Film “Comic Sans” redatelja Nevija Marasovića na hrvatska kino-platna od 8. ožujka donosi priču punu emocija i smiješnih životnih situacija: iznenadna smrt tetke s Visa povezat će sina, razmaženog zagrebačkog dizajnera Alana Despota, i oca, šarmantnog umjetnika i bonvivana Brunu, u avanturi koja će rezultirati nizom tragikomičnih ljubavnih susreta i brodolomom na otoku Jabuci. To je četvrti Marasovićev projekt sniman na otoku Visu, nakon serije “Instruktor” i igranih filmova “Show Must Go On” i “Vis-à-vis”. Ujedno, novi Marasovićev film zasad je jedini hrvatski igrani film sniman na otočiću Jabuci, što je zbog njegove nepristupačnosti i strmih obala predstavljalo poseban izazov za produkciju.

U ulozi Alana je 38-godišnji Zagrepčanin Janko Popović Volarić, glumac koji je s Marasovićem već surađivao na filmovima “Vis-à-vis” i “Goran”, a u ovom filmu je i koscenarist. Osim na filmu i u kazalištu, Popović Volarić trenutačno je u fokusu javnosti i zato što igra glavnu ulogu u vrlo gledanoj sapunici Nove TV “Čista ljubav”.

NACIONAL: Film “Comic Sans” vaša je već treća suradnja s Nevijem Marasovićem. Koliko je dobro to što se poznajete, a koliko vam odmaže?

Da, ovo je treći Nevijev film zaredom u kojem mi je dao ulogu. Radeći na “Vis a Visu” sprijateljili smo se, shvatili da imamo sličan pogled na cijelu našu profesiju i posvećenost projektima koje radimo i nastavili suradnju čekajući da se ostvari velika želja obojice. Snimati filmove, a kao krajnji cilj, snimiti “Comic Sans”. Sada kada smo to uspjeli, neko vrijeme nećemo snimati zajedno, ali surađujemo na scenariju za film “Luka”, koji je ove godine dobio novac na HAVC-ovu natječaju za razvoj scenarija. “Luka” je film koji prati likove iz “Gorana”, ali 18 godina ranije. U filmu, kažem, neću glumiti, ali s norveškim scenaristom Gjermundom Gisvoldom i Neviom radim na scenariju. Mislim da u samom procesu snimanja to što se dobro poznajemo, samo koristi projektu.

NACIONAL: U „Comic Sansu” igrate Alana, uspješnoga grafičkog dizajnera kojem u jednom trenutku zbog ljubavi stvari krenu nizbrdo. Kako ste doživjeli ulogu? Jer nevjerojatna je činjenica da ste vi nakon srednje grafičke škole radili upravo kao grafički dizajner…

Da, to se stvarno nevjerojatno poklopilo. Nevio i ja, kada je krenuo pisati prvu verziju scenarija, nismo se ni poznavali niti me je imao na umu za tu ulogu. Zvao me da probno pročitamo scenarij i tada je tek saznao da sam prije Akademije radio kao grafičar. To je bilo prije šest godina, u međuvremenu smo snimili “Vis a Vis” i “Gorana” i snimanjem ovog filma zatvorio se nekakav krug. U filmu “Vis a Vis” redatelj i glumac rade na scenariju i čitaju scene iz “Comic Sansa”. Tako smo mi zapravo snimili svojevrsni hommage “Comic Sansu” prije nego što smo ga uopće snimili.

NACIONAL: Zašto niste nastavili s grafičkim dizajnom, nego ste se posvetili kameri, odnosno kasnije glumi?

Tražio sam se. Stjecajem okolnosti odmah sam nakon srednje škole krenuo raditi, imao sam neku relativnu sigurnost u poslu kojim sam se bavio i mogao sam istraživati što bih jednom u budućnosti volio studirati i čemu bih se volio posvetiti. Kamera je kroz cijelu srednju školu bila moja preokupacija, ali kada sam slučajno završio u dramskom studiju Teatra Exit, otkrio sam glumu i ostavio kameru iza sebe, a koju godinu kasnije prestao sam raditi kao grafičar. Imao sam neopisivu sreću da u dvadeset i prvoj otkrijem što me zaista veseli, ispunjava i čemu se želim posvetiti.

NACIONAL: “Comic Sans” je već krenuo na festivale i predviđaju mu lijepu festivalsku budućnost. Upravo je prošlog tjedna osvojio Nagradu žirija filmskih kritičara Nebojša Đukelić za najbolji film iz regije, na 46. međunarodnom filmskom festivalu u Beogradu – FEST. Bio je i na marketu u Berlinu i producenti su, koliko čujem, zadovoljni. Što to znači za jedan film? Teško da se filmska ekipa može zadovoljiti samo brojem kino gledatelja, iako se u Hrvatskoj ta brojka dosta gleda kad se govori o uspjehu filma. Kako vi na to gledate?

Ne znam, naši filmovi su u kinima sve manje gledani, dok su, kad se prikazuju na televiziji, među najgledanijim programima. Prvo je velika šteta, ali ovo drugo daje nadu u moguću promjenu u budućnosti. Ljudi masovno u kinima gledaju blockbustere i tu se naš film ne uspijeva nametnuti. Naravno, jednim dijelom to je i nasljeđe devedesetih, kada su ljudi zlostavljani lošim filmovima i ta fama isključivo loših komornih drama ili ideološki obojenih propagandnih filmova, traje i danas. Lakše je okrenuti program na TV-u nego vratiti novac od kinoulaznice. S druge strane, i naše produkcijske mogućnosti su smiješne u usporedbi s američkim ili europskim. Sudjelovanje na festivalima i brojne nagrade koje je naš film dobivao posljednjih godina, ne rade dobro samo filmu, nego i promociji hrvatske kulture. Divno je kada je film prepoznat na festivalima, među kolegama i publikom drugih zemalja i podneblja i to strašno puno znači za film.

NACIONAL: U filmu živite u Zagrebu, ali imate viške korijene i tamo vam živi otac, hedonist i umjetnik. Igra ga Zlatko Burić Kićo, a on je zaista legenda hrvatske kulture, osnivač Kugla glumišta i danas uspješan umjetnik u Danskoj. Kako vam je bilo raditi s njim?

Kićo je nevjerojatno topao, zabavan, drag, pametan i otkačen tip. Jako sam ga zavolio i bilo je divno raditi i družiti se s njim. Ima neki svoj svježi pristup ulozi i traži neku spontanost u svakoj repeticiji, a njegova pojava u kadru je toliko jaka da ga je nemoguće ne gledati. Drago mi je što sve češće snima i u Hrvatskoj, uz Dansku, Europu i Ameriku, jer stvarno je zanimljiv i odličan glumac. Jedan je od najboljih partnera u kadru i čast mi je bila snimati s njim.

NACIONAL: Kako vidite to razdoblje kulture u Zagrebu, kada je Kugla glumište punilo dvorane? To se vjerojatno neće ponoviti, ali što se može napraviti da se vrati barem dio tog vremena i te atmosfere duha?

Naslušao sam se priča o tom razdoblju i čini mi se, koliko god neki uvjeti rada nisu bili ni blizu današnjima, da je to razdoblje bilo „neiskvarenije” i slobodnije. Mi smo danas, dostupnošću svega i tim nekim prividom slobode, zapravo zatrpani tonama informacija koje nas drže zarobljenima, preokupiranima i klišeiziranima. Mislim da se za tu neku atmosferu i takav uzlet kakav se tada dogodio, moraju poklopiti mnoge stvari, a naravno, nadam se da će se to u budućnosti ipak na neki način i ponoviti.

NACIONAL: Kako vidite situaciju u kulturi danas? Ima puno problema, od kojih je najveći, čini mi se, pretjerani utjecaj politike na sve kulturne sfere, što dokazuje i najnoviji slučaj izbora ravnatelja ZKM-a. Kako na to gledate?

Meni je jasno da se politika uvijek petlja u sve sfere društvenog života i da je to neizbježno, ali to što se događa je suludo. Da baš sve mora biti kupi-prodaj diskurs, stvarno je već uvredljivo za sve koji se žele baviti bilo kojom granom umjetnosti. Razumijem da politika želi imati kontrolu, ali ovo je već divljaštvo. Nema tu više argumenata, nego samo ideologije i novac.

NACIONAL: Kad spominjete ideologiju, kako ocjenjujete mandat Zlatka Hasanbegovića kojeg mnogi smatraju najlošijim ministrom kulture, a kako Nine Obuljen Koržinek?

Mislim da je sreća što je ovo prvo ipak kratko trajalo. Smatram da je izazivanje podjela, kojima je rezultirao taj mandat, nešto najgore što se moglo dogoditi u ionako krhkom hrvatskom kulturnom životu. Mandat Nine Obuljen Koržinek, čini mi se, bit će obilježen preživljavanjem između dviju ideološki obojenih strana i to mi se čini kao okruženje u kojem je teško puno napraviti. Mi se bavimo suludim stvarima. Umjesto da se sloboda izražavanja i rada podrazumijeva, mi idemo unatrag i bavimo se samo time tko pripada kojoj ideologiji.

NACIONAL: Igrate i u kazalištu, i na televiziji, i u filmu. Gdje su najveći izazovi za vašu struku?

Mislim da tu u smislu izazova nema neke bitne razlike. Svaka uloga je jednako važna i izazovna, ali se principi rada razlikuju. Televizija je puno brža, pripreme su kraće, dok film i kazalište ipak nude neki prostor za probe i pripremu. Ali kada krenu snimanje ili predstava, unutarnji život lika koji bi trebalo proživjeti zahtijeva jednak angažman.

NACIONAL: Film “Comic Sans” sniman je, među ostalim, u agenciji Bruketa i Žinić, kako ste se snašli ponovno u tom svijetu? Je li to bilo dobro životno razdoblje, nakon srednje škole, kad ste radili kao grafički dizajner? Dobili ste dijete jako mladi, s 18 godina, a otac vam je umro nekoliko godina prije toga zbog burnog života. Gledajući unazad, kako biste opisali to razdoblje svog života?

Bio sam u jednom od najboljih razdoblja. Imao sam malo dijete, posao i dosta slobodnog vremena koje sam provodio sa sinom. Bilo je dosta komplicirano postaviti se prema činjenici da se sav moj svijet vrti oko tog malog bića s obzirom na to da sam bio jako mlad, ali Davidova mama i ja nekako smo uspjeli biti dobri roditelji. Moj otac je imao neki svoj put koji je, nažalost, završio tragično, ali to je bilo puno ranije. Samo snimanje kod Brukete i Žinića bilo je odlično, ali ja nisam radio tu vrstu dizajnersko-marketinškog posla. Ipak sam radio više novinski posao i kasnije u izdavaštvu. Ali u samoj pripremi za ulogu ipak mi je puno pomoglo iskustvo s grafikom. Naravno, i kod mene je izražena mržnja prema tipu slova Comic Sans, kao i kod mog lika Alana Despota.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema sinu? Što ste naučili iz vlastitog odnosa s ocem i što ste prenijeli na Davida, odnosno što nikako niste željeli prenijeti? Što ste vi naučili od Davida?

David me naučio neopisivo puno toga, naučio me odgovornosti, zbog njega sam kao mlad počeo raditi i naučio se nekoj disciplini, a dao mi je i potpuno novi pogled na svijet. Pokušavam mu prenijeti ono što sam ja dobio od svoje majke. Volio bih da ima neki osjećaj za pravdu, da ne bude sam sebi neprijatelj i jednostavno, da bude OK čovjek. Naš odnos je jako dobar, jako smo bliski i zajedno prolazimo kroz lijepa i manje lijepa razdoblja. Ponosan sam na njega i na to kako odrasta.

NACIONAL: Film govori o odnosu u obitelji, s roditeljima, prijateljima, bliskim osobama. U današnje vrijeme obitelj se čini disfunkcionalnom na više razina, kako vi na to gledate? Koliko je obitelj izgubila svoju ulogu, značenje?

Moj lik Alan Despot vrlo je uspješan u svom poslu, ali u svakom drugom životnom odnosu iznimno je neuspješan. Nakon što ga ostavi djevojka postane autodestruktivan, donosi isključivo pogrešne odluke, ali ga taj kontinuirani pad natjera da se suoči sa svojim manama i slabostima i prihvati sebe kakav doista jest. Stjecajem okolnosti nađe se na otoku Visu sa svojim ocem Brunom, gdje ga sa svih strana sustižu odnosi iz prošlosti s kojima se prisiljen suočiti i na neki način napokon odrasti. Film zapravo govori o nekoj mojoj generaciji koja sve kasnije sazrijeva i u ovom moru svega što nam se nudi, zapravo ne zna ni tko je niti kamo ide. Obitelj nije izgubila na svom značenju, ali su odnosi prilično uzdrmani.

NACIONAL: Kada govorimo o obitelji, kako komentirate činjenicu da Hrvatska još nije ratificirala Istanbulsku konvenciju, a to su učinile BiH i Srbija, primjerice? U Hrvatskoj je sve igra ideologije, pa je tako i ta konvencija ideologizirana.

Mislim da je to sramotno.

NACIONAL: Mladi danas imaju još jedan problem – loše obrazovanje. Kako vidite cijelu priču oko obrazovne reforme?

I kod ovog pitanja ne preostaje mi drugo nego pričati o ideologijama. Mi danas zaustavljamo bilo kakav napredak raspravama o osnovnim stvarima koje smo davno uspostavili. To kao da netko namjerno radi, da se ne bismo bavili pravim problemima. Obrazovna reforma je odavno potrebna, a sad je, nažalost, sve zaustavljeno i djeca i dalje uče po programima i u sustavu koji je odavno zastario. Tu i tamo se dogodi poneka kozmetička intervencija, ali to je zapravo to.