Objavljeno u Nacionalu br. 1018, 24. listopad 2017.

Sin poginulog i nestalog hrvatskog branitelja, koji je u Ministarstvu branitelja radio kao vozač ministra Tome Medveda, za Nacional je ispričao kako je nakon 23 godine uspio pronaći oca i kako ga je ministar hladnokrvno otpustio i zaposlio svog suborca

Moj otac Mustafa Vranduklija, nestali hrvatski branitelj koji je kao pripadnik Hrvatske vojske poginuo 1992. na ratištu u Bosanskoj Posavini, 23 godine ležao je u grobu svog suborca, pripadnika HOS-a Ivice Debogovića u Sisku. Da nisam pokrenuo privatnu istragu i da mi nisu pomogli Ured za nestale u Orašju i Banja Luci te Interpol, nikad ne bih našao tijelo svog oca jer naše Ministarstvo branitelja nije učinilo ništa da otkrije zamjenu identiteta. Štoviše, kad sam počeo intenzivnije privatno istraživati okolnosti nestanka tijela svog oca, u Ministarstvu branitelja, gdje sam radio kao vozač ministra Tome Medveda, nisu mi produžili ugovor o djelu, a umjesto mene ministar je zaposlio svog umirovljenog suborca iz Tigrova i još dvojicu vozača”, ispričao je to 34-godišnji Jasmin Vranduklija, sin poginulog hrvatskog branitelja Mustafe Vranduklije koji se sve do prije desetak dana vodio u evidenciji nestalih.

Strašni detalji ove priče na više načina najozbiljnije dovode u pitanje ne samo kompetenciju, već ljudski i moralni integritet najodgovornijih ljudi u Ministarstvu hrvatskih branitelja kao i pitanje njihova odnosa prema obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Jasmin Vranduklija već duže vrijeme vodi radni spor s Ministarstvom, a s pričom je odlučio izići u javnost kad je shvatio da bi se konačno mogao razriješiti misterij nestanka njegova oca. Da bi priča možda napokon mogla dobiti epilog, bilo je jasno prije otprilike tri tjedna kad je Jasmin Vranduklija dobio informaciju da se obavlja ekshumacija posmrtnih ostataka Ivice Debogovića, pripadnika HOS-a koji je poginuo u Bosanskoj Posavini s ocem Jasmina Vranduklije. Tu je informaciju, kao i većinu ostalih otkad je započeo potragu za ocem, dobio privatnim kanalima. Tijelo čovjeka za kojeg se smatralo da je Ivica Debogović, a koji je ondje sahranjen 1994., odnosno dvije godine nakon pogibije, bilo je položeno u grob u crnoj vojničkoj vreći.

“Pored tijela ležali su 23 godine i dokumenti mog oca, vozačka dozvola, osobna, novčanik i slika moje majke, što znači da 1994. nitko nije pregledao ni tijelo niti dokumente. Iako se postavlja pitanje kako je to moguće jer je tijelo bilo pregledano na patologiji u Osijeku, a u Ministarstvu postoji i dokumentacija o tome tko je radio obdukciju. Unatoč pronađenim dokumentima, zbog realne mogućnosti da su se dokumenti ondje mogli naći i zabunom, nisam bio siguran da je riječ o mojem ocu dok nije provedena DNK analiza posmrtnih ostataka”, rekao je Jasmin Vranduklija koji svojom istragom nije samo pomogao da se pronađe njegov otac, već da se pronađe i tijelo pravog Ivice Debogovića te da se utvrdi identitet još trojice nestalih hrvatskih branitelja.

‘Tijelo je bilo u crnoj vojničkoj vreći, a pored njega su cijelo vrijeme bili dokumenti mog oca. Što znači da nitko 1994. nije pogledao ni tijelo ni dokumente, iako postoje papiri da je rađena obdukcija… ‘

Da bi se mogli shvatiti razmjeri traume koju je proživljavala obitelji Vranduklija, potrebno se vratiti najprije u ratnu 1992. godinu. Mustafa Vranduklija, umirovljeni djelatnik policije rođen 1950., dragovoljno se u siječnju 1992. javio u Hrvatsku vojsku. Odmah nakon polaganja prisege u Makarskoj, poslali su ga sa suborcima iz Dobrovoljne pukovnije kralj Tomislav na Južno bojište. U travnju je njegova jedinica poslana u Slavoniju, na područje Slavonskog Broda. “Ondje su se prikupljali dobrovoljci za odlazak na ratište u Bosansku Posavinu. U to vrijeme nije se smjelo pričati o tome da Hrvatska vojska ratuje u Bosni i Hercegovini. Pripadnici HV-a koji su se javljali dragovoljno, poput mog oca, skidali su službene oznake prije no što su ih slali u borbena djelovanja preko granice. Moj otac bio je zapovjednik dragovoljne diverzantske muslimanske satnije, odnosno grupe od 50-ak ljudi koja je bila pod zapovjedništvom HV-a i koje je mog oca proglasilo zapovjednikom satnije. U to vrijeme, od travnja 1992., Banja Luka je bila u okruženju i vodile su se borbe za oslobađanje koridora Banja Luka Beograd koji je bio presječen. Moj otac držao je crtu u selu Kornica, gdje su se na dan kad je on poginuo spojile vojske Republike Srpske i JNA iz Srbije. U trenutku pogibije moj otac s četvero suboraca bio je u obližnjem selu Čardak na kamionu s protuavionskim topom. Tog jutra krenuli su u ispomoć prema selu Kornica. Svi su poginuli, a među njima su bili i poručnica HV-a Ana Damjanović i Ivica Debogović koji se priključio grupi kao pripadnik HOS-a”, ispričao je Jasmin Vranduklija. Tijela njegova oca i suboraca naknadno su s mjesta pogibije pokušali izvući dragovoljci iz Siska koji su pritom zamalo i sami stradali. Budući da nisu uspjeli i da su tijela ostala ondje ležati, lokalne snage bosanskih Srba prilikom čišćenja terena zakopale su tijela u zemunicu. Prema saznanjima do kojih je došao Jasmin Vranduklija, iz te zemunice na zahtjev 1. krajiškog korpusa tijela su u kolovozu iste godine ekshumirana i poslana u prihvatni centar u Banja Luku. “Moram reći da, kad je u pitanju postupanje s tijelima poginulih, srpska vojska držala je do vojnih pravila, barem u ovom slučaju”, kaže Vranduklija. Budući da je među petero poginulih bilo i tijelo poručnice i pilotkinje Ane Damjanović, na inicijativu generala Imre Agotića, dvije godine kasnije došlo je do razmjene. Među 13 tijela koja su 1994. vraćena hrvatskoj strani i poslana na patologiju Osječke bolnice bila su tijela petero poginulih iz takozvane grupe Kornica, u kojoj su bili i Ana Damjanović, Ivica Debogović i Mustafa Vranduklija te još osmero poginulih ih grupe Svilaj. Od tih 13 tijela uspjela je identifikacija njih devet, dok su četiri tijela ostala neidentificirana te su pokopana na jednoj parceli u Novoj Gradiški.

“Ta trojica neidentificiranih bila su u službenim papirima zavedena kao pripadnici srpske paravojske. Među devetero identificiranih bilo je i tijelo mog oca, ali je netko zamijenio njegov identitet za Ivicu Debogovića. Njegovo tijelo preuzela su trojica pripadnika HV-a iz Siska, čija su imena poznata, i ono je očito bez ikakvog pregleda, u crnoj vojničkoj vreći u kakvoj je stiglo iz Republike Srpske, pokopano u Sisku. Nitko očito nije ni pogledao njegove kosti, nije bilo ni prepoznavanja, kako su ga doveli tako su ga, s vojničkim počastima, sahranili u lijesu u toj vreći u kojoj su cijelo vrijeme bili dokumenti mog oca. Još je neobičnije to što je iz službene kartoteke u bazi policije, jer je moj otac prije rata radio u policiji, nestao njegov zubni karton”, kaže Vranduklija koji je u to vrijeme imao 11 godina, a u vrijeme očeve pogibije devet.

Dok je obitelj Ivice Debogovića mogla barem zapaliti svijeću na njegovu grobu, odnosno onom za što su mislili da je njegov grob, Jasmin, njegova sestra Jasmina i majka Jovanka nisu o ocu, odnosno suprugu imali nikakvih informacija.

“Majka je njegov nestanak prijavila odmah 1992. preko Međunarodnog crvenog križa, a doživjeli smo između ostalog čak i to da mi je jedan djelatnik ministarstva, konkretno baš Stjepan Sučić, kasnije rekao kako moja majka oca nije ni tražila prije 1997. U to vrijeme još nije ni bilo Ministarstva branitelja. Neću vam ni pričati kakve je sve probleme 90-ih majka imala zbog imena Jovanka, iako je rođena Ličanka koja je dvaput u životu putovala izvan Hrvatske. Mama je i kasnije puno puta zvala ministarstvo radi potrage za ocem, ali svaki put bi joj se s druge strane javljao histerični glas i rekao: ‘Gospođo, kad će nešto biti, zvat ćemo vas’.Nakon nekog vremena, pomirila se s tim”, priča Vranduklija koji se odrastajući s tim ipak nije mogao pomiriti. Pregledao je, kaže, tisuće i tisuće sati raznih što službenih što privatnih ratnih snimaka, pročitao tisuće stranica dokumenata o Domovinskom ratu, posebno istražujući ratna zbivanja u Bosanskoj Posavini. Ali traga njegovom ocu nije bilo. Prijelomni događaj zbio se 2001. kad je njegova majka dobila poziv da dođe na prepoznavanje jednog tijela u Odžaku. Budući da je grupa HV-a u kojoj se borio njegov otac na terenu bila i pod ingerencijom 105. modričke brigade HVO-a kao ispomoć, Mustafa Vranduklija vodio se kao nestali i u Uredu za nestale u Bosni i Hercegovini. Tijelo na čije je prepoznavanje pozvana Mustafina supruga bilo je ekshumirano 1998., nakon što je jedan mještanin otkrio da je jedan od poginulih iz grupe Kornica pokopan dalje od ostalih, odnosno da je bio bačen u jedan rov.

Iz bunta što mu nisu pomogli, uslijed pomiješanih emocija gurnuo je nogom rampu na kolnom ulazu koja je iz ležišta ispala na pod. Zbog toga su ga do jutra držali na policiji. Šatoraši su tu istu rampu prepilili

“Po selu je kružila priča da su tog branitelja traktorom vukli po selu kao neku vrstu ratnog trofeja jer je na sebi imao ustaška obilježja”, kaže Jasmin Vranduklija. Nakon ekshumacije 1998. to je tijelo ležalo na patologiji u Odžaku sve do 2017.

Naime, uzorak koji je 2001. s tog tijela poslan u Osijek kako bi se napravila DNA analiza, nije se poklapao s uzorkom obitelji Vranduklija. Priča je tu stala, a s hrvatske strane također nije bilo nikakvih vijesti. Međutim, Jasmin Vranduklija i dalje se nije mogao pomiriti s tom činjenicom. Prije otprilike četiri godine nazvao je Ministarstvo u Orašju i uspio stupiti u kontakt s Marinkom Bakovićem, djelatnikom Uprave za nestale Republike Bosne i Hercegovine.”S obzirom na to kako su se naši ponijeli prema mami, odnosno kako su je svaki put otpilili preko telefona, nisam ni išao u naše ministarstvo. Kad sam nazvao Marinka Bakovića i rekao prezime, njegove prve riječi bile su: ‘Vranduklija, Vranduklija, to mi je poznato. Pa vaš otac je 1994. razmijenjen, identificiran i sahranjen’. Kad sam ga pitao je li siguran u to što govori, malo se zbunio i onda mi je rekao da više nije siguran te da mora provjeriti, a poslije mi je rekao da su svi papiri predani hrvatskoj strani, a da oni ne znaju što je hrvatska strana dalje radila. Međutim, potvrdio mi je sumnju da je tijelo predano”, priča Vranduklija. On je nedugo nakon toga počeo raditi u Ministarstvu branitelja kao osobni vozač i pratitelj državnih dužnosnika.

“Budući da sam se zaposlio u Ministarstvu, predstavio sam se pukovniku Ivanu Grujiću koji je bio zadužen za nestale, a on je rekao da mu je drago da sam mu se obratio i da će vidjeti što može učiniti, ali nakon toga nije se događalo ništa. Ni jednu riječ s njihove strane vezanu uz nestanak mog oca nisam dobio. Tješilo me ipak to što sam kao vozač vozio dužnosnike ministarstva na poprišta iskapanja, što masovnih što pojedinačnih grobnica i što su se drugi ljudi ipak pronalazili. S druge strane, ja svom ocu nisam mogao ni zapaliti svijeću na grobu. Zato sam tijekom te tri godine počeo paralelno sam istraživati. Zvao sam preživjele očeve suborce, zapovjednike, išao samostalno na mjesto očeve pogibije u selo Kornica, pričao s tamošnjim stanovnicima, doslovno sam zvonio od vrata do vrata po kućama. Tako sam polako uspio doći i do jednog od svjedoka Pere Stanića, glavnog zapovjednika 105. modričke brigade koji me uputio na neke ljude. Svima sam im neizmjerno zahvalan. Jedan od njih, Mato Marić, danas predsjednik Udruge branitelja 105. modričke brigade, radio je u to vrijeme u sanitetu i znao je što se točno događalo na terenu. Prilikom posjeta ministra Tome Medveda Slavonskom Brodu taj je čovjek Medveda čak pitao za mog oca i on mu je rekao da se na tome radi”, kaže Vranduklija koji je u međuvremenu preko Centra za nestale iz Banja Luke dobio dokumente kojima se dokazuje da je 13 tijela 1994. došlo u Hrvatsku razmjenom preko Crvenog križa. U tim dokumentima nije bilo imena stradalih, samo je naveden bio broj pripadnika u svakoj od dviju grupa. Vranduklija je potom otišao na osječku patologiju gdje su mu dozvolili uvid u dokumentaciju. Ondje je tek dobio podatak da je identificirano devet tijela, dok četiri nisu.

“Ne znam zašto, ali budući da je među identificiranima bio i Ivica Debogović, a kako sam iz priča s očevim suborcima saznao da su njih dvojica bili zajedno u grupi, nešto me vuklo u taj Sisak. Specifično je bilo i to što sam uspio saznati da je među tijelima bilo i jedno s dokumentima, ali nisam uspio saznati o kome je bila riječ jer mi nisu davali uvid u kompletnu dokumentaciju. No kako se ovih devet identificiranih smatralo riješenim slučajevima i da me na temelju poznatih podataka ništa nije usmjeravalo prema njima, fokusirao sam se na ova četiri neidentificirana tijela. S druge strane, dok sam bio u Bosni, saznao sam da je ono tijelo koje je ležalo u Odžaku i na čiju je identifikaciju 2001. bila pozvana moja majka, bilo specifično po tome što je imalo crne čizme do koljena, takozvane ‘ustaške’. Krenuo sam postupkom eliminacije. Znalo se da su tamo bila samo četvorica HOS-ovaca, od kojih su trojica preživjela. Uspio sam doći do jednog od njih, Ivice Kovačića, koji ima dosta teške ratne traume jer je zadnji uspio glavu spasiti bježeći pod paljbom metaka kroz neka polja. On mi je dao slike na kojima je Ivica Debogović u takvim crnim ‘ustaškim’ čizmama. To mi je pobudilo sumnju. Postojalo je jedno tijelo s dokumentima za koje mi nisu htjeli reći tko je, a s druge strane imate jedno tijelo u Odžaku s čizmama. Ta moja saznanja poklopila su se s primopredajom vlasti. U Ministarstvo je tek došao ministar Mijo Crnoja, ali je kao što se zna brzo otišao. Ja sam u situaciji da radim u Ministarstvu, ali ministar je otišao, ja mislim da znam gdje mi je otac, ali nitko mi neće pomoći. Jedini koji mi je u to vrijeme pomogao, a koji je službeno bio predstavnik vlasti, bio je doktor Herman Vukušić. Međutim, jedna ženska osoba čije ime neću javno izgovoriti, nije mi željela dati ni uvid u dokumentaciju, a istovremeno su mi rekli da nemaju sredstava za ekshumaciju onih triju neidentificiranih tijela iz grupe. Jer sam tražio da krenemo od tamo.

Pucao sam po šavovima čekajući da netko dođe na poziciju umjesto Gruića samo da mu kažem što sam sve saznao oko oca. I dočekao Sučića čije su prve riječi prilikom upoznavanja bile kako je on svoje roditelje, koji su se također vodili kao nestali, sam našao”, ispričao je u dahu Jasmin Vranduklija. Kad je Stjepan Sučić došao na poziciju pomoćnika ministra za nestale, Vranduklija mu je napisao kronologiju svoje dotadašnje istrage i službeno zatražio ekshumaciju triju neidentificiranih tijela iz grupe u kojoj je bio razmijenjen i njegov otac. Ministarstvo je uistinu nakon nekog vremena i pristupilo ekshumaciji, ali Jasmin Vranduklija o tome nije dobivao nikakve konkretne informacije niti ga je Sučić htio primiti na razgovor. U međuvremenu, u studenom 2016. doživio je prometnu nesreću s privatnim automobilom uslijed koje je zadobio teške tjelesne ozljede. Nakon toga, kako je rekao, Ministarstvo mu ne želi produžiti ugovor o djelu, ostavljaju ga bez ikakvih prava i sprečavaju u obavljanju posla koji je obavljao do tada, a koji je automatizmom trebao prijeći u ugovor o radu. Kad je shvatio da će ga Ministarstvo ostaviti bez ikakvih prava i primanja, zatražio je razgovor kod ministra, a tom je razgovoru prisustvovala i Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.

‘Ministar se derao na mene i govorio da što bih ja htio, da nemam prava ni na što. Još sam imao ortozu. Nakon toga mi je Sučić rekao da sam napravio sranja i njima i drugima te da otkud mi pravo tražiti oca’

“Ministar se derao na mene i govorio da što bih ja htio, da nemam prava na ništa. Doslovno tim riječima. Ja sam na sebi još imao ortozu koju sam morao nositi nakon te nesreće. Nakon toga, isti taj dan dok sam bio u Ministarstvu, s Rozalijom Bartolić otišao sam do Stjepana Sučića koji je pristao primiti me na razgovor vezano uz mog oca. Rekao mi je da sam svojim intervencijama napravio sranja i njima i drugima, da zašto sam sam obilazio institucije, otkud mi pravo. Otkud mi pravo tražiti oca? Pitao sam ga otkud je njemu bilo pravo tražiti njegove roditelje. Na to je poludio. Na kraju mi je još rekao da su zbog mojih lažnih indicija i privatnog istraživanja oni bez veze iskapali ona tri tijela jer se DNA analiza, naravno, nije poklopila s uzorkom koji smo dali za identifikaciju mog oca. Pokušao sam mu objasniti da je normalno da se nije poklopilo jer smatram da je došlo do zamjene identiteta i da imam dokumente kojima to mogu dokazati, a on me pitao otkud mi dokumenti. Rekao sam mu da je to moja stvar, ali da mogu dokazati da je došlo do zamjene, a on je na to podivljao i rekao: ‘Onda si sam traži oca!’. Ja sam na to otišao”, kaže Vranduklija kojeg je u cijeloj priči najviše zgrozilo to što je Sučić rekao da je ‘bez veze iskapao ona tri tijela’. Naime, zahvaljujući ekshumaciji, ta su tijela napokon identificirana i ispostavilo se da je riječ o hrvatskim braniteljima, a ne pripadnicima srpske paravojske, kako se prije mislilo.

Vranduklija, koji je u međuvremenu ostao bez posla i primanja, nakon toga nije odustao od istrage, nego se okrenuo ponovno prema bosanskoj strani.

“Kontaktirao sam Ured za nestale u Bosni i Hercegovini i uspio pokrenuti postupak da se preko Interpola od obitelji Ivice Debogovića zatraži da daju svoje uzorke krvi kako bi se oni mogli usporediti s onim tijelom u crnim čizmama koje je ležalo u Odžaku. Taj dio moralo je službeno odraditi naše Ministarstvo, ali na zahtjev Interpola jer sami nisu proveli adekvatnu istragu. Pritom trebate znati da su to sve procesi koji traju mjesecima, ja sam doma ležao potrgan od nesreće, bez posla, u depresiji, moja obitelj je patila i na kraju nitko osim majke i sestre nije više imao ni razumijevanja za mene, pa ni bivša supruga. U međuvremenu, dobili smo potvrdu da se DNA analiza obitelji Debogović poklopila s tijelom u Odžaku. To je bio temelj da mogu tražiti proširenje istrage i zahtijevati od Ministarstva branitelja da pokrene daljnje procese. Bosna i Hercegovina isporučila je tijelo Ivice Debogovića u srpnju, a ekshumacija tijela koje je ležalo u njegovoj grobnici izvršena je krajem rujna. Tada sam neslužbeno saznao da su uz tijelo bili dokumenti mog oca, ali još uvijek nije bila provedena analiza tog tijela. Konačnu potvrdu da je riječ o mom ocu dobio sam u petak 13. listopada”, otkriva Vranduklija. U međuvremenu, 3. listopada, sahranjeno je pravo tijelo Ivice Debogovića, uz sve vojne počasti, ali bez prisutnosti predstavnika Ministarstva. Nacionalovi reporteri prisustvovali su pogrebu i nakon toga razgovarali s njegovim suborcima. Jasmin Vranduklija i njegova majka također su bili na pogrebu, ali u tom trenutku još nisu imali službenu potvrdu da posmrtni ostaci koji su prije toga ekshumirani iz Debogovićeve grobnice pripadaju njihovom Mustafi. Tjedan dana kasnije, Jasmin je dobio prvu neslužbenu informaciju da je uistinu riječ o njegovu ocu. Tog dana, kad je konačno shvatio da je sve završilo, bio je u visoko emotivnom stanju.

“Nakon svega što sam prošao, pomiješale su mi se sve emocije, sreća, tuga, ljutnja… Malo sam popio, prijatelj je došao do mene navečer autom i zaustavili smo se ispred Ministarstva branitelja. Od bunta što mi nisu pomogli, zbog svega što sam morao prolaziti, od pomiješanih emocija, gurnuo sam nogom rampu na kolnom ulazu koja je ispala iz ležišta na pod. Nije pukla, potrgala se niti sam je uništio. Međutim, po mene je kasnije došla policija i zbog toga su me do jutra držali u stanici. Tjedan dana kasnije nazvao me Sučić da mi službeno kaže da su potvrđeni rezultati. Sat vremena prije toga policija me ponovno tražila na kućnoj adresi, mama mi je javila pa sam sam otišao u stanicu. Rekli su mi da su me kazneno prijavili radi uništavanja državne imovine i prijetnje djelatnicima Ministarstva. Nisam mogao vjerovati”, opisuje Vranduklija. Rampa je, prema informacijama Nacionala, uredno vraćena u ležište i nije oštećena. Usporedbe radi, kad je prije tri godine započeo braniteljski prosvjed u Savskoj 66, branitelji su istu tu rampu – prepilili, što je Nacionalu osobno potvrdio jedan od sudionika prosvjeda čija je obljetnica otužno proslavljena ispred Ministarstva u petak, 20. listopada.

Mustafa Vranduklija, koji je posthumno dobio čin satnika te je odlikovan Redom Zrinskog i Frankopana, bit će sahranjen uz vojne počasti na zagrebačkom groblju Mirogoj ovog petka. Stjepan Sučić došao je na Zavod za sudsku medicinu na Šalati na dan kad je Jasmin Vranduklija preuzimao očeve stvari i na neki mu se način ispričao. Istovremeno, unatoč brojnim apelima koji traju još od siječnja pa čak i intervenciji iz Ureda predsjednika Vlade i Ureda predsjednice Republike Hrvatske, ministar Tomo Medved odbio je riješiti slučaj otkaza Jasminu Vrandukliji koji Ministarstvo uporno naziva prestankom važenja ugovora o djelu. Nacional je o slučaju otkazivanja tog ugovora Ministarstvu poslalo upit još početkom veljače. Istovremeno smo ih suočili s informacijom da je nakon Vranduklije nekoliko djelatnika zaposleno na ugovor o djelu, među njima i Josip Širić koji se predstavlja kao osobni ministrov prijatelj i suborac iz Tigrova, inače u mirovini. Postavili smo i pitanje ima li ta osoba, koja je čak preuzela funkciju šefa voznog parka, adekvatnu stručnu spremu jer smo dobili informaciju da nema. Postavili smo i pitanje kako bi se druge institucije trebale odnositi prema djeci poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, ako ih Ministarstvo branitelja tretira kao u slučaju Vranduklija. U svom odgovoru Ministarstvo se pozivalo samo na općenite podatke o zapošljavanju, bez konkretnih brojki i podataka o tome koliko su ljudi u mandatu ministra Tome Medveda zaposlili na ugovor o djelu te jesu li među njima i trojica vozača.

Također, nakon saznanja o identificiranju posmrtnih ostataka Mustafe Vranduklije i o kronologiji cijele priče, postavili smo upit Ministarstvu s pitanjima što su učinili, a što su propustili učiniti u tom slučaju, kako ocjenjuju suradnju s Uredom za nestale iz Bosne i Hercegovine i zbog čega je identifikacija morala ići preko Interpola i preko privatne inicijative i tko je za to odgovoran. Isto tako, pitali smo i odnosi li se Ministarstvo s dužnim poštovanjem prema obiteljima nestalih i poduzima li sve što je potrebno da bi se što prije pronašla i identificirala tijela nestalih branitelja te zbog čega je ekshumacija triju neidentificiranih tijela branitelja iz grupe Kornica krenula tek nakon privatne inicijative sina nestalog branitelja i zašto to nije učinjeno ranije. Također smo postavili pitanje smatraju li i dalje da je bilo korektno njihovo postupanje prema Jasminu Vrandukliji s kojim je raskinut ugovor o djelu te mu nije ponuđen nastavak obavljanja posla nakon bolovanja i može li njihov odnos prema Jasminu Vrandukliji predstavljati smjernice kako se i druge institucije trebaju odnositi prema djeci i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Na kraju, postavili smo pitanje hoće li netko zbog ovog slučaja ponuditi ostavku zbog nemara, nerada i neprofesionalnog ponašanja.

Ivica Debogović je herojski poginuo

Ivica Debogović sahranjen je 3. listopada na gradskom groblju u Sisku, u drugom redu iza velikog bijelog križa oko kojeg se nalaze poredani grobovi hrvatskih branitelja koji su položili živote u obrani domovine, većinom mladih ljudi na pragu života. Većina ih se, poput Ivice Debogovića, pridružila obrani Hrvatske na samom početku rata, mnogi su poginuli upravo 1991. i 1992., dok je druga velika grupa poginula tijekom Bljeska i Oluje. Sa svojih 48 godina, koliko je imao 1991., Ivica Debogović bio je jedan od starijih branitelja. Otpočetka je bio uključen u demokratske promjene, a nakon velikih srpskih zločina i masakara počinjenih na širem području Siska, priključio se najprije 57. SAMB-u te je raspoređen u 3. satniju na području Sunje. Potom kao pripadnik 82. SAMB-a Sunja kao dragovoljac pristupa HOS-u te početkom 1992. kao dragovoljac odlazi na ratište u Bosansku Posavinu. Sudjelovao je u bitkama na Koridoru. Kako je navedeno i u knjizi ‘’Svjedočanstva glinskih logoraša’’, s manjom grupom branitelja krenuo je deblokirati iz okruženja veću skupinu civila Hrvata i Muslimana, kao i sanitet u zoni Odžak-Modriča. Zahvaljujući velikoj hrabrosti grupe u kojoj je bio Debogović, ali i Mustafa Vranduklija, većina opkoljenih civila je spašena. Ivica Debogović i Mustafa Vranduklija poginuli su 24. lipnja u neprijateljskom protuudaru, a svjedoci su kasnije pričali da Debogović do zadnje sekunde nije prestao pucati dok ga nisu pokosili neprijateljski rafali. Njegove ratne podvige kao i smrt njegovi suborci opisuju kao herojski čin, a na njihovu inicijativu Grad Sisak u svibnju 2009. postavio je njegovu bistu ispred mjesne škole u selu Žabno, rad akademskog kipara Mladena Mikulina iz Velike Gorice. Kako je navedeno u knjizi ‘’Svjedočanstva glinskih logoraša’’, prigodna državna odličja kao i prijedlog za posmrtno izvanredno promaknuće u generala HOS-a i dalje leži u nekoj ladici.

Ministarstvo priznalo da sinu nestalog hrvatskog branitelja nije produžilo ugovor jer je stradao u nesreći

Što je Ministarstvo branitelja učinilo, a što je propustilo učiniti u slučaju pronalaska nestalih branitelja Mustafe Vranduklije i Ivice Debogovića, čiji su identiteti zamijenjeni?

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja poduzima sve radnje iz svoje nadležnosti radi rješavanja slučajeva nestalih hrvatskih branitelja i civila u Domovinskom ratu, a sukladno pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, bilateralnim sporazumima i međunarodnim ugovorima. Upravo na tim temeljima, a štiteći prava obitelji nestalih osoba, Ministarstvo bez privole obitelji nije u mogućnosti javno iznositi podatke i okolnosti koje se odnose na konkretne slučajeve.

Kako biste ocijenili suradnju s Uredom za nestale iz Banja Luke i zbog čega je identifikacija morala ići preko Interpola i preko privatne inicijative, tko je za to odgovoran?

Odnosi s nadležnim tijelima Bosne i Hercegovine u rješavanju slučajeva nestalih osoba datiraju još od 1992. Bilateralnom suradnjom razriješen je veći broj slučajeva nestalih osoba. Nastojeći pridonijeti učinkovitijem postupanju, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, 7. srpnja 2017. u Sarajevu je sklopljen Protokol o suradnji između Vlade Republike Hrvatske i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u traženju nestalih osoba.

Odnosi li se Ministarstvo s dužnim poštovanjem prema obiteljima nestalih i poduzima li sve što je potrebno da bi se što prije pronašla i identificirala tijela nestalih branitelja?

Ministarstvo hrvatskih branitelja, u suradnji s drugim čimbenicima, poduzima sve aktivnosti radi pronalaska i identifikacije posmrtnih ostataka osoba nestalih tijekom Domovinskoga rata. Posebnu pozornost Ministarstvo posvećuje udrugama obitelji nestalih osoba s kojima je, kao najznačajnijim dionicima ovoga procesa, ostvarena iznimno tijesna suradnja, kao i obiteljima nestalih osoba ponaosob.

Međutim, ključna prepreka učinkovitijem rješavanju slučajeva nestalih osoba jest nedostatak informacija o prikrivenim masovnim i pojedinačnim te sekundarnim grobnicama u koje su premješteni posmrtni ostaci žrtava. Stoga je za značajniji napredak ovoga procesa nužna puna suradnja Republike Srbije.

Zbog čega je ekshumacija triju neidentificiranih tijela branitelja iz grupe Kornica krenula tek nakon privatne inicijative sina nestalog branitelja? Je li točno da je nakon toga njihov identitet utvrđen te da su ih obitelji mogle sahraniti? Zašto to nije učinjeno ranije?

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja ne raspolaže saznanjima o drugim slučajevima iz svoje nadležnosti na koje se odnosi upit.

Smatrate li i dalje da je vaše postupanje prema Jasminu Vrandukliji, sinu nestalog branitelja kojem je u Ministarstvu raskinut ugovor o djelu te mu nije ponuđen nastavak obavljanja posla nakon bolovanja, bilo korektno?

Može li vaš odnos prema Jasminu Vrandukliji predstavljati smjernice kako se i druge institucije trebaju odnositi prema djeci i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja te hoće li netko zbog ovog slučaja ponuditi ostavku zbog nemara, nerada i neprofesionalnog ponašanja?

Ministarstvo hrvatskih branitelja je s Jasminom Vranduklijom zaključivalo ugovore o djelu u razdoblju od 2. siječnja 2014. godine pa do 31. prosinca 2016. godine, a radi obavljanja poslova osobnog prijevoza državnih dužnosnika i službenika, osobnu dostavu pošte te prijevoz stvari i roba, u skladu s Odlukom o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave te stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske („NN” broj: 70/16) i odredbom članka 62. st. 1. Zakona o državnim službenicima („NN” broj: 92/05, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12 – pročišćeni tekst, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17) kojim je propisano da se pojedini poslovi koji se obavljaju u državnom tijelu, osim poslova koje obavljaju državni službenici iz članka 3. stavka 2. ovog Zakona, mogu na temelju ugovora o djelu povjeriti pružateljima stručnih usluga izvan državne službe (na odnos pružatelja usluga i državnog tijela primjenjuju se propisi kojima se uređuju obveznopravni odnosi, dakle ne radi se o radno-pravnom odnosu).

Gospodin Vranduklija je krajem studenog 2016. godine doživio prometnu nesreću (u svoje slobodno vrijeme, izvan obavljanja posla za koje je angažiran) zbog koje je njegovo zdravstveno stanje bilo takve prirode da nije bio u mogućnosti izvršavati poslove za koje je angažiran, pa kada je telefonski kontaktiran 30. prosinca 2016. godine (dakle, neposredno prije isteka roka na koji je ugovor o djelu zaključen), saznalo se da je u takvom zdravstvenom stanju da nije u mogućnosti obavljati gore navedene poslove i to barem do veljače 2017. godine, kada je imao zakazan pregled kod liječnika (a možda i duže, ovisno o mišljenju liječnika).

Gospodin Vranduklija je telefonski kontaktirao Ministarstvo 5. siječnja 2017. godine, kada je obaviješten da ga Ministarstvo nije u mogućnosti nastavno (dakle, nakon 31. prosinca 2016. godine) angažirati ugovorom o djelu budući da je priroda posla kojeg je do tada obavljao takve naravi da zahtijeva punu zdravstvenu sposobnost koju on nema.

Dakle, Ministarstvo s gospodinom Vranduklijom nije raskinulo ugovor o djelu, već je istekao rok na koji je ugovor bio zaključen, a Ministarstvo zbog objektivnih okolnosti nije bilo u mogućnosti sklopiti s imenovanim novi ugovor o djelu.

Po navedenim je ugovorima Ministarstvo izvršilo sve zakonske obveze: isplatilo je gospodinu Vrandukliji naknadu za obavljeni posao te porez, prirez i doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

S poštovanjem,
Nikolina Gotal, glasnogovornica