernizaciju. S druge strane, jedan od članova uprave MOL-a izjavio je na suđenju bivšem premijeru Sanaderu da su od samog početka imali plan u potpunosti preuzeti Inu. A kad neku kompaniju želiš kupiti, onda ti nije u interesu ulagati u povećanje njezine vrijednosti jer ćeš je kasnije skuplje platiti. Uvjeren sam, a to nije samo moje mišljenje nego i stav više uglednih svjetskih analitičara, da MOL nema interes prodati svoj udio u Ini i da koliko god Vlada bude nastojala postići sporazum s Mađarima – a vjerujem i da ova vlada ima želju konačno riješiti pitanje Ine – MOL će učiniti sve da ostane u Ini i zadrži „status quo“. Takav pristup MOL je imao od samog početka ranije vođenih pregovora s Vladom, u stvarnosti je minirao svaki pokušaj izmjene postojećeg modela upravljanja koji mu daje ovlasti da neprikosnoveno upravlja Inom iako nema više od 50 posto udjela u kompaniji. Nažalost, 2003. godine izabran je pogrešni strateški partner i sada to plaćamo. Pregovori između vlade i MOL-a prekinuti su još 2015., u vrijeme bivšeg premijera Milanovića, i to u trenutku kada je hrvatska vlada MOL-u poslala prijedlog izmjena dioničarskog ugovora koji je tražio zajedničko vođenje kompanije. I od tada, koliko mi je poznato, nije bilo ozbiljnijih razgovora. Propao je i pokušaj medijacije, odnosno razgovora uz pomoć naklonjene svjetske sile, jer i te je pregovore MOL minirao, iskoristivši promjenu političke opcije u Hrvatskoj i promjene u SAD-u, odnosno tamošnje predsjedničke izbore.

NACIONAL: Je li hrvatska vlada svjesna svih tih činjenica, kao i činjenice da MOL realno nije zainteresiran prodaju svojeg udjela?

Vjerujem da jest, zato je dobro što su za taj posao angažirali konzultante. Činjenica je da se prilikom sastavljanja izmjena međudioničarskog ugovora iz 2009. nisu koristili konzultanti, već su ih s naše strane sastavljali političari i zato danas imamo takvu situaciju da nam je Ina zapravo iskliznula iz ruku. Vjerujem da današnja vlada neće napraviti istu grešku. A jesu li svjesni načina na koji razmišlja MOL, pokazat će naredni mjeseci.

NACIONAL: Još 2014. godine sudjelovali ste kao konzultant u dubinskoj procjeni, odnosno svojevrsnom „due diligenceu“ Ine koji je radio AT&Kearney. Konačni rezultat analize nije bio pozitivan, tada je utvrđen značajan pad vrijednosti kompanije i slabljenje poslovanja u svim segmentima. Što se od tada promijenilo u Ini i u kakvom je ona danas stanju?

Od 2003. godine, kada je MOL ušao u Inu, a posebno od 2009. kada je praktički preuzeo upravljanje kompanijom, svi operativni pokazatelji poslovanja su lošiji. Kada smo kao partner AT&Kearneyja radili analizu stanja u Ini, nije nam bio omogućen pristup svim za dubinsku analizu potrebnim podacima o poslovanju. Ina nije dozvolila uvid u detaljne podatke o poslovanju pa je analiza rađena samo na temelju javno dostupnih podataka. No već i na temelju tih informacija bilo je jasno da situacija nije dobra i da tvrtka iz godine u godinu sve lošije posluje, proizvodnja pada, prerada pada, prodaja pada, ulaganja padaju…

NACIONAL: Neki neslužbeni izvori upozoravaju da, posve suprotno očekivanjima o hrvatskom otkupu mađarskog dijela Ine, stvarni interes MOL-a nije prodati nego otkupiti većinski paket od Vlade i potpuno preuzeti upravljanje Inom. Ako je to točno, a sve su glasnija upozorenja u tom smjeru, očekujete li da će MOL nerealnim zahtjevima i astronomskim cijenama svojeg udjela ucjenjivati Hrvatsku i tako onemogućiti otkup svog portfelja?

