Jasmila Žbanić, redateljica novog i nagrađivanog filma ‘Quo Vadis, Aida?’, o početku genocida u Srebrenici, kazala je u u emisiji novinarke CNN-a Christiane Amanpour, kako su joj priče majki Srebrenice koje je upoznala na snimanju bile “nepodnošljivo bolne,” no i da je dostojanstvo tih žena bilo nadahnuće.

“Bilo mi je 17 godina kada je počeo rat i 20 kada se dogodila Srebrenica, svi smo vjerovali da je to sigurno područje koje štiti UN, a kada ga je srpska vojska zauzela, odjednom se cijeli sistem raspao,” rekla je Žbanić. “Ako nasilje pobjeđuje Ujedinjene nacije, ako pobjeđuje ljudska prava, ako pobjeđuje nakon što smo svi rekli ‘nikad više’ nakon holokausta, što onda preostaje? Taj šok je ostao u meni godinama. Nisam odmah bila svjesna da želim snimiti film, ali u meni je bila ta vatra, htjela sam nešto poduzeti”, dodala je ona.

Potom je naglasila se tek kasnije saznalo za detalje ovih stravičnih zločina. “I tek kasnije smo saznali koliko je ljudi ubijeno, na koji način su sahranjeni u masovne grobnice, a zatim iskopani iz tih masovnih grobnica u druge masovne grobnice kako bi se sakrio zločin.”

Žbanić je ispričala kako je upoznala majke Srebrenice čije su priče bile “nepodnošljivo bolne” te dodala da je “njihovo dostojanstvo je bilo toliko nadahnuće, kako su prolazile kroz život s ovom boli i kako su pokušavale obnoviti društvo, nikad zasnovano na osveti – one su samo tražile pravdu i tražile tijela svojih sinova, muževa, porodice.”

Ispričala je kako je kako se osjećala gledajući suđenje Ratku Mladiću te kako je mislila da će “nekako zatvoriti to poglavlje.” “Pola mog života bilo je nekako povezano s ovom poratnom situacijom, sa stresom koji nosi, s traumom,” rekla je ona.

“Mislila sam da ću biti sretna jer je gotovo, ali nisam bila. Ne da nisam bila zadovoljna suđenjem, to je bilo u redu, ali sam razmišljala o tome šta je ostalo nakon njegovog čina – Srbi su nesretni, žive vrlo loše, toliko mrtvih ljudi, toliko ljudi koji pate jer su im voljeni ubijeni, šta je ostalo nakon ovog čovjeka? Samo jad.”

“Osjećala sam se zaista jadno što su takvi moju zemlju učinili toliko nesretnom a da nisu postigli ništa dobro, čak ni za svoj narod,” ispričala je.

Dodala je da je željela napraviti film o Srebrenici iz ženske perspektive. “Mislim da je dosta muškaraca snimilo filmove i ja ne dijelim s njima taj osjećaj spektakularnosti rata, ja sam uvijek mislila da je rat banalnost zla.”

Žbanić je rekla da je kroz lik Aide željela da ljudi pokušaju razmisliti što bi oni učinili na njenom mjestu, kao netko tko zna više od ostalih, ima UN akreditaciju, ali ima i obitelj. “Ona se tako našla između dva svijeta i vidi i jedan i drugi,” rekla je Žbanić.

Povratak glavnog lika u Srebrenicu nakon svega ju je podsjetio na priču iz Biblije po kojoj je film dobio ime, rekla je Žbanić, koja je žene što su se vratile u Srebrenicu nazvala “sveticama.”