Vrativši se kući iz Zagreba, kao i obično odmah sam sjeo za kompjuter. Prvo što sam ugledao bila je objava Nikole Šolića, jednog od svjetski najpoznatijih fotoreporterskih velikana s ovih prostora. Objavio je vijest da je umro drugi hrvatski fotoreporterski velikan svjetskih dometa. Jasmin Krpan.

I tog sam dana na svoj kratki posjet Zagrebu ponio mentalni ‘popis’ onih ljudi s kojima se moram vidjeti zbog posla i onih s kojima trenutno ništa ne radim, ali ih želim sresti  i s njima sjesti, te ljudovati barem malo.

Otkad smo odradili izložbu Jasminovih fotki na Fažana Media Festu 2022. s njim ništa nisam radio, iako smo o raznim mogućnostima razmišljali. No, uvijek je bio na popisu onih s kojima se želim sresti bez obzira na zajednički posao.

I ovaj put susreti zbog posla ostavili su neispunjene planove za druženja. Ostale s tog popisa ću, nadam se, opet vidjeti. Jasmina neću. Umro je dok sam u njegovom gradu sjedio na kolegiju Nacionala, razgovarao s ‘izvorom’ o nekoj temi, čekao tramvaj ili možda već kad sam ranim jutrom, dolazio onamo.

Iako je Jasmin od mene stariji samo šest godina, dok sam ponešto dopisivao za Polet bio je jedan iz ekipe sjajnih fotića koji su za mene, novinarskog početnika, bili tek misaona imenica. Jedan čijim sam se fotografijama divio. Tako je bilo i kad je Jasmin, s još nekima iz tog društva, nastavio objavljivati u Startu.

Kako ni tada, a niti godinama kasnije nisam živio u Zagrebu, Jasmina sam prvi put sreo tek u proljeće 1993. godine, gotovo puno desetljeće nakon što je postao svjetski popularan snimivši potajno mrtvog generala armije i sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza, u pogrebnoj povorci na moskovskom Crvenom trgu.

Ta je fotografija objavljena na naslovnici čuvenog američkog magazina Time, a potom je ušla u izbor najboljih fotografija 20. stoljeća. Da je snimio samo tu fotografiju Jasmin Krpan postao bi dio povijesti. A snimio je još mnogo sjajnih i važnih.

Kad sam ga te 1993. godine prvi put sreo bilo je to u Zagrebu. Fotoreporter Toni Hnojčik i ja donijeli smo još jednu u nizu ekskluzivnih ‘roba’ sa zapadnoslavonskog ratišta, ali smo dvojili hoćemo li s pričom i filmovima otići u redakciju Večernjeg lista, s kojom smo surađivali. Razlog je bio taj što je naša prethodna reportaža  bila prva koja nije objavljena. Bila je vrlo neugodna po vlast.

Sreo me je na ulici i ‘zaposlio’ u Globusu

Toni i Jasmin znali su se od ranije i kad smo se slučajno sreli Toni i ja usput smo se požalili, pitajući Jasmina za savjet. On je samo rekao: „Pođite sa mnom“. Odveo nas je u Martićevu, gdje je tada bila redakcija Globusa, i to ravno u sobu tadašnjeg glavnog urednika Denisa Kuljiša.

Globus je objavio našu ekskluzivu, a nekoliko tjedana kasnije ponuđen mi je u toj redakciji stalni posao. Kasnije sam prešao u Arenu, povukavši Tonija sa sobom iz Daruvara u Zagreb.

Potom opet nisam vidio Jasmina godinama i, zapravo, osim nekih mnogo kasnijih sretanja u prolazu, jedva da smo progovorili koju riječ do trenutka kad sam, s prijateljem Petrom Fehirom 2019. godine naumio u Fažani organizirati međunarodni novinarski festival Fažana Media Fest.

Sklapajući festivalski program jednog dana ispred ‘Ogrizovića‘, kultne knjižnice i čitaonice na zagrebačkom Cvjetnom trgu, sreo sam Jasmina s njegovim neizostavnim biciklom. Doslovno u manje od pet minuta dogovorili smo Jasminovo sudjelovanje u dijelu programa pod nazivom ‘Profesija: reporter“.

Na festivalu sam s Jasminom razgovarao o njegovu višedesetljetnom reporterskom radu, ekskluzivno smo zajedno predstavili njegovu knjigu fotografija ‘Good morning Saigon’ koja je izdana nekoliko godina ranije na njemačkom tržištu. Uz izložbu, predstavljen je i dio fotografija iz knjige na kojoj je tek radio – “Ne tako ludi bogati Azijati”.

Jasmin je te jeseni u Fažani vodio i besplatnu radionicu fotografije. Pristao je sudjelovati na festivalu praktično za financijski ‘kikiriki’ i jednotjedno uživanje u Fažani jer je festival bio nekomercijalan, te je promicao novinarski profesionalizam, toleranciju, suradnju, antifašizam i antinacionalizam i uključio je lokalnu zajednicu. „To je kao da si  mene pitao“, jednostavno je objasnio svoj ekspresni i bezuvjetni pristanak da postane dio festivala.

I postao je to zaista. Na svakom od preostala tri Fažana Media Festa Jasmin je imao ekskluzivnu izložbu fotografija, u zavisnosti od glavne teme festivala. Uvijek smo taj festivalski rujanski tjedan u Fažani proveli  u sjajnom druženju. Ponekad bi nekome od mlađih novinara odgovarao na pitanje tko je taj tihi, simpatični čovjek s mornarskom ‘šiltericom’ koji uredno dolazi na sve festivalske programe i u razgovorima na sve teme sudjeluje znalački, ali se nikada ne pravi važan.

Kad bih im objasnio tko je taj čovjek gledali bi u čudu. Najprije mene, a potom njega. Ako kasnije nisu ‘proguglali’ ime Jasmin Krpan mislim da niti danas neki nisu sigurni jesam li se s njima šalio. Svakog festivalskog jutra mogao si se kladiti da pred kafićem fažanskog  Multimedijalnog centra prvi sjede Jasmin i Đelo Hadžiselimović, pričajući o najrazličitijim mogućim temama.

Pisao je jednako sjajno kao što je fotografirao, a ponašao se kao da to nije ništa

Jasmin je jednako sjajno pisao kao što je fotografirao. To ne znaju mnogi koji pamte njegove najslavnije fotografije, ali nisu čitali njegove reportaže. Jednom sam mu ispričao kako čuvam njegov kratak, ali fantastičan tekst koji je napisao uz fotografiju početka rušenja velikog dimnjaka koksare u Bakru. Svi su zapamtili fotku, a ja sam godinama znao tekst napamet.

Samo je malo odmaknuo glavu unatrag, skupio obrve, pogledao me onim svojim očima koje su se uvijek smijale i  rekao: „Ma daaaj, ne zezaj me.“ Potom je slegnuo ramenima i završio priču na tu temu: „Hm, vidiš…zanimljivo“. Nije bilo posprdno, nije bilo hvalisavo. Bilo je…onako…baš krpanovski.

Na četvrti Fažana Media Fest, u jesen 2022. godine, fotografije za izložbu opet je donio stigavši busom. Sam je postavio izložbu i na kraju ju je sam skinuo. Kad sam ga pitao za honorar rekao je iznos koji je mogao biti dovoljan za troškove uvećanja fotki i stavljanja na kartonsku podlogu, što je on već platio, i možda mu je preostao neki ‘sitniš’.

Te godine glavna tema festivala bila je ‘Žene i mediji’. Jasmin je odlučio napraviti izložbu fotki žena s tetovažama. Neke je fotke već imao, a ostale je snimio za tu izložbu. Uz to, razgovarali smo o tetovažama, pogotovo onima koje na sebe stavljaju žene. Jasmin je mnogo znao o toj temi. I o povijesnim te o filozofskim referencama.

Tu mi je izložbu, kao i sve s prethodnih festivala, ostavio u trajno vlasništvo. Riječ je o izložbi koja je bila postavljena samo jednom, na Fažana Media Festu 2022. godine. Koliko znam to je bila i Jasminova posljednja izložba. U svakom slučaju objavljivanje tih fotografija uz ovu istinitu priču o sjajnom fotoreporteru i jednako sjajnom čovjeku, Jasminu Krpanu, jedinstvena je prilika da ih vide svi oni koji nisu bili na Fažana Media Festu 2022. godine.

Krajem te, 2022. godine, u jednom telefonskom razgovoru s Jasminom rekao sam mu: „Čuj, na kraju ću ja biti jedini čovjek na svijetu koji nema tvoju legendarnu crno-bijelu fotku Štulića s gitarom. Reci koliko košta da ti pošaljem lovu“.

To je bilo vrijeme kad je počeo prodavati primjerke te fotke s originalnim potpisom, nakon što su na toj fotki godinama zarađivali svi osim njega. „Ma, nećeš ti ništa plaćati. Šaljem ti fotku sutra.“, bio je njegov odgovor.

I zaista, fotka je stigla brzom poštom. Čuvam kartonski omot kojim je Jasmin zaštitio fotku pri transportu, s mojom fažanskom adresom s jedne i njegovom zagrebačkom s druge strane. A Džoni s gitarom i dok ovo pišem ‘gleda’ me sa zida na kojem ga vidim svaki put kad sjednem za radni stol.