To mi izgleda kao vjerojatan scenarij jer mislim da MOL nema namjeru prodati svoj udio u Ini. MOL je, a preko njega i mađarska vlada kao dioničar koji iza kulisa igra vrlo jaku ulogu u toj kompaniji, s Inom dobio tržište Hrvatske, BiH i Srbije, prvi put nakon 1918. izlaz na more, pristup mediteranskom tržištu derivata, izlaznim i ulaznim lukama, ali i kontrolu energetskih pravaca. Apsurdna je situacija da Ina predstavlja preko 50 posto energetske potrošnje Hrvatske, a tim resursom neizravno upravlja druga država. Sve najvažnije odluke o poslovanju Ine donose se u Budimpešti, ne u Zagrebu. I zato ponavljam da sam uvjeren da će MOL na sve načine pokušati izbjeći prodaju svoga udjela u Ini, a najjednostavniji način je postavljanje nerazumne i tržišno neopravdane cijene udjela.

NACIONAL: Čak i ako procjena konzultantske kuće bude daleko manja? Drugim riječima, iznos koji utvrdi konzultantska kuća MOL-u ne mora biti prihvatljiv i on ga nije dužan uzeti u obzir?

MOL nitko ne može prisiliti da prihvati procjenu konzultanata i proda svoj udjel u Ini ako ne želi, odnosno ako ne bude zadovoljan ponuđenom cijenom.

NACIONAL: Znači li to da se u tom slučaju agonija nastavlja i da se neće pronaći izlaz iz sadašnje situacije?

Ne, ja vjerujem da će se izlaz pronaći, ali ne onakav kakav odgovara MOL-u. Ako MOL odbije prihvatiti ponuđeni iznos za otkup dionica, a Vlada ne prihvati MOL-ovu cijenu za otkup udjela, vjerujem da će MOL tada izaći s prijedlogom da oni otkupe 19 ili 20 posto Vladinih dionica, što bi im donijelo potpunu kontrolu nad Inom i legaliziralo taj trenutno sa zakonske strane upitni model upravljanja.

NACIONAL: No kako će, ako se takav scenarij ostvari, hrvatska Vlada domaćoj javnosti objasniti da je naftnu kompaniju koja drži više od 50 posto energetske potrošnje države, prepustila MOL-u, odnosno mađarskoj državi? Zar to nije potpuni gubitak suvereniteta?

Iskreno se nadam da Vlada takvu ponudu Mađara neće prihvatiti i da se opcija prodaje preostalih dionica Ine u vlasništvu države MOL-u, neće ostvariti, iako MOL to već godinama pokušava. Uostalom, pa i jedan od potpredsjednika u Milanovićevoj vladi zalagao se upravo za takvo rješenje. Treba znati da Hrvatskoj ipak stoje na raspolaganju i mehanizmi i zakoni za zaštitu vlastitih interesa u energetskoj sferi, od Zakona o energiji, Zakona o tržištu plina do ostalih mjera koje odgovorna vlada poduzima kaka su joj ugroženi nacionalni interesi, što energetika sigurno jest. No hoće li hrvatska vlada biti uspješna u provođenju zakonskih propisa i hoće li htjeti to provesti, pokazat će vrijeme. A jedan od mogućih izlaza iz te pat pozicije je i da MOL svoj udio ne proda Vladi, nego nekom trećem. Između ostaloga, konzultanti koje će Vlada angažirati trebali bi razmotriti i tu opciju. Iako, iskreno govoreći, ja u ovom trenutku ne vidim nekoga na Zapadu tko bi bio zainteresiran za otkup.

NACIONAL: Svojedobno se spominjala i mogućnost, koju je čak bila i službeno potvrdila Uprava MOL-a, da Mađari prodaju svojeg udio u Ini Rusima, odnosno Rosnjeftu. Koliko je ta opcija realna?

MOL može, ako tako odluči, svoje dionice prodati bilo kome pa i nekoj ruskoj kompaniji. MOL tradicionalno dugo surađuje s najvećim ruskim naftnim kompanijama i mislim da im to ne bi bio problem prodati. Isto tako sam siguran da niti jedan potencijalni kupac MOL-ova udjela u Ini neće ići u taj otkup bez dogovora s hrvatskom vladom. Mislim da je u ovom trenutku to tek jedna od mogućnosti, ali i da bi zbog sadašnjih zategnutih odnosa Istoka i Zapada takav ishod bio „vruć krumpir“ za hrvatsku vladu. Pričekajmo ipak da se angažiraju konzultanti i predlože rješenja pa ćemo vidjeti.

NACIONAL: Kako komentirate takav strah od Rusa u Hrvatskoj?

Mislim da taj strah treba demistificirati i rekao bih da, kada geopolitičke okolnosti ne bi bile zaoštrene kao što su danas, suradnja s Rusijom uopće ne bi trebala biti nekakav bauk. Dobrim ugovorima, uz poštovanje zakona i čvrste garancije obiju ugovornih strana, Rusa kao partnera ne bi se trebalo bojati. Uostalom, ruske kompanije i kapital su već odavno prisutni u našem okruženju. U Sloveniji su vlasnici čeličana, prehrambenih tvrtki, turističkih objekata, jedan su od najvećih energetskih partnera Austrije, posebno u plinskom sektoru, u Mađarskoj su drugi najveći inozemni investitor nakon Njemačke, a također u Mađarskoj su u tijeku pripreme za realizaciju jednog od trenutno najvećih energetskih projekata u Europi – rekonstrukciju i dogradnju nuklearne elektrane Paks, koju s 12,5 milijardi eura financira ruska državna tvrtka Rosatom. U Srbiji je Gazprom Neft vlasnik najveće energetske kompanije – Naftne industrije Srbije, u BiH su Rusi vlasnici rafinerije u Bosanskom Brodu i lanaca benzinskih postaja u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH. Ako Hrvatska kao članica EU-a zna što hoće, ako ima podršku Unije, ako je sposobna promišljeno strateški razmišljati, ne vidim zbog čega bi se trebala bojati Rusa kao partnera u energetici ako npr. Mađarska i neke druge zemlje s njima tijesno surađuju.

NACIONAL: I Igor Sečin, predsjednik Uprave Rosnjefta, jedne od najvećih svjetskih naftnih kompanija, nedavno je u intervjuu Jutarnjem listu izjavio da su zainteresirani za ulazak u vlasničku strukturu Ine u suradnji s hrvatskom vladom. Mislite li da bi Rosnjeft bio dobar partner u zamjenu za MOL?

Ini treba ozbiljan i jak partner koji nije iz regije i koji ne bi ušao u Inu kao potencijalni konkurent i aspirant na hrvatsko tržište, kao što je to bilo 2003. kada je tadašnja vlada izabrala MOL kao partnera. Vidio sam da je predsjednik Rosnjefta izjavio da bi, ako bi postigli dogovor s hrvatskom vladom, modernizirali obje rafinerije. I to mi se čini realnim – i to iz jednostavnog razloga: Rosnjeft kao jedan od najvećih proizvođača nafte na svijetu, ima svoju vlastitu naftu koju prodaje širom svijeta i na tome zarađuje. Naravno da se zarađuje više na prodaji naftnih derivata i razumljiv mi je njihov interes za ulaganje u rafinerijski biznis. Oni su vlasnici nekoliko rafinerija u Njemačkoj u koje, prema objavljenim podacima, ove godine ulažu preko dvije milijarde eura. Njima je u interesu vlastitu naftu prerađivati u rafinerijama EU-a i prodavati derivate. Eventualni ulazak u Inu vjerojatno je motiviran tom poslovnom logikom i zato, stručno gledajući, mislim da bi Rosnjeft bio dobar partner za Inu. Modernizirane Inine rafinerije bile bi konkurentne ne samo na hrvatskom, nego i na tržištima Slovenije, BiH, Srbije, Austrije i Mađarske. A u tom slučaju bi MOL izlaskom iz Ine zapravo u Ini dobio velikog konkurenta. Također, kada govorimo o Rosnjeftu, mislim da treba istaknuti jednu mogućnost koju ne treba zanemariti, a od krucijalne je važnosti za Inu. Naime, eventualnim ulaskom Rosnjefta kao strateškog partnera Ina bi mnogo lakše vratila svoja plinska polja u Siriji koja je morala napustiti zbog sankcija Siriji i ratnog stanja. Osim toga, Rosnjeft je, iako u 50-postotnom vlasništvu ruske države, međunarodna kompanija. U preostalom gotovo pedeset postotnom udjelu suvlasnici Rosnjefta su britanski BP (British Petroleum), potom i Glencore, jedan od najvećih trgovaca naftom u svijetu, te katarski Sovereign Fund, a u suvlasništvo upravo ulazi i najveća privatna kineska naftna kompanija. Predsjednik Nadzornog odbora Rosnjefta je bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder. Sve u svemu, ako trenutne geopolitičke odnose stavimo na stranu i eventualnog strateškog partnera razmatramo samo s poslovnog aspekta, onda mogu reći da bi Rosnjeft za Inu bio odličan partner.

NACIONAL: No sve to pada u vodu ako se ostvari vaša prognoza da MOL ne želi prodati svoj udio u Ini?

Bez obzira na to tko bi sutra mogao biti novi strateški partner u Ini, kao što sam već rekao, to bi morala biti kompanija koja će imati i vlastiti interes modernizirati obje rafinerije. No vjerujem da se upravo u toj činjenici krije i dio odgovora na pitanje zašto MOL ne želi prodati svoj udio u Ini hrvatskoj vladi. On po svaku cijenu želi izbjeći mogućnost dolaska partnera koji će uložiti u modernizaciju naših rafinerija. Naime, rafinerija u Sisku je prije 20-ak godina svojim proizvodima opskrbljivala tržište istočne Hrvatske, Slovenije, južnog dijela Štajerske u Austriji i veći dio Mađarske. U ratno vrijeme 90-ih godina prošlog stoljeća, kada sam bio direktor Ine u Budimpešti, Ina je u Mađarskoj prodavala 150.000 tona naftnih derivata godišnje. Vrati li se sisačka rafinerija u pogon, ona će biti direktan konkurent MOL-u i Mađari će učiniti sve da to spriječe.

NACIONAL: No čak i da Vladin plan o otkupu dionica Ine uspije, što nakon toga? Ima li Vlada pripremljenu i razrađenu strategiju razvoja kompanije u budućnosti?

Iluzorno je govoriti o strategiji budućeg razvoja Ine kad Hrvatska još nema strategiju energetskog razvoja koja bi precizno odredila u kojem smjeru će se kretati energetska politika zemlje. Kad toga nema, osuđeni ste na lutanja, a onda i na pogreške. Trenutna važeća Strategija energetskog razvoja iz 2009. ostala je tek slovo na papiru jer nikada nisu doneseni provedbeni propisi i akcijski planovi za njenu provedbu i zastarjela je. Od njena donošenja pa do danas svijet se okrenuo, energetska budućnost svijeta drastično je promijenjena, a mi je ne slijedimo. Ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Čorić najavio je da bi nova strategija mogla biti gotova do kraja ove godine i nadam se da će i biti tako.

NACIONAL: Neke neslužbene informacije govore da je Ina, nakon zatvaranja FCC postrojenja rafinerije u Sisku, počela uvoziti ukapljeni naftni plin iz Rumunjske, a naftne derivate iz Srbije. Je li taj podatak točan?

Da, čuo sam za tu informaciju. Postrojenje u Sisku je zatvoreno, prerada nafte je prestala, a potrebe tržišta za derivatima i UNP-om i dalje postoje pa ih valja nadomjestiti iz uvoza. Time se realizira MOL-ov plan da se sisačka rafinerija pretvori u nekakav skladišno logistički centar. MOL je, čini se, procijenio da mu se više isplati uvesti derivate iz Srbije – a u ovom trenutku u regiji postoje određeni viškovi motornih benzina – negoli slati poluprerađene sirovine na preradu u Rijeku pa onda derivate ponovno transportirati i distribuirati po Hrvatskoj. MOL je godinama kočio modernizaciju naših rafinerija, uz obilatu asistenciju prijašnjih uprava Ine do 2010. godine i danas smo u situaciji da Hrvatska, pored dvije rafinerije, uvozi više od 35 posto naftnih derivata za domaće tržište. Ostane li MOL u Ini, vrlo je vjerojatno da, osim izvjesnog zatvaranja rafinerije u Sisku, Mađari neće ulagati ni u modernizaciju Rafinerije Rijeka. Dio tržišta koje je do prije nekoliko godina držala Ina, sada je prepušten konkurenciji, a MOL-ova je računica bila da mu je jeftinije izgubiti dio tržišta u Hrvatskoj nego uložiti velik novac u modernizaciju naših rafinerija. Uz blagoslov bivše uprave Ine na čelu s Tomislavom Dragičevićem, MOL je ušao na tržište Srbije, i to pod vlastitim brandom, istisnuvši tako Inu, što je suprotno odredbama međudioničarskog ugovora iz 2009. I nitko iz Hrvatske na to nije reagirao.

NACIONAL: Kakav je vaš stav o potencijalnom sukobu interesa potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić? Je li sporna činjenica da je njezin suprug jedan od članova Uprave Ine iz hrvatske kvote, a Ina je upravo u resoru Ministarstva gospodarstva?

Ne, ja tu ne vidim sukob interesa. Niko Dalić je 2011. godine imenovan u Upravu Ine kao predstavnik hrvatske vlade, odnosno jednog od dioničara, s Davorom Mayerom i Ivanom Krešićem. Martina Dalić je trenutna ministrica gospodarstva u toj istoj vladi. Jednom riječju, oni štite interese istog dioničara. Uz to, nemojmo zaboraviti da je stvarni utjecaj hrvatskih članova Uprave minoran, njima su već godinama vezane ruke jer se Inom upravlja iz Budimpešte.

NACIONAL: Nedavno ste na jednoj konferenciji o energetskoj budućnosti Hrvatske podržali izgradnju LNG terminala na Krku, ustvrdivši da je taj projekt vrlo važan za Hrvatsku. Možete li pojasniti zašto?

Da, u to čvrsto vjerujem i smatram da Vlada treba učiniti maksimum kako bi projekt, nakon punih 25 godina razvlačenja, konačno dovela do kraja. Pritom treba imati na umu energetsku sigurnost Hrvatske. Proizvodnja plina na domaćim poljima iz godine u godinu opada, a izlaskom iz krize potrošnja ponovo lagano raste i sada plaćamo danak neulaganjima INE u istraživanja novih ležišta. Vjerujem da će za koju godinu, kada udio domaćeg plina znatno opadne, uvoz LNG-a biti važan prvenstveno za nas. Proizvodnja LNG-a u svijetu raste, uz tradicionalne proizvođače Katar i Australiju dolaze novi, prije svega SAD i Indonezija, a uskoro bi to mogao biti i Izrael, što neminovno vodi smanjenju cijena LNG-a i izjednačavanju cijena s „klasičnim“ plinom iz plinovoda, što bi se, prema procjenama energetskih stručnjaka, moglo dogoditi iza 2020. godine.

NACIONAL: Zašto su Rusi protiv izgradnje terminala na Krku?

Izgradnjom LNG terminala na Krku otvara se novi dobavni pravac plina, i to iz novih izvora, koji će konkurirati ruskom plinu – i tu vjerojatno leži razlog. Ruski plin dominantan je na području srednje i jugoistočne Europe, a izgradnjom LNG terminala na Krku ta će se situacija promijeniti.