Quo vadis, Aida“ dobitnik je ovogodišnje nagrade Lux za najbolji europski film, koju dodjeljuje Europski parlament. O pobjedniku odlučuju glasovi publike i zastupnika u Europskom parlamentu, pri čemu svaki nosi 50 posto konačne odluke. Na svečanoj ceremoniji u Europskom parlamentu u Strasbourgu redateljica filma, višestruko nagrađivana bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić, zahvaljujući na nagradi obratila se eurozastupnicima, koji su joj priredili ovacije, sljedećim riječima: „Kada sam pripremala film o genocidu u Srebrenici, mislila sam da je rat u Bosni, u Hrvatskoj, u našoj regiji, posljednji rat u Europi. Bila sam šokirana kada sam shvatila da smo mi, Europljani, dopustili da se dogodi rat u Ukrajini. Pozivam vas da se pronađe način da se rat u Ukrajini zaustavi.“

Počasna gošća Europskog parlamenta bila je i predsjednica udruge Majke Srebrenice Munira Subašić, koja je preživjela genocid u Srebrenici. Ukazala je na odgovornost međunarodne zajednice za ratne zločine u BiH i poslala snažnu poruku u trenutku brutalne ruske agresije na Ukrajinu: „U Ukrajini majke plaču i traže kosti svojih sinova. Preklinjem vas da zaustavite rat u Ukrajini kako bi što manje majki prolazilo kroz patnju.“

Dodjeljujući ovogodišnju europsku nagradu publike LUX, predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola istaknula je da je taj film „snažan poziv na pravdu za žene i majke Srebrenice koje su svjedočile strašnim ubojstvima više od osam tisuća najmilijih. Takva užasna zlodjela i zločini protiv čovječnosti nikada se ne smiju zaboraviti“, te dodala: “Nagrada publike LUX gradi mostove između našeg političkog rada i kreativnog stvaralaštva filmaša u Europi. LUX filmovi umjetnošću pronose osjećaj borbe za građanska prava, ljudska prava, pravdu, demokraciju i slobodu.”

U užem izboru za nagradu Lux bili su i filmovi „Bijeg“ danskog redatelja Jonasa Pohera Rasmussena te „Konačna sloboda“ austrijskog redatelja Sebastiana Meisea. Sva tri filma imala su besplatne projekcije u svih 27 zemalja članica i bila su titlovana na sve službene jezike EU-a.

Inače, “Quo Vadis, Aida?” proglašen je najboljim europskim filmom 2021. godine, Jasmila Žbanić odnijela je nagradu za najbolju redateljicu, a Jasna Đuričić, koja igra glavnu ulogu u filmu, proglašena je najboljom europskom glumicom, što je uspjeh koji dosad nije postigao nitko iz regije. „Quo vadis, Aida“ ujedno je i prvi film iz regije koji je dobio „europskog Oscara“.

Film je potresna priča o genocidu u Srebrenici, a svoju je svjetsku premijeru imao u rujnu 2020. na Venecijanskom filmskom festivalu. Pored Jasne Đuričić, glavne uloge tumače Izudin Bajrović, Boris Ler, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović i Boris Isaković, Jasnin suprug, koji je maestralno odigrao ratnog zločinca Ratka Mladića. Priča filma je vezana uz sudbinu Aide, nekadašnje profesorice koja radi kao prevoditeljica za nizozemski bataljun, odnosno mirovne snage UN-a čiji je zadatak bio čuvanje takozvane sigurnosne zone Srebrenice. Kada su Mladićeve trupe ušle u grad, Aidin muž i dvojica sinova traže spas u UN-ovoj vojarni u Potočarima. Aida ih očajnički pokušava spasiti.

Jasmila Žbanić, nagrađivana bosanskohercegovačka redateljica i scenaristica, diplomirala je na Odsjeku za filmsku i kazališnu režiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Njezini najznačajniji igrani filmovi su „Grbavica“, „Na putu“ i „Otok ljubavi“, kao i dokumentarci „Made in Sarajevo“, „Crvene gumene čizme“ i „Slike s ugla“. Kako je sama više puta naglašavala, na njezinu socijalno angažiranu filmografiju, a posebice na njezin najpoznatiji film „Grbavica“, najviše su utjecala osobna traumatična iskustva i scene u ratom zahvaćenom Sarajevu. Film „Grbavica“ dobitnik je Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2006., Nagrade ekumenskog žirija i Nagrade za mir.

NACIONAL: „Quo vadis, Aida“ dobio je nagradu Lux za najbolji europski film, koju dodjeljuje Europski parlament. Koliko nagrada LUX znači za etabliranje i promociju europskog filma, koji još uvijek ne može dobiti bitku s američkim blockbusterima?

Za film „Quo vadis, Aida“ puno je značila činjenica da je imao distribuciju u cijeloj Europi. Naime, mi smo izašli s filmom u tijeku pandemije, u vrlo kaotično vrijeme. To znači da je čas bio u kinima, pa se prebacivao online. Kada smo nominirani za nagradu LUX film je, uz jako dobru organizaciju Europskog parlamenta, prikazan na 400 lokacija u svim zemljama članicama i preveden na sve službene jezike EU-a. Većinu tih projekcija pratio je razgovor s publikom, sudjelovali su i gosti. Naravno da nismo mogli biti na svima njima, ali upravo su te projekcije pred publikom dale još jedan drugi život filmu. S te strane meni je stvarno puno značila i nominacija i, naravno, sama nagrada LUX koju smo osvojili. A što se tiče triju filmova koji su ušli u uži izbor, rekla bih da su to definitivno jako važne europske teme – od integracije izbjeglica do diskriminacije prema seksualnoj orijentaciji, odnosno, kažnjavanja homoseksualaca, čija se prava krše i danas u mnogim navodno demokratskim zemljama. Vjerujem da su europski parlamentarci koji su odlučivali o užem izboru kandidata za ovu nagradu, smatrali da preko filmova mogu lakše doprijeti do srca ljudi i osvijestiti ih o temeljnim europskim vrijednostima, koje su danas ugrožene u mnogim državama članicama.

Jasmila Žbanić na ceremoniji dodjele nagrade Lux; Munira Subašić, predsjednica udruge Majke Srebrenice, Jasmila Žbanić i Roberta Metsola, predsjednica EP-a. FOTO: Europski parlament

NACIONAL: Prilikom rasprave o filmu i tome koliko ratne teme zapravo zrcale stvarnost, bili ste prilično oštri prema međunarodnoj zajednici i njihovoj odgovornosti za genocid u Srebrenici. Smatrate li da ih je film, 25 godina nakon Srebrenice, osvijestio o tome i probudio njihovu savjest?

Neki nisu uopće znali što se tamo stvarno dogodilo, ali neki jesu. Osobito u Nizozemskoj, gdje sam bila začuđena time koliko ljudi osjeća stid zbog ponašanja nizozemskog bataljuna unutar mirovnih snaga UN-a. Kad sam radila istraživanje, doslovce od taksista do recepcionara, svi znaju za Srebrenicu i to jest neka njihova nacionalna trauma. Nisam bila ni svjesna koliko ih to stvarno muči i pogađa. Svi nizozemski glumci koji su sudjelovali u filmu baš su željeli biti dio te priče kako bi pokazali što se točno dogodilo, da se više ne bi ponovilo. Za razliku od nas na Balkanu, koji volimo povijest pospremati pod tepih, oni su potpuno drugačiji i željeli su kroz prikazivanje te istine sudjelovati u nekoj katarzi. I nizozemski filmski fond sudjelovao je u financiranju filma, podržali su ga kao da je bio njihov.

NACIONAL: Vi ste govorili i o političkoj odgovornosti Europe koja je dugo zatvarala oči pred time što se događalo devedesetih u BiH, ali i u Hrvatskoj…

Dosta ljudi koji su gledali film, osobito mlađih ljudi koji i nisu čuli za Srebrenicu, također mi je govorilo da su osjećali stid i da ne mogu vjerovati da se tako nešto dogodilo u Europi krajem 20. stoljeća, i to pred očima međunarodne zajednice. Ti mladi ne mogu shvatiti da nije postojao način da se to spriječi i na vrijeme reagira. Toliko godina kasnije ljudi, čini mi se, napokon razumiju da je napravljena strašna greška.

NACIONALIZAM: Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i srpski predsjednik Vučić negiraju genocid, a diljem regije svjedočimo povijesnom revizionizmu. Kako to komentirate?

Mislim da nam upravo takva stajališta ne dopuštaju da idemo naprijed. Kada se uspijemo emancipirati od onoga što je bilo, od prošlosti, to nas oslobađa da idemo naprijed. Sva energija ulaže se u potiskivanje istine i u tome nema ni zdrave energije ni zdravog napretka.

‘Ako pogledate Dodika i Čovića i što su imali prije rata, a što imaju danas, sve je jasno. Nemoguće je sakriti da se radi o pljački. Blokiranjem BiH oni tu pljačku nastoje legalizirati’

NACIONAL: Kako je moguće da je pred očima te iste međunarodne zajednice Milorad Dodik, koji slavi ratne zločince, tolike godine na vlasti, na čelu Republike Srpske, iako otvoreno želi podijeliti BiH i podržava Putina?

Mislim da je to prvenstveno odraz nedovoljne političke svijesti naših građana. Demokraciju možda imamo prvi put u povijesti, u smislu pravih izbora, ali mediji u Republici Srpskoj su pod potpunom političkom kontrolom. Dodikova stranka drži na svim najvažnijim pozicijama svoje ljude, kontrolira institucije i administraciju, ima svoje kadrove u policiji. Zato je većini ljudi doslovce ispran mozak. Ne radi se na tome da nova generacija stasa u pomirenju, da ima kritično mišljenje i točne informacije o tome što se događalo devedesetih kada je izvršena velikosrpska agresija na BiH. Dodika na vlasti održava, moram reći, prilično zaostao način razmišljanja.

NACIONAL: Bošnjaci i Hrvati zajedno su bili žrtve četničke agresije, zašto se ta dva naroda nikako ne mogu dogovoriti o suživotu u Federaciji, dok se Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, solidarizira s Dodikom?

To je kratkoročni interes njih dvojice. Njih nije briga ni za svoj narod ni za građane BiH u cjelini. U mjestima gdje je HDZ na vlasti, posljednjih je 30 godina građana svih nacionalnosti, pa i Hrvata, sve manje. Ljudi odlaze u druge zemlje jer ne mogu opstati ako nisu dio tog političkog sistema. Mnogo ljudi, s druge strane, profitira od takve situacije. Po mom mišljenju, rat se nije dogodio zbog nacionalizma, nacionalizam je bio samo paravan kojim se maskirao glavni motiv. A glavni motiv za sve ratove jest profit. Ako pogledate Dodika i Čovića i što su oni imali prije rata, a što imaju danas, sve vam je jasno. Nemoguće je sakriti da se radi o pljački. Oni blokiranjem funkcioniranja BiH tu pljačku nastoje legalizirati i održavati.

Zrinka Vrabec Mojzeš, novinarka i kolumnistica Nacionala, i Jasmila Žbanić. FOTO: Nacional

NACIONAL: Hrvatski predsjednik Zoran Milanović izjavio je da je to što se dogodilo u Srebrenici zločin, ali nikako nije genocid. Usput, on politički podržava i Čovića i Dodika. Kako to doživljavate?

Apsolutno sam razočarana, još od 2014. godine kada sam mu rekla: marš kući! Već tada sam osjetila koliko taj čovjek radi protiv socijaldemokracije, ali i protiv osnovne ljudskosti. Te su se godine održali prvi socijalni protesti u kojima su sudjelovali građani BiH svih nacionalnosti i vjera. Tko je njima kasnije pokušao manipulirati, to je druga priča. Oni su krenuli doista iz nezadovoljstva građana životnim standardom, zbog nepravde i nefunkcioniranja sustava. Svi – i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati – bili su ujedinjeni u toj borbi za bolji život, u želji da se promijeni koruptivna vlada, da se izmjene zakoni, da pravosuđe postane neovisno. I ja sam bila sam dio tih protesta. I umjesto da Zoran Milanović, kao hrvatski premijer iz redova SDP-a, podrži građane BiH i dođe u dva grada gdje su te demonstracije bile najmasovnije – u Tuzlu i Sarajevo, pa i u Mostar, gdje su ljudi zapalili sjedišta i SDA i HDZ-a – on je taj put preokrenuo u jednu totalno nacionalističku priču. Otišao je samo Čoviću i rekao kako je taj socijalni bunt zapravo usmjeren samo protiv Hrvata. To je bio običan spin i apsolutno nije imalo veze s istinom. Jer i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci bili su građani koji su protestirali. Kad sam ja te 2014. rekla da to ne može napraviti netko tko je socijaldemokrat i tko nije nacionalist, napali su me mnogi. I Bošnjaci i moji prijatelji u BiH i u Hrvatskoj. Oni su kasnije glasali za Milanovića jer je „manje zlo“. Da bi se sada uvjerili kako sam imala pravo. Naime, sve što se događalo nakon toga, od odlikovanja optuženih ratnih zločinaca do izjava o Srebrenici, dodatno me razočaralo i uvjerilo da netko tko podržava fašista u Mostaru, ne može raditi dobro u Hrvatskoj. Ono što rade Milanović i Plenković ide na ruku ruskom utjecaju u BiH. Veleposlanik Rusije je u Skupštini Republike Srpske govorio isto što govore i hrvatski političari, a oni se više bave zakonima moje zemlje nego svojim građanima.

NACIONAL: I vi ste u svojim filmovima – od „Grbavice“ do „Quo vadis, Aida“ – imali glumce iz cijele regije. Dapače, glavne uloge u tim filmovima igraju srpske glumice – Mirjana Karanović i Jasna Đurić. Koliko su one zbog toga imale problema u svojoj zemlji i jesu li ta dva filma ikada prikazana u Srbiji ili u Republici Srpskoj?

Zanimljivo je kako je Mirjana Karanović 2006. godine, kada je „Grbavica“ dobila Zlatnog medvjeda u Berlinu, imala ogromnih problema u Srbiji, protiv nje i protiv filma vodila se grozna kampanja. Međutim, Fest nas je pozvao na premijeru filma u Sava Centru u Beogradu. Tamo je bilo oko dvije tisuće ljudi koji su nas dočekali s ovacijama. Nacionalisti s majicama na kojima su bili likovi Karadžića i Mladića pokušali su se ugurati na projekciju, međutim, Beograđani su ih istjerali. Imali smo fenomenalnu premijeru. Danas „Quo vadis, Aida“ ne smije biti prikazan u Beogradu. To pokazuje koliko se vraćamo unazad. To je upravo zastrašujuće.

NACIONAL: Ali ljudi u Srbiji ipak su mogli pogledati „Aidu“ online…

Da, oni koji su željeli. Ispada da je streaming moderni način prevladavanja cenzure u zemljama u kojima žive diktatori. Dakle, dio srpske publike vidio je film, osobito kolege glumci i režiseri koji su jako podržali Jasnu, a i njenog supruga Borisa Isakovića koji fantastično igra Ratka Mladića. Jasna je jako dobro znala što se dogodilo Mirjani s našim filmom. Ona je tada bila na naslovnicama svih časopisa kao izdajica, napadali su je sa svih strana. Međutim, znajući sve to i znajući da je Srebrenica još gora od priče o Grbavici – jer se u filmu „Quo vadis, Aida“ imenuje zločinac i upire prstom u Ratka Mladića, koji je u Srbiji i dalje heroj – prihvatila je tu ulogu. Ona je znala kakva će biti reakcija. Kada sam joj rekla kako je to jako hrabro s njene strane, ona je odgovorila: „Ja sam samo profesionalac.“ Inače, spremamo premijeru „Aide“ u Novom Sadu, gdje Jasna živi i radi.

NACIONAL: Mladićevu desnu ruku, četnika Joku, jednako maestralno glumi Emir Hadžihafizbegović.

Je li vam ispričao kako je jedna žena među gotovo tisuću statista, naturščika, u onom hangaru doživjela živčani slom kada ga je vidjela? Bio je toliko uvjerljiv. Morali smo voditi dvoje ljudi na hitnu. Svi su zapravo imali PTSP.

NACIONAL: Ovih dana na seminaru u Europskom parlamentu, ali i prilikom dodjele nagrade LUX, vi, a osobito predsjednica udruge Majke Srebrenice, nevjerojatno hrabra žena Munira Subašić, ukazivali ste na paralele s Ukrajinom. Koliko je ta ruska agresija na Ukrajinu otvorila stare rane?

Jako. Sama Munira isticala je koliko je potresena i koliko moli za mir, za majke Ukrajine i njihovu djecu, jer u njima vidi svoju priču. Nikako ne mogu shvatiti kako je moguće da 25 godina nakon Srebrenice mi nismo našli način da zaustavimo tu rusku agresiju. Pronašli smo način da spriječimo pandemiju, znanost je izmislila tisuće stvari, ali nismo došli do tog civilizacijskog nivoa da spriječimo rat. Međunarodna zajednica opet ne zna kako pregovarati, kako povući prave poteze da ne dođe do ubijanja. Imam osjećaj da se vraćamo u srednji vijek. Užasno me rastužuje činjenica da sada, dok razgovaramo, ljudi umiru i nitko ne nalazi put da se pregovorima sačuva mir. Da sam u Europskoj komisiji ili Vijeću, na koljenima bih molila samo da prestane rat. Slušali ste Muniru – trideset godina nakon rata u BiH mi još uvijek osjećamo posljedice, majke još uvijek traže svoju djecu, još nismo pokopali sve svoje mrtve. Posljedice su tu i ne mogu se izbrisati. Ruska agresija nije samo razorna za Ukrajinu, nego će ovaj rat biti razoran i za cijelu Europu. Vidim, naravno, paralele s BiH i jako se bojim toga što se trenutačno događa. Dodika i Vučića koje podržava Putin, kao i hrvatske strane koja također radi ono što je Putinov cilj, a to je dezintegracija Bosne i Hercegovine, što bi moglo dovesti do ponovnih nemira u mojoj zemlji.