Objavljeno u Nacionalu br. 852, 13. ožujak 2012.

Poznati energetski stručnjak govori o najavljenim Vladinim ulaganjima u energetici, problemima s visokom cijenom nafte i poslovanju nacionalne naftne kompanije

Bez obzira raspravlja li se o rekordno visokim cijenama naftnih derivata ili Vladinim najavama golemih investicijskih projekata, energetika je nakon mnogo godina ponovo u žarištu zanimanja domaće javnosti. Rastuća cijena energije, posljedica višegodišnjeg nerada u tom sektoru, danas je glavna prijetnja stabilnosti domaće ekonomije. U tom kontekstu nedavno predstavljeni Vladin Plan investicija u energetici, osim rješenja kroničnog problema velikog uvoza energije u Hrvatsku, trebao bi poslužiti kao inicijalni pokretač novog ciklusa gospodarskog rasta, kao cestogradnja nekoć.

Slijedi li nam desetljeće energetske ekspanzije? Što je potrebno učiniti da Hrvatska osigura energetsku sigurnost? Kako upravljati domaćim javnim energetskim poduzećima? O tome u intervjuu za Nacional govori Jasminko Umićević, jedan od najuglednijih hrvatskih energetskih stručnjaka, dugogodišnji naftni konzultant i nekadašnji zamjenik generalnog direktora nacionalne naftne kompanije Ine.

Cijene naftnih derivata u Hrvatskoj dosegnule su rekordnu razinu. Nazire li se kraj tog trenda ili bi Hrvati automobile trebali ostaviti u garaži, a umjesto njih izvaditi bicikle?

– Ne znam jesu li bicikli rješenje problema, ali poprilično je izvjesno da cijene nafte neće pasti tako skoro. Dapače, moguće je da će cijena srednjoročno još i rasti. Takva je situacija na tržištu. Iako je svjetska proizvodnja nafte još uvijek veća od potražnje, nestabilnosti u Siriji i napetosti u vezi s Iranom poslužile su kao alibi za špekulante koji svojim djelovanjem tjeraju cijenu gore. To će sigurno potrajati još neko vrijeme, a onda bi cijena mogla naglo pasti. Sličan scenarij vidjeli smo 2008. Dakako, sve je to pretpostavka ako ne bude daljnjeg zaoštravanja ili vojnog sukoba u Iranu. U tom slučaju mogući porast cijene teško je i okvirno predvidjeti.

Što hrvatska vlada može učiniti da ublaži šok koji visoka cijena nafte izaziva u domaćoj ekonomiji?

– Vlada sad ne može učiniti baš ništa. Hrvatska je premala, slaba i energetski ovisna država i ni na koji se način ne može oduprijeti tom globalnom trendu. Očekivati bilo kakav spasonosni potez Vlade potpuno je nerealno.

Značajan dio cijene svake litre goriva otpada na davanja državi. Zar Vlada ne bi mogla utjecati na cijenu smanjenjem trošarina i poreza?

– Da, mogla bi, ali na koliko dugo? Ovog tjedna cijene benzina porasle su za otprilike 30 lipa. Zamislimo da je Vlada to poskupljenje amortizirala smanjivši trošarine za 30 lipa. Za dva tjedna cijena će vjerojatno opet porasti i što onda? Sve takve populističke mjere kratkog su vijeka, a vrijeme je da naša javnost shvati da se na slobodnom tržištu cijene ne mogu ograničavati administrativnim mjerama.

Nije li upravo to 2008. učinio Ivo Sanader?

– Da, to je odličan primjer. Sanader je izmislio nekakvu psihološku granicu od 8 kuna i zabranio Ini da benzin prodaje skuplje od toga. Ina je prodavala gorivo ispod cijene, na kraju godine imala golem gubitak i državi ostala dužna gotovo 2 milijarde kuna poreza. Taj novac nedostajao je u proračunu pa ga se moralo nadoknaditi na drugim stavkama. Trošak su opet snosili građani, ali ne direktno, nego kroz manje plaće, mirovine, lošije usluge zdravstvenog sustava ili veće poreze. Jednako je i danas. Vlada godišnje od trošarina na naftu zaradi oko 7 milijardi kuna. Ako trošarine smanjite, taj će novac nedostajati u proračunu, pa će se morati namaknuti negdje drugdje. U okolnostima kad je proračun jedva uravnotežen, takvi rezovi prihoda vrlo su opasni.

Ipak, mnogim građanima nije jasno kako su derivati danas skuplji nego 2008., a cijena nafte na svjetskom tržištu tada je bila viša nego danas.

– Ta se činjenica često upotrebljava kao navodni dokaz manipulacija, no vrlo ju je lako objasniti. U Hrvatskoj vjerojatno ne postoji roba čija se cijena utvrđuje na transparentniji način od naftnih derivata. Postoji precizna formula koja ima dva glavna elementa, prosječnu cijenu nafte na mediteranskom tržištu i tečaj dolara prema kuni. Istina je da je cijena nafte 2008. bila nešto niža nego danas, no zato je dolar odonda znatno ojačao prema kuni. Upravo je tečaj dolara ključan razlog diskrepancije u cijeni. To su faktori na koje nemamo utjecaja i ne možemo ih promijeniti, ali to ne znači da iz trenutačne situacije ne možemo izvući dugoročnu pouku.

Koja je to pouka?

– Krajnje je vrijeme da počnemo raditi na povećavanju stupnja svoje energetske sigurnosti, odnosno smanjenju uvoza energije. Trenutačno uvozimo 50 posto potrošene energije, čime smo u svjetskom vrhu. Dok god smo u takvoj situaciji, svaki poremećaj na svjetskom tržištu, poput ovoga na tržištu nafte, u punom će se intenzitetu osjetiti i u Hrvatskoj. U tom kontekstu, mislim da je predstavljena strategija Vlade o ulaganjima u energetskom sektoru korak u pravom smjeru. Njenom provedbom Hrvatska vjerojatno neće, kako tvrdi potpredsjednik Vlade Čačić, od velikog uvoznika postati izvoznik energije, no ako je to početak rješavanja energetskih problema koji se već desetljećima stavljaju pod tepih, Vladu u tome treba podržati.

Ipak, reakcije na Vladinu strategiju u stručnoj javnosti poprilično su mlake?

– To je možda i razumljivo jer se slične velike najave u prošlosti nisu ostvarile. Pravi test za Vladu bit će provedba tog plana. To je oduvijek problem Hrvatske. I trenutačno važeća Energetska strategija 2009. je donesena bez provedbe nog plana. Situacija je danas još i gora utoliko što bi u sljedećem desetljeću niz domaćih energetskih objekata trebao završiti svoj vijek upotrebe. Okvirna računica kaže da bi Hrvatska, samo da zadrži aktualnu razinu proizvodnje električne energije, trebala svake godine graditi novu elektranu snage 350 megavata. To znači svake dvije godine – Krško.

Je li to uopće realno očekivati?

– Bude li se radilo kao dosad, nije. Vlada će stoga vrlo brzo morati početi ozbiljne pripreme. Predstavljeni plan investicija vidim kao osnovu za to, ali zasad bez ključnog elementa.

Koji je to element?

– To je uvođenje tržišnih cijena energije. Vlada u svom programu to izričito ne spominje, a meni se čini da je bez toga teško očekivati investicije u energetskom sektoru. Regulirane niske cijene glavni su razlog zašto u proteklim godinama nije bilo investicija. To je bila kontinuirana politika svih dosadašnjih vlada jer se smatralo da se tako čuva socijalni mir, ali zapravo se uništavao investicijski potencijal u domaćoj energetici. Ako je cijena električne energije u Hrvatskoj u prosjeku 20 posto niža nego u nekim susjednim državama EU, i gradnja elektrane 20 se posto manje isplati. A ako je profitna marža na nekoj elektrani u tim državama manja od 20 posto, takav objekt u Hrvatskoj se uopće ne isplati graditi. Bez tržišnih cijena neće biti ni investicija. Tržišne cijene znače poskupljenje energije, a zna se da je domaća industrija i uz ove cijene poprilično nekonkurentna.

Znači li to da će i to poskupljenje pasti na leđa građana?

– Da, na žalost, to je tako. Možda zvuči okrutno, ali hrvatski građani moraju zaboraviti ideju jeftine energije. Ona ima svoju tržišnu cijenu, a kao što sam već objasnio na primjeru naftnih derivata, građani tu cijenu na kraju uvijek plaćaju, izravno ili posredno. Na kraju krajeva, zar je normalno da građani danas više troše na telekomunikacijske usluge nego na energiju? Tek kad se ustanovi realni cjenovni sustav, ljudi će plaćati sukladno svojoj potrošnji, pa će se početi razvijati i svijest o nužnosti odgovornog odnosa prema energiji, odnosno energetskoj efikasnosti. Dok se cijenu energije umjetno drži niskom, energetska efikasnost nikoga ne zanima.

Ipak, otkud Hrvatskoj novac za novi investicijski ciklus u energetici? Potpredsjednik Vlade Čačić najavio je mogućnost da se dio novca prikupi davanjem nekih postojećih elektrana u koncesiju.

– Ne vidim smisla u tome, jer su sve elektrane u Hrvatskoj, osim HE Lešće, već amortizirane i proizvode čistu dobit. Dati ih u koncesiju značilo bi odreći se sigurne i stabilne zarade u budućnosti. To nije ni potrebno. Kapital je trenutačno u svijetu relativno jeftin, a kad postoji tržište za proizvedenu energiju, uz tržište koje u Hrvatskoj postoji i tržišnu cijenu koju Vlada mora uvesti, sigurno će biti zainteresiranih ulagača. Doduše, mislim da bismo trebali izbjegavati javne investicije. Prošla iskustva pokazala su da javne investicije obično traju duže i koštaju više od predviđenog. Zato mi se čini da bi bilo bolje kad bi HEP investirao u partnerstvu s privatnim ulagačima. Mogu to biti stranci, ali može i domaći kapital. Nema ga puno, ali neke kompanije poput Adris Grupe vrlo su likvidne i već su izrazile interes za ulaganja u energetiku.

Ipak, prije toga moramo imati strategiju i znati što ćemo i zašto ponuditi investitorima. Za to bi trebao biti zadužen novoosnovani Centar za praćenje investicija u energetskom sektoru, no Vladini kritičari tvrde da se radi o bespotrebnom gomilanju birokracije. Koje je vaše mišljenje o Centru?

– Načelno mogu reći da je to korak u dobrom smjeru. Energetski sustav jedne države pri planiranju investicija mora se razmatrati u cjelini. Dosad smo imali bizarnu situaciju da su državne energetske kompanije radile jedna protiv druge. Dok se Vlada borila da zadrži svoj utjecaj u Ini i tako spriječi eventualno zatvaranje Rafinerije Sisak, državni Janaf pokretao je projekte koji direktno štete Ini i Rafineriji Sisak. To se ubuduće ne smije ponavljati i zato je institucija poput Centra poželjna. Dobro je što je na kraju prihvaćen model po kojem je Centar podređen Vladi, a ne samo jednom ministarstvu, jer bi se tako njegov doseg smanjio. Koliko će na kraju biti uspješan, ovisit će o tome koliko će stručni biti ljudi koji će u njemu raditi.

Ako su stručnjaci ključni za uspjeh u energetici, što se onda piše Ini, u čiji će Nadzorni odbor umjesto stručnjaka zasjesti ministri Radimir Čačić i Slavko Linić?

– Pustimo demagogiju. Mislim da je svima u državi jasno da je Ina poseban slučaj, nacionalni interes koji se ne smije izgubiti. Vladi predstoje teški pregovori s MOL-om i dobro je da državne interese u kompaniji zastupaju ljudi iz samog vrha Vlade. Linić je radio u Ini, a bio je i predsjednik Nadzornog odbora kompanije, dok je Čačić iskusni gospodarstvenik. Osim političkih, imaju i određene stručne reference. Ako im se pridruži još jedan jak čovjek, vjerujem da bi mogli uspješno parirati MOL-ovim predstavnicima u Nadzornom odboru Ine.

Bivša premijerka Jadranka Kosor tvrdi da je imenovanje političara u Nadzorni odbor Ine korak natrag u odnosu na njezinu vladu kad su se birali nestranački ljudi putem javnog natječaja.

– Budući da je dva puta najavila, pa onda povukla Zakon o zaštiti Ine, kredibilitet bivše premijerke u pitanjima vezanim za Inu poprilično je upitan. Ipak, stavimo li to na stranu, jasno je da nije dobro rješenje da neki ministar sjedi u deset nadzornih odbora, ali s druge strane ni sustav bivše vlade nije bio lišen političkog kadroviranja. To što su se ljudi birali putem javnog natječaja i što nisu bili članovi stranke, ne znači da nisu bili birani po političkim kriterijima. Ni ovaj sustav nije savršen, no čini mi se logičnije da politički imenovani kadrovi sjede u nadzornim odborima, nego da kao članovi uprava operativno vode javna poduzeća. Aktualna vlada imala je priliku prekinuti tu praksu, no, na žalost, ni oni je nisu iskoristili. I sami kažete da javne investicije nikad nisu jednako efikasne kao privatne, a upravo to zapravo i jest glavni argument mađarskog MOL-a.

Oni tvrde da Ina posluje znatno bolje otkad je pod kontrolom privatne tvrtke, a ne države. Je li to točno? Je li Ina pod MOL-om postala kvalitetnija kompanija?

– To je pitanje s više odgovora. Ina je danas u profesionalnom smislu kvalitetnija kompanija, jer je utjecaj politike na njeno poslovanje najmanji u njenoj povijesti. Također, Ina je zadnje dvije godine, naročito 2011., ostvarila izvrsne poslovne rezultate. No, ako me pitate jesu li ti rezultati posljedica MOL-ova upravljanja, smatram da je odgovor negativan.

Zašto?

– Ako pažljivo proučite Inine poslovne rezultate, vidjet ćete da je golema većina profita ostvarena na dvije-tri stavke – proizvodnji u Siriji, plinu iz sjevernog Jadrana i ugljikovodicima iz kontinentalne Hrvatske, kojih je sve manje. Uz to, posljednje dvije godine cijena nafte kontinuirano je visoka, što Ini pogoduje jer je sukladno tome visoka i cijena plina. Svi ti projekti započeti su davno prije MOL-ova dolaska u Inu, godinama se u njih ulagao golem novac, a tek prije nekoliko godina amortizirali su se. Oni danas donose čisti profit, pa Ina stoji dobro, no fundamentalni problemi još su neriješeni. Rafinerije nisu modernizirane, prodajna mreža je zastarjela, a novih istraživačkih i proizvodnih koncesija nema.

Ispada da budućnost Ine nije baš svijetla?

– S obzirom na povlačenje iz Sirije, ova godina mogla bi biti vrlo teška za Inu. Tome se uistinu nitko ne bi trebao veseliti, no ako postoji jedna dobra stvar u tome, to je da ćemo bez Sirije moći realnije procijeniti stanje kompanije, odnosno MOL-ova postignuća otkad operativno vodi kompaniju. S druge strane, problem je što bi zbog nedostatka sredstava neki projekti, koji ionako kasne već godinama, mogli biti dodatno odgođeni. Primjerice, potpuno je nejasno što će biti s modernizacijom rafinerije u Sisku, a sad su se u naftnim krugovima pojavile spekulacije kako bi i dovršetak druge faze modernizacije rafinerije u Rijeci također mogao biti otkazan. Budući da neka postrojenja koja su u Rijeci instalirana u prvoj fazi još uvijek ne rade kako treba, očito je da je Inin rafinerijski biznis u teškoj krizi.

Ipak, je li pošteno za to kriviti MOL, jer su ti projekti bili godinama odgađani još dok je tvrtkom upravljala država?

– Neosporno je da su ljudi koji su vodili Inu od 2000. do 2009. glavni krivci za stanje u rafinerijama. Ipak, MOL je strateški partner od 2004. Još u prvom međudioničarskom ugovoru MOL se obvezao da će ulagati u razvoj obje rafinerije. Zašto se ta obveza nije poštovala? Činjenica da su hrvatski menadžeri bili nesposobni ne ekskulpira Mađare.

Ali ako je modernizacija rafinerije u Sisku tržišno neopravdana, nije li inzistirati na njenoj modernizaciji upravo netržišno ponašanje kakvo ste u slučaju cijene električne energije kritizirali?

– Tržišna pozicija Siska danas jest puno slabije nego prije deset godina, ali to je upravo posljedica toga što nije provedena modernizacija. Zahvaljujući MOL-ovoj komercijalnoj politici u Ini, ta pozicija je iz dana u dan sve slabija. Da bi Sisak opstao, nužno je vratiti tržište BiH i djelovati proaktivno na hrvatskom tržištu, no problem je da, ako to MOL ne želi, Hrvatska unatoč svojih 44 posto vlasništva u Ini ne može učiniti ništa. To je nelogično, ne samo zbog vlasništva, nego i zbog državnih interesa koji su često širi od pukog profita. Za Hrvatsku opstanak rafinerije znači i opstanak 900 radnih mjesta, kao i opstanak jedinog preostalog velikog privrednog subjekta u Sisku. Slično je i s Diokijem. Ina i njene isporuke etana danas su ključna prepreka ponovnom pokretanju proizvodnje u toj tvrtki. Je li Hrvatskoj u interesu da održi petrokemijsku industriju? Meni se čini da jest, no što vrijedi državi njenih 44 posto vlasništva u Ini, ako ih ne može iskoristiti da zaštiti svoj nacionalni interes?

Ali i sami ste rekli da netržišne cijene na kraju uvijek netko mora platiti. Iz toga proizlazi da država mora korigirati i svoj odnos prema Ini u nekim pitanjima. Primjerice, iz kompanije se kontinuirano žale da im niska regulirana cijena plina uzrokuje velike gubitke.

– Ponavljam, treba uvesti tržišne cijene za sve energente, pa tako i za plin. Druga je stvar što, prema mojim informacijama, Ina uopće ne gubi na plinskom biznisu. Istina, njihova zarada nije onolika kolika bi mogla biti da su cijene tržišne, ali daleko je to od gubitaka. Rudna naknada u Hrvatskoj iznosi 6 posto. Toliko Ina plaća državi za plin proizveden iz hrvatskih nalazišta. U Mađarskoj pak za sva starija nalazišta, gdje se smatra da je investicija već isplaćena, država naplaćuje rentu od 60 posto, deset puta više. Neka cijena plina u Hrvatskoj i jest nešto manja nego u Mađarskoj, ali očito je da ovdje MOL ostvaruje višestruko veću zaradu nego u svojoj domovini. Zato apsolutno podržavam nastojanje da se cijene plina dovedu na razinu tržišnih, ali i da se rudna renta također ujednači sa susjednim državama.