Jenny je uspješna obiteljska liječnica, majka troje tinejdžera i supruga uvaženog neurokirurga. Ali kad se njezino najmlađe dijete, petnaestogodišnja Naomi, ne vrati kući nakon školske predstave, Jennyn naizgled idealan život počinje se raspadati. Policija pokreće istragu po cijeloj državi, ali bezuspješno. Naomi je nestala, a njezina je obitelj uništena.

Kako mjeseci prolaze, najgori razlozi za nestanak kao što su otmica ili ubojstvo čine se sve manje vjerojatnima. Potraga je zaustavljena, ali za očajnu Jenny ona je tek počela. Više od godinu dana nakon kćerina nestanka, Jenny još uvijek pokušava pronaći odgovore, a ono što saznaje duboko je uznemiruje. Svi kojima je vjerovala, svi za koje je mislila da ih poznaje, skrivaju svoje tajne, a pogotovo Naomi. Povezujući tragove koje je njezina kći ostavila iza sebe, Jenny otkriva posve drugačiju Naomi od one kakvu je mislila da je odgojila.

Radnja je to prvijenca “Kći” Jane Shemilt, britanske književnice koja je 30 godina radila kao liječnica opće prakse. Jane Shemilt završila je postdiplomski studij kreativnog pisanja, a roman “Kći” – koji je nedavno objavljen i u Hrvatskoj – pisala je tri godine. Roman je postao čitateljski hit, a oduševljeni su i kritičari pa je “Kći” bila u užem izboru za nagrade Janklow, Nesbitt i Lucy Cavendish. Sa suprugom neurokirurgom Jane Shemilt ima petero djece i živi u Bristolu.

U intervjuu za Nacional Jane Shemilt govori o obiteljskim vezama koje su okosnica romana, odnosu roditelja i djece, ali i tajnama koje ima svaka obitelj i koje mogu dovesti do neželjenih posljedica, pa čak i do tragedija.

NACIONAL: “Kći” je vaš prvi roman i odmah je postao hit. Jeste li očekivali takav uspjeh i kako ga objašnjavate?

Nisam očekivala takav uspjeh jer mi je to ipak prva knjiga; radila sam jako naporno, napornije nego na bilo čemu drugome u životu da bih napisala dobru knjigu. Bila je to ujedno i prekrasna promjena u životu, da od liječnice postanem spisateljica i bacila sam se na to. Imala sam sreću što sam dobila dobre poticaje na postdiplomskom studiju iz kreativnog pisanja na sveučilištu Bath, gdje su mi ‘’sudili’’ na temelju 40.000 riječi prvog rukopisa knjige, a kolege na studiju rekli su mi da jedva čekaju novi dio knjige, pa su to bili dobri poticaji! Moji agent i izdavač bili su isto tako entuzijastični. Bilo je zaista prekrasno, neočekivano iznenađenje da je knjiga postala bestseler, da ne govorim o tome kako mi se čitatelji neprestano javljaju jer su oduševljeni romanom.

Kako objašnjavam takav uspjeh? Mislim da se radi o kompleksnoj mješavini; korijen romana je u obitelji i ljubavi, a to čini srce ljudskog iskustva. Osim toga, u priči dodirujem primarne strahove, strah od gubitka voljenog djeteta. Zapravo je teško zamisliti moćniju prijetnju. Željela sam postići to da ljudi ne prestaju okretati stranice, željela sam da odu duboko u misli i iskustva likova; pričanje priče u kratkom vremenu, s događajima koji prate otmicu pomiješanim s refleksijama majke tijekom godine dana, bio je jedan od načina za to. Taj okvir pomogao mi je da stvorim nijansirani roman.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo za priču? Pročitala sam da je to bila jedna žena koja je izgubila dijete, a drugo ima posebne potrebe. Je li to istina?

Tako je, roman je inspiriran gubitkom. Dok sam radila kao liječnica, jedna mi je pacijentica došla zbog terapije. Bila je jedna od onih nevjerojatnih žena pokraj koje biste mogli proći na ulici, a da je ni ne zamijetite. Priča koju mi je ispričala gotovo slučajno bila je nevjerojatna; izgubila je jedno dijete, a drugo ima posebne potrebe. S tim gubitkom ona se nosila vrlo mirno i dostojanstveno. Počela sam shvaćati da i drugi pacijenti, zapravo svi moji pacijenti, nose u sebi neki gubitak: zdravlja, partnera, prijatelja, mladosti. Željela sam ispričati priču koja govori o prihvaćanju gubitka jer je to temeljno, ali ipak skriveno iskustvo.

NACIONAL: Roman “Kći” pisali ste tri godine. Zašto je to trajalo tako dugo i što vas je motiviralo da nastavite, da ne odustanete?

Prvi rukopis knjige napisala sam u devet mjeseci tijekom studija kreativnog pisanja, ali sam, naravno, o romanu počela razmišljati i prije, dok sam još radila kao liječnica opće prakse i pisala diplomski rad na još jednom studiju pisanja, na Sveučilištu u Bristolu. Trebala sam neke stvari u romanu izmijeniti s agentom i izdavačem, pa mi je to uzelo dosta vremena. Pisanje dobre knjige je komplicirano, potrebno je uzeti dosta vremena za razmišljanje o važnim temama, stvaranje likova koji imaju dubinu i radnje koja sve to nosi. Priča, ali i priče unutar one glavne, moraju imati luk od početka do kraja. Ako priča sadržava dva različita, ali međuovisna vremenska okvira, kao što je to slučaj u “Kćeri”, to dodaje novi sloj na konstrukciju. Za to je, kao i za gotovo sve drugo u životu, potrebna vještina, što duže i više sve pažljivo gradiš, to je bolji rezultat.

Ni u jednom trenutku nisam razmišljala o tome da odustanem, ali zapravo se završavanje romana svodilo više na disciplinu nego na motivaciju. Da sam čekala motivaciju ili inspiraciju, ne bih došla daleko. Pristupila sam pisanju kao svakom drugom poslu, s radnim vremenom i dnevnom rutinom.

NACIONAL: Bili ste liječnica opće prakse 30 godina, a onda ste se odjednom okrenuli pisanju. Kako se to dogodilo?

Pisanje i čitanje bili su moje strasti u školi; pobijedila sam na natjecanju u pisanju priča i to me prvotno ohrabrilo za studij književnosti. Međutim, dolazim iz liječničke obitelji pa sam bila inspirirana slobodnom godinom koju sam provela u Africi, gdje sam vidjela brojne strašne probleme. U to vrijeme medicina mi se činila kao pravi moralni izbor zanimanja. Smatrala sam da se uvijek mogu vratiti onome što volim. Nisam bila svjesna da će morati proći toliko dugo dok postanem dovoljno slobodna da pisanju posvetim vrijeme koje zaslužuje. Ali isto tako, odlučila sam da ću imati i petero djece.

NACIONAL: Realistično opisujete obiteljske situacije u knjizi, dajući do znanja da se to zaista svakome može dogoditi i da malo o tome znamo i razmišljamo. Što ste željeli poručiti?

Jako sam uzbuđena zbog toga što se te situacije čine stvarnima jer mi je to bio cilj, pisati o obitelji s kojom se čitatelji mogu poistovjetiti, iako je rasplet takva drama s kojom se većina ljudi nikad ne suoči. Međutim, svi imamo jako užurbane živote, poput lika Jenny u “Kćeri”. Poput nje vjerujemo svojoj obitelji, ali ponekad se pitamo znamo li baš cijelu priču. Svi znamo kakav je osjećaj bojati se za sigurnost voljenih osoba.

Osim što sam pokušala priču prikazati što stvarnijom i boljom, nadala sam se da će gledatelji moći vidjeti iza brzih događaja povezanih uz otmicu, da će opaziti dublje teme gubitka, tuge, identiteta i majčinstva. Knjiga je ujedno i potraga za procesom dječjeg odrastanja i odvajanja od roditelja, pa sam bila oduševljena kad mi je jedan čitatelj rekao da je priča zