Splitski novinar, književnik, dramaturg i putopisac Jasen Boko temeljito je uzburkao javnost nedavnom objavom knjige “Dioklecijan – reformator ili progonitelj kršćana?” u kojoj je iznio niz kontroverznih teza koje izravno izazivaju crkvenu – ili dijelom i službenu hrvatsku historiografiju. Najzvučnije je odjeknula tvrdnja da rimski car i osnivač Splita uopće nije ubio današnjeg službenog zaštitnika ovog grada, svetog Dujma, i to naprosto jer on nije ni postojao – ali Boko ne preza ni od toga da posumnja u mnoge druge, navodno čvrste i provjeren istine o Dioklecijanu. Ovaj pothvat nedavnog, relativno kratkotrajnog ravnatelja Drame splitskog HNK, tek je jedan u nizu njegovih putopisno-kulturoloških projekata: prethodno se na sličan način pozabavio i Markom Polom, Odisejem i Aleksandrom Velikim, za što je dobio niz nagrada publike i kritike.

U razgovoru za Nacional Boko otkriva brojne nove detalje iz njegove biografije o Dioklecijanu, žestoko se obračunava sa službenim stavovima Crkve, ali ekskluzivno najavljuje i novi projekt – koncem ove godine, povodom pedesete godišnjice smrti Che Guevare, kreće na putovanje njegovim stopama “od Ognjene Zemlje do paklene Kube”, s ambicijom da također sistematizira život, djelovanje i smrt ovog revolucionara. Boko namjerava proputovati gotovo cijelu Južnu Ameriku i 20 tisuća kilometara će, baš poput Chea, prijeći javnim prijevozom, a posebno će se pozabaviti ulogom jednog nepoznatog Hrvata koji je, po svemu sudeći, sudjelovao u njegovoj likvidaciji. Ulogu bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića posebno je apostrofirao: prvi put vlast je odbila podržati jedan njegov projekt.

NACIONAL: Dva mjeseca nakon predstavljanja biografije o Dioklecijanu još uvijek traju rasprave o velikom broju vaših teza, između ostalih te da “prvi Splićanin” uopće nije ubio svetog Dujma jer on – nije ni postojao. Kakve reakcije ste dobili i je li reagirala Crkva?

Kako se radi o prvoj biografiji “splitskoga” cara – iako o Dioklecijanu “svi sve znaju” – a pritom ona nije pisana u rukavicama ili s namjerom da se nekome svidi, sasvim je logično da je izazvala brojne reakcije. Javnost je odjednom, osim što je saznala puno novih činjenica o caru, shvatila da o njemu zapravo nije znala ništa. Štoviše, ono o čemu i ptice u Splitu pjevaju, tih nekoliko pseudopovijesnih anegdota koje se prepričavaju od pamtivijeka, o kupusu u ubavoj splitskoj vali, vepru nakon čijeg će ubojstva postati carem i navodnom krvavom pogubljenju svetog Dujma, ova knjiga dokazuje da su to puke propagandne anegdote, neutemeljene u ozbiljnim povijesnim izvorima. Crkva još nije reagirala na knjigu jer se trenutačno u Hrvatskoj bavi za nju bitnijim stvarima, recimo odlučivanjem o ženskom tijelu, bogohulnim izjavama da žena može biti jednaka muškarcu i tvrdnjama da se svećenici s oltara ne bi trebali miješati u upravljanje državom i njezinim građanima. Ruke biskupa pune su posla oko reforme školskog sustava koji treba počivati na vjeronauku, a da ne spominjem te zahtjeve vražje djece, nevladinih udruga i dijela srpsko-četničko-jugoslavensko-udbaške javnosti za demokratizacijom, transparentnošću, poništenjem Vatikanskih ugovora, a pogotovo onima koji traže smanjivanje količine novca poreznih obveznika koji se svakodnevno prebacuje u popovske džepove. Borba Crkve da ovu zemlju zadrži u srednjem vijeku i ne dopusti joj pretvaranje u sekularnu državu, u kojoj premijer i predsjednica neće po svoje mišljenje ići kod kardinala, jednostavno ne ostavlja mjesto za bavljenje nekom knjigom koje ionako, osim ako ih izdaje Verbum, dolaze iz samog pakla.

NACIONAL: Koje nove teze donosi vaša knjiga, kako je vi nazivate prva znanstveno-popularna biografija o ovom caru i njegovu razdoblju?

Bila je potrebna ovakva knjiga koja se koristi svime onim do čega su povjesničari došli, ali pritom ima muda sasvim neznanstveno zbrojiti dva i dva i donijeti zaključke, radeći to stilom koji je čitak i najširoj publici, usput ne zanemarujući argumente. Otkrio sam, recimo – što dosad nisam vidio u našoj literaturi – da se Dioklecijan u jednoj britanskoj legendi i danas utjecajnoj, smatra praocem Britanaca, iako nikad nije kročio na Otok.

NACIONAL: Dioklecijan je bio praotac Britanaca? Šalite li se?

U toj priči ima istine kao i u onoj da je Dioklecijan ubio svetog Dujma, odnosno nema baš nikakve povijesne istine u njoj, ali je zabavna legenda. Jedno poglavlje u mojoj knjizi nazvao sam “Trideset i tri dalmatinske feministice u pohodu na London”. Ta legenda potječe iz jedne od ključnih britanskih knjiga “Povijesti kraljeva Britanije” Geoffreya od Monmoutha, napisane oko 1136. godine. U njoj piše da je Dioklecijan imao čak 33 kćeri, sve jednu zločestiju od druge, ali po povijesnim podacima imao je samo jednu. Kad ih je konačno sve uspio udati, one su, na nagovor najstarije Albe, u prvoj bračnoj noći pobile svoje muževe. Dioklecijan ih je ljutito posjeo na brod, dao im hrane za šest mjeseci i poslao ih na pučinu. Nakon dugog putovanja stigle su na veliki otok napučen demonima. Tamo su “u ime obitelji” s tim demonima realizirale pravu populacijsku eksploziju, naselivši otok rasom divova, a Alba je tako promovirana u pramajku Britanaca. Čak se tvrdi da je po njoj navodno Otok dobio alternativno ime Albion. Bogobojazni Geoffrey očekivano ne spominje nikakve seksualne aktivnosti, diskretno sugerira samo da su Dioklecijanove kćeri “uz asistenciju demona” napučile otok. Britanska povijest mogla je započeti. I danas, svake druge subote u studenom, londonskim ulicama u povodu Dana Lorda gradonačelnika prolazi šarena spektakularna povorka koju predvode Dioklecijanovi unuci iz te priče Gog i Magog koji dokazuju da fantastična književnost, kao i u slučaju one o svetom Duji, nema granica.

‘Ruke biskupa pune su posla oko reforme školskog sustava koji treba počivati na vjeronauku, a da ne spominjem te zahtjeve vražje djece za poništenjem Vatikanskih ugovora’

NACIONAL: U vašoj knjizi, neočekivano za popularno-znanstvenu biografiju, snažno su prisutni ironija, satira, čak i sarkazam.

Ironija, satira, često i sarkazam moja su omiljena sredstva u interpretaciji, a čitanje povijesti iz vizure Monty Pythona puno mi je bliže nego raznorazna nacionalna, vjerska ili slična “tumačenja”. A kako sam kao dodatni motiv imao niz budalaština u medijima, a povremeno i u pseudostručnoj literaturi katoličke provenijencije, taj je spoj u mom slučaju nužno vodio zabavnim, često i duhovitim interpretacijama ozbiljnih tema koje su zadržale svoju povijesnu utemeljenost.

NACIONAL: Kakve ste “budalaštine” pročitali o Dioklecijanu?

Navest ću samo jednu: Slobodna Dalmacija objavila je sredinom 2015., u povodu obnovljenih priča o podizanju spomenika osnivaču grada, tekst naslovljen: “Hoće li Split podignuti spomenik krvniku koji je dao odrubiti glavu Dujmu kao pivcu?” U tekstu iz pera lokalne “književne vertikale” iz svakog retka probija zgražanje nad činjenicom da se netko uopće i usudi spomenuti gradnju spomenika nekakvom Dioklecijanu koji je kršćane “trijebio s lica zemlje u krvi, ko janjce!”. Takav bi spomenik bio provokacija, umjesto da “uspomena na ubojicu u društvu koje čine četiri petine kršćana” bude zbrisana s lica zemlje. Autor tog teksta koji se spremno uvukao u izvjesni crkveni organ nije usamljen u tvrdnjama, a ide dotle da otkriva zavjeru u kojoj se “zločinaštvo Dioklecijanove krvožednosti zgrušalo u tobože kulturološki aksiom iz kojeg su saliveni fundamenti splićanistike i splitoslovlja”. Eto, tako je Dioklecijanova palača konačno razotkrivena kao “tobože kulturološki aksiom”. Tvrdnja da je Dujma ubio Dioklecijan potpuno je neutemeljena, tendenciozna nebuloza i pokazuje potpuno nepoznavanje onoga o čemu se priča. Ukratko, tipično hrvatski postupak.

NACIONAL: Vratimo se na Dioklecijanov magnum crimen – svetog Duju. Zašto mislite da nije postojao?

Spomenuo sam kompilaciju različitih legendarnih Domniusa, poput ovog iz Fidenze, ali to je samo početak priče. Reći ću nekoliko činjenica: do pojave don Frane Bulića (1846.-1934.) Domnius, sirijski došljak na kojem je splitska crkva temeljila svoje prvenstvo na ovom prostoru bio je, tvrdilo se, osobni poslanik apostola Petra koji je poslan kristijanizirati Dalmaciju u drugoj polovici 1. stoljeća. Tu ga je, nesretnika, ubio okrutni progonitelj kršćana Dioklecijan i prekinuo njegovu misiju. Ta priča, “betonirana” u djelu Tome Arhiđakona “Historia Salonitana”, izrasla je u navodnu povijesnu činjenicu i “kulturološki aksiom”, kako bi rekao onaj kolega te osigurala splitskoj crkvi prvenstvo jer ipak ju je osnovao apostolski poslanik. Kao činjenica sretno je egzistirala do početka 20. stoljeća. A tada se pojavio veliki erudit i otac naše arheologije don Frane Bulić, čije zasluge za Dalmaciju nikad ne mogu dovoljno nahvaliti i koji je zbrojio dva i dva te rekao: “Khm, sorry, Dioklecijan nije mogao ubiti ovog svetog Dujma jer se rodio 150 godina nakon njegova pogubljenja”. Ups!

NACIONAL: Takva tvrdnja sigurno je tada odjeknula u javnosti.

Ta priča je Bulića, čovjeku koji je Splićanima tada “oduzeo” Dujma, zamalo došla glave i mantije, Crkva ga je htjela izopćiti, optužen je za laž, ali njegovi argumenti bili su razumljivi i pučkoškolcu. On je, vjerojatno svjestan posljedica takva povijesnog otkrića koje bi potvrdilo da ne samo splitska crkva nego i povijest ovoga dijela svijeta koju je ona kao pobjednik ispisala, počiva na legendi koja nema nikakvo povijesno utemeljenje, odnosno obična je laž, našao kompromis. Sveti Duje ipak je postojao, ustvrdio je on, zaštitnik Splita nije izmišljen, ali je postojao otprilike dva stoljeća kasnije. Zgodno u ovoj priči bilo je to što je onda Dioklecijan – kojem je otet mauzolej kako bi bio pretvoren u katedralu i počivalište Dujma, ma tko on bio – mogao biti egzekutor salonitanskog mučenika. Ovaj je Dujam tako bio sve što i onaj važeći dosad: mučenik, misionar iz Sirije i kasnije biskup u Saloni, u kojoj je i pogubljen, samo se sve događalo dva stoljeća kasnije. Oduzevši Splićanima “pravog” svetog Duju, Bulić se “otkrivanjem” novog sebe vratio u krilo Crkve, a Splićanima darovao novog i mlađeg Duju ubijena u Dioklecijanovo vrijeme koji je vrlo brzo prihvaćen sa svim legendama i dalje povezanim uz onog prvog. Ako danas pitate Splićane i Crkvu zašto se sveti Duje, dan zaštitnika grada, slavi 7. svibnja, a ne 10. travnja kad je Bulić smjestio pogubljenje “novog” Domniusa, odgovorit će vam kako je nezgodno svece slaviti u vrijeme kad može biti korizma. Nisam primijetio da je katolički kalendar prazan u vrijeme korizme i da se pogibije svetaca u to vrijeme ne obilježavaju. Zašto nitko glasno ne kaže da je 7. svibnja datum navodne smrti onog prvog Dujma, za kojeg je Bulić utvrdio da ne postoji? Split i dalje obilježava datum smrti zaštitnika za kojeg i Crkva priznaje da je relativno odnedavno nepostojeći.

NACIONAL: Iznosite i gotovo bogohulnu tvrdnju da se Dujmove relikvije uopće ne nalaze u oratoriju svetog Venancija kod baptisterija Lateranske bazilike u Rimu, u kojoj je i mozaik s njegovim prikazom, za Bulića ključan argument koji potvrđuje svečevo postojanje?

Ne tvrdim to ja, samo prenosim rezultate crkvenog istraživanja o kojem se kod nas već pola stoljeća šuti. Poznato je da je relikvije Dujma i još devet dalmatinskih i istarskih mučenika prenio opat Martin u 7. stoljeću, spašavajući svetačke kosti iz ovih krajeva od barbara Slavena. Neću sad opet govoriti o tome kako se cijela priča o prenošenju kostiju odnosi na onog nepostojećeg Dujma iz 1. stoljeća. Zašto se šuti o rezultatima prepoznavanja kostiju u rimskom oratoriju koje je Crkva napravila šezdesetih godina prošlog stoljeća? E pa ja ću reći: sljedeći put kad vam netko kaže da je dokaz postojanja svetog Dujma činjenica da njegove relikvije leže u tom oratoriju, kao i u splitskoj katedrali, možete ga obavijestiti da je crkveno prepoznavanje – a neću ni insistirati na tome da su unutra bile i pileće kosti, kažu crkveni oci, sudionici istraživanja – neosporno utvrdilo da među deset mučenika u Lateranskoj bazilici u Rimu nisu kosti svetog Dujma. O tome postoji službeni crkveni izvještaj koji je na hrvatskom napisao i objavio svećenik Makso Peloza, ali koji je, nekim čudom, ostao nepoznat, iako je objavljen u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku 1969.

NACIONAL: Zar ne bi vjera trebala počivati na vjeri, a ne navodnoj povijesnoj istini?

O tome i govorim: religija, kršćanstvo, kao i svaka druga, počiva na nekritičkoj vjeri u legende i mitove kreirane kroz povijest kako bi osnažile vjeru. Problemi započinju u trenutku kad čak i ti koji su legende izmišljali počinju u njih vjerovati kao neprikosnovene istine i počnu ih silom nametati nevjernicima. Nije to stvar samo vjere, pogledajte samo hrvatsku ili bilo koju drugu, američku recimo, čak i noviju povijest. Red legende, red mitologije. Nemam nikakvih problema s tim da je velik broj ljudi spreman povjerovati u uskrsnuće, hodanje po vodi, podizanje iz mrtvih, 72 djevice koje čekaju mučenike u raju, boginju koja iskače vrhovnom bogu iz glave, božanstva sa šest ruku i nošenje vlastite odrubljene glave pod rukom… Odšutjet ću i budalaštine o stvaranju svijeta u sedam dana i žene – koja u našim pasivnim krajevima nije bila ni te sreće da iskoči iz muškarčeve glave – iz muškarčeva rebra, pa je time drugotna, ali to gledam kao bapske priče, srednjovjekovne sapunice. Međutim, kad me pod cijenu sankcija krenu uvjeravati kako su to neupitne istine koje se ne smije dovoditi u sumnju, e onda dobijem “na živce”.

NACIONAL: U knjizi iznosite i niz drugih tvrdnji koje izazivaju službenu crkvenu historiografiju.

Ne izmišljam toplu vodu, sve su to stvari odavno utvrđene, ali kako živimo u zemlji čiji bi političari Sabor premjestili u katedralu, o njima se uglavnom šuti, ne uče se tamo gdje bi se trebale učiti: u školi. Da skratim dugu priču: katolički kalendar barata brojnim imenima koja su puka fikcija, a ne povijesne osobe. Recimo, sveti Juraj, kojeg tako vole u našim krajevima i koji je zaštitnik Engleske, oprostite mi što glasno kažem istinu – nije postojao. A što se tiče navodne priče o Dioklecijanovom “kršćanocidu” i prebrojavanju njegovih žrtava, prema kojem je pobio i do 126 posto kršćana u nekim gradovima toga vremena, tu se radi o tipičnom primjeru tendencioznog iskrivljavanja činjenica.

NACIONAL: Vaša biografija o Dioklecijanu uslijedila je nakon triju uspješnih knjiga, “Na putu svile”, “Tragovima Odiseja” i “U potrazi za Aleksandrom”. O čemu sada pišete? Navodno učite španjolski.

Nakon Dioklecijana, kao idealna osoba za promišljanje brutalnog vremena koje nam je nametnuto potrošačkim društvom profita, pojavio se netko čiju bismo godišnjicu ubojstva prije pola stoljeća trebali obilježiti ove godine, ali ćemo ga umjesto toga odšutjeti: Che Guevara. Ova kompleksna osoba koja je pokušala promijeniti svijet nabolje, smanjiti socijalne razlike i razvlastiti one najbogatije koji vladaju velikim, namjerno osiromašenim i manipuliranim dijelom svijeta, idealan je profil za istraživanje. Dva su dodatna razloga za istraživanje ove priče: jedan je činjenica da ni Che kao ni Dioklecijan ili Aleksandar Veliki nisu osobe koje se mogu uvrstiti na “crnu” ili “bijelu” stranu svijeta. Ma koliko se Che borio za pošteniji svijet i pokušavao rušiti imperijalizam, ne može ga se slaviti kao sveca. Borac protiv kapitalizma i imperijalizma i ikona međunarodne ljevice nije bio tek pučki heroj iz polarizirane crno-bijele slike svijeta. Bio je i nemilosrdni egzekutor neprijatelja, ali i manje odlučnih kolega revolucionara koji nije prezao od radikalnih metoda. Beskompromisni revolucionar nije uvijek bio omiljen ni u komunističkim redovima: kritizirao je Staljina i SSSR njegova vremena, javno je govorio o problemima socijalizma i tražio radikalniji pristup u borbi s imperijalizmom. Komunistički vlastodršci koje je često obilazio, kao što su Tito, Ceausescu ili Hruščov, nisu rado slušali njegove primjedbe o raskalašnom životu, bili su puno spremniji na konzumiranje kubanskih cigara nego Cheovih ideja. Uostalom, čak i propagandom uljepšan odnos velikog prijateljstva njega i nedavno preminulog Fidela Castra krije tajnu: postoje izvori koji navode kako je Fidel, zbog problema s nevjerojatnom Cheovom karizmom, bio taj koji mu je pomogao u polasku na njegovo završno putovanje u Boliviju, ne pružajući mu nužnu logističku podršku, što je uzrokovalo Cheovu pogibiju koju je izravno režirala CIA. Priču još uzbudljivijom čini činjenica da je u fatalnom završnom obračunu s Cheovim viđenjem svijeta glavnu ulogu imao čovjek s ovog prostora ne sasvim jasne biografije, Antonio Selich koji je zarobio, a onda vrlo brzo i ubio Chea, pobrinuvši se da to preko fotografija sazna cijeli svijet.

Put slijedi Guevarina dva putovanja, prvo motorom 1951., a drugo sredstvima lokalnog prijevoza započeto sredinom 1953. koje ga je odvelo kroz cijelu Južnu i Srednju Ameriku do Meksika i dalje do revolucionarne Kube, a s kojeg se nikad nije vratio u Argentinu. Od Buenos Airesa do Havane prijeći ću lokalnim prijevozom oko 20 tisuća kilometara. Gdje ću naći toliko vremena i odakle mi novac za to, u ovom trenutku su pitanja važnija od stručne pripreme i proučavanja bogatog materijala. Poskliznuo sam se već na prvoj stepenici: dok je Ministarstvo kulture sve moje prethodne projekte podržalo kao kulturološke, bivši ministar kulture i “onaj čije se ime ne spominje” priču o Che Guevari odbacio je kao bezvrijednu i nevrijednu stimuliranja. Sam sam kriv što nisam odabrao sudbinu nekog hrvatskog svećenika, a ne tog ozloglašenog komunjare.