U srpnju prošle godine za sportskog direktora Hrvatskog košarkaškog saveza izabran je proslavljeni trener Jasmin Repeša. On je tada rekao kako prvo treba biti napravljena analiza stanja u hrvatskoj košarci da bi se znalo kako je došlo do ovakvog pada u kvaliteti. Istovremeno, reprezentacija je krenula u kvalifikacije za Olimpijske igre u Parizu. Prvo je osvojila pretkvalifikacijski turnir pobijedivši u finalu domaćina Tursku, od 2. do 7. srpnja u Pireju će igrati kvalifikacijski turnir gdje će se prvo susresti sa Slovenijom, a kasnije vjerojatno i s Grčkom. Pobjednik će se plasirati na Olimpijske igre, a nakon što je objavljen popis reprezentativaca za taj turnir, razgovarali smo s Repešom za Tempo.

TEMPO: Kada ste prije 11 mjeseci postali sportski direktor Hrvatskog košarkaškog saveza, komentirali ste stanje u hrvatskoj košarci te ste rekli da je negdje napravljena greška te da analizom treba utvrditi gdje je bila ta greška. Je li analiza napravljena?

Apsolutno. Ni u kojem se poslu ne može raditi program ako se ne napravi dijagnoza zatečenog stanja. Gdje su napravljene greške? Postoje objektivne i subjektivne stvari. U objektivnim stvarima mislim da su klubovi zapali u velike financijske probleme jer nije bio riješen način financiranja i način funkcioniranja klubova. To se prenijelo na drugi objektivni problem a to je da su klubovi, s vremenom, postajali sve slabiji i slabiji, silazili su s puta koji im je bio potreban, a to je da imaju strategiju, da znaju što hoće za danas, sutra, a što za godinu dana. To je nekada bilo karakteristično za sve klubove u Hrvatskoj. Kada će se neki igrač prodati, kada će mladi igrač zauzeti njegovu poziciju, kada će se dovesti pojačanje. Tu se prešlo na improvizaciju. Ono što je zabrinjavajuće, a na što se moglo utjecati, jest to da posvećenost struke nije na potrebnoj razini, onoj kakva je nekada bila. Proizvodnja nam je drastično pala, broj ponavljanja koje je naš mladi igrač imao nije bio u skladu s onim prije 20 godina kada su izlazili veliki potencijali. Počeli smo se prikrivati iza činjenice da nema novca, što je istina, ali razina entuzijazma i posvećenosti nije bila kao nekada. Edukacija struke, prije 20 ili 30 godina nije bilo lako završiti višu trenersku školu. Vremenom smo došlo do toga da je dovoljno napraviti tečaj pa da sjednete na trenersku klupu. Na takav način su se stvarali glavni treneri koji nisu kompletni treneri. Oni uz sebe moraju imati osoblje koji može ispratiti puno drugih obaveza. S obzirom na proračune i ustrojstva klubova, koji su iz godine u godinu bili sve lošiji, to nije bilo moguće. Po meni, edukacija struke nije pratila edukaciju struke u drugim državama koje su veće i organiziranije. Tu se pojavio subjektivni problem, a to je regrutiranje odnosno traženje mladih, potentnih igrača.

Giannis Antetokounmpo mogao bi se naći nasuprot Dariju Šariću u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Parizu. FOTO: IMAGO/Gribaudi/ImagePhoto/GuliverImages

Ja pričam ljudima kako je Mirko Novosel sjeo u auto i otišao u Slipčiće u Hercegovinu kako bi pronašao Franju Arapovića. U to je vrijeme bilo gotovo nemoguće doći do Slipčića, nije bilo infrastrukture. Pokojni Krešo Ćosić je išao u selo kraj Zrenjanina da pronađe Dejana Bodirogu. Ulagalo se da bi se našli potentni košarkaši koji sutra mogu biti klasni igrači. I to je negdje izgubljeno, to regrutiranje. Pozadina toga je to što su škole košarke bile dobra ideja koja je otišla u krivom pravcu. To je zato što je zarada postala najbitniji faktor, a ne proizvodnja igrača. I onda bolji tretman u tim školama imaju djeca čiji su roditelji imućniji i mogu to platiti, za razliku od onih koji ne mogu.

A u Francuskoj sve troškove djece do 14 godina snosi država. To omogućava Francuskoj da imaju hiperprodukciju, čak su i u vaterpolu postali svjetski faktor, da ne govorimo o košarci i nogometu. Evo, to je po meni dijagnoza stanja. Sljedeće što je strašno bitno jest rad s mlađim igračima, pri čemu programi nisu imali naglašen razvojni dio, već su imali naglašen natjecateljski dio. U tim selekcijama svatko želi pobijediti, i na razini državnog kao i na razini europskog i svjetskog natjecanja. No krajnji cilj u mlađim kategorijama je razvojni program tako da se jedan igrač „završi“ do kraja. Cilj je da on bude gotov proizvod za A reprezentaciju. Tu se dosta griješilo, isključivo se išlo na rezultat, a razvojni program se nije radio. Radio se kondicijski program kako bi se ostvario što bolji rezultat. Kada smo napravili dijagnozu, moglo se krenuti prema onome što se treba napraviti.

Luka Dončić najveća je zvijezda slovenske reprezentacije protiv koje će Hrvatska igrati prvoga dana kvalifikacijskog turnira u Pireju. FOTO: RONALD MARTINEZ / Getty images / Profimedia

TEMPO: Vi ste i prije isticali da se bez podrške države neće moći puno toga promijeniti. No to često asocira na Srbiju gdje država pomaže Partizan i Crvenu Zvezdu ogromnim financijskim iznosima. Treba li to isto napraviti u Hrvatskoj?

Apsolutno ne. To je model koji mi, kao uređena država, članica Europske unije, ne možemo primijeniti. Ni jedan klub s prostora bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatske, ne može si priuštiti proračun od 25 milijuna eura. No postoje drugi modeli. Mađari su napravili model favoriziranja četiri sporta gdje su napravili programe, u što spada i gradnja infrastrukture pa danas imaju najljepši bazen, jedan od najljepših stadiona u nogometu, košarka im izuzetno brzo napreduje. To je model koji smo mogli napraviti. Ne mora biti identičan, može biti sličan. Država i danas odvaja dovoljno sredstava, ali se ta sredstva raspu dok dođu do mjesta gdje moraju doći. Makar mrvice tih sredstava moraju doći tamo gdje su najbitnija, a to su razvojni programi za djecu i njihove učitelje, kako bi ta djeca tu ostala, a ne da po svijetu traže bolje programe. Ne prozivam nikoga, ali treba se naći model koji će biti produktivan i koji će sve zadovoljiti.

TEMPO: Spominjanje trenera i škola možemo povezati s objavljenom listom košarkaša koji će nastupati za reprezentaciju na kvalifikacijama za Olimpijske igre. Na toj listi nema Roka Prkačina, nekada najboljeg mladog igrača. Prije nepune tri godine poznati trener Rusmir Halilović je za Tempo rekao da se s Prkačinom pogrešno radi. Jesu li se u Hrvatskoj radile greške kod njegova treniranja?

S funkcijom koju imam i metodama kojima pokušavam biti strašno pozitivan, pokušavam ukazati na nepravilnosti kojih je bilo, ali ne zato da bi se nekoga kritiziralo, već da bi se programi postavili i provodili onako kako treba. U državi s malom bazom mi nemamo pravo nikoga izgubiti. Svatko treba dobiti i drugu i treću priliku, ako treba i četvrtu. U našim klubovima kao što su Split i Cibona, koji su prije imali hiperprodukciju svjetskih igrača, sada u jednoj grupi zajedno treniraju tri godišta. To je nezamislivo. Napraviti smisleni trening s tri različita godišta je nemoguće. Različita su opterećenja, različiti su intenziteti, različite su vježbe, sve je različito. Do 14. godine radite jedne stvari, do 16. druge. U startu, dakle, imamo stravičan problem. Slažem se milijun posto da su napravljene greške, ali ne da bih nekog osudio već da bi se te greške, ako je moguće, popravile. I da bi oni najmlađi u startu dobili najbolje programe kako se poslije ne bi popravljalo već nadograđivalo. To je, na neki način, moja misija, s idejom otvaranja akademije koja bi služila osposobljavanju igrača, ali i edukacije struke. Tu ćemo akademiju, po uzoru na nogometnu, ubrzo otvoriti u okviru košarkaškog saveza. Ako su Prkačin, Tišma, Perasović, Bošnjak i ostali bili kadetski prvaci Europe 2018. u Novom Sadu, onda moramo priznati sami sebi da smo negdje pogriješili jer oni nisu tamo gdje bi trebali biti. I to se mora reći, ali nikoga ne treba osuđivati. Treba se napraviti dijagnoza svakog od njih i da se popravi ono što se može popraviti. Mene najviše živcira kada se kaže – roditelji su ludi odnosno preambiciozni, agenti su bezobrazni, gledaju sebe, uvijek tražimo grešku u drugome. Ako napravimo dobre programe, koja je to mater koja će htjeti da joj dijete ide negdje drugdje, ima najbolji program kod kuće, a ona mu može napraviti toplu juhu i nešto na žlicu. Neće nitko. Napravimo programe koji su jednaki ili bolji nego drugdje. Struku imamo, ali je ona godinama neorganizirana. Koji je to agent koji će neko dijete odvesti drugdje ako mu je ovdje bolji razvojni program?

‘Ako su Prkačin, Tišma, Perasović, Bošnjak i ostali bili kadetski prvaci Europe 2018. u Novom Sadu, onda moramo priznati sami sebi da smo negdje pogriješili’

TEMPO: Slijede kvalifikacije za Olimpijske igre. Jeste li zadovoljni time što Dallas igra NBA finale pa bi Luka Dončić mogao doći iscrpljen na te kvalifikacije?

O tome svi mi pričamo i potajno se nadamo. Međutim, moramo pogledati istini u oči. Top zvijezde kao što je Dončić su profesionalci najvišeg ranga. To su pobjednici koji, bez obzira na to u kakvom su stanju, žele pobijediti. Nema ni govora da će Dončić doći, a da neće dati sve od sebe. Mi moramo gledati sebe. Uvijek je u reprezentaciji ključna kemija, dovoljno je pogledati našu nogometnu reprezentaciju i njihovu kemiju. Kada se napravi kemija, pravi sustav vrijednosti i radne etike, onda je selekcija prirodna. Prošle godine, kada sam se priključio reprezentaciji, kemija nam je bila vrhunska. Bez obzira na to koliko ti turniri nisu bili prezahtjevni, ne možemo podcijeniti dobru utakmicu protiv Turske i dominaciju protiv ostalih reprezentacija. Ti dečki i danas jedva čekaju da se okupe. Mi se tijekom godine čujemo sa svima, pozdravljamo se, čestitamo, isplačemo se ako nešto nije u redu, kemija je prava i to je najbitnije.

TEMPO: Je li zbog održavanja te kemije u reprezentaciji nema igrača za koje se smatra da su trebali biti uvršteni, poput Božića, Šamanića, Žižića i tako dalje. Je li bitnije ne narušavati kemiju?

Kao sportski direktor znam da je sa svakim igračem obavljen razgovor. Na spisku su oni koji su zaista htjeli da budu na tom spisku i koji žele obaviti taj posao. Mi ćemo se njima posvetiti, oni će se posvetiti nama i rezultatu reprezentacije, dat će najbolje od sebe. Koga nema, bez njega se može i mora. Nećemo nikoga kritizirati, ali nećemo nikome dozvoliti da narušava kemiju koju imamo s nekim razgovorima koji ne bi bili iskreni. Netko je otkazao zato što je umoran, netko je otkazao zato što je potrošen, netko je otkazao jer želi raditi na nečemu što misli da treba raditi. Ako netko od zvučnijih imena nije tu, to sigurno nije do izbornika i osoblja, sigurno nije do kancelarije saveza, nego je to osobni razlog.

‘Sesar i njegovi suradnici napravili su odličan posao. Stvorili su dobru kemiju. Šarić, Zubac i Hezonja zaista rade sve kako bi sve to bilo što bolje’

TEMPO: U službenom priopćenju navedeno je da su to igrači koji su se stavili na raspolaganje. Da se vratimo na Sloveniju, Dončić ne samo da će igrati za reprezentaciju, on je trenerskom timu priključio Seana Sweeneya, pomoćnog trenera u Dallasu, a gotovo da je uspio u reprezentaciju ubaciti centra Dallasa Daniela Gafforda, ali on nije na vrijeme dobio slovensko državljanstvo.

Da, tu su i sponzorstva i mnogo toga drugoga. Kada sam postao izbornik, potpisali smo ugovor s brendom Jordan, ne zato što sam ja bio izbornik, ne zato što smo imali reprezentativce koje smo imali, već zato što smo imali igrače koji su dolazili, a to su bili Šarić, Bender, Hezonja i ostali. Velike kompanije to prepoznaju i žele potencijalno velika imena vezati uz sebe. Dončić je igračkom kvalitetom i marketinški figura broj jedan. Naši igrači, Šarić, Zubac, Hezonja, zaista rade sve kako bi sve to bilo što bolje. I sa sugestijama i s prijedlozima kako treba igrati. Postoji još nešto, Sesar i njegovi suradnici napravili su odličan posao. Stvorili su dobru kemiju. Kada nešto funkcionira, onda to ne treba puno pomicati. Ako se može nadograditi bez da se nešto uzdrma, onda je to uvijek dobro. U svakom poslu, naročito trenerskom, bitno je da trener ima čistu glavu. Da nema šumova oko sebe. Ako je on zadovoljan sa svojim stručnim stožerom i ako je transparentan i otvoren sa sportskim direktorom i s igračima, onda je to to.

TEMPO: Je li vam bitnija budućnost hrvatske košarke od plasmana na Olimpijske igre?

Da, s jedne strane. Međutim, svaki je sportaš natjecatelj, a znam puno odličnih igrača i trenera koji nikada nisu dobili priliku nastupati na Olimpijskim igrama. To je san svakoga i ja bih to tako gledao. Paralelno moraju ići programi kako bi naša košarka sutra bila bolja, ali grijeh bi bio imati priliku, a propustiti je da se plasiramo na Olimpijske igre. To je trenutno prvi cilj. Znamo da ne idemo na kvalifikacijski turnir kao favoriti, ali znamo da se u kvalifikacijama za posljednje Olimpijske igre ni jedan od domaćina četiri turnira nije kvalificirao. U Litvi se plasirala Slovenija, u Kanadi se plasirala Češka, u Hrvatskoj se plasirala Njemačka, dok se u Srbiji plasirala Italija. Prema tome, sve je moguće. Želimo da svaki građanin bude ponosan kako izgleda njegova reprezentacija, da kemija bude onakva kakva je bila, pa ćemo vidjeti što će ispasti iz toga. Ja sam uvijek optimist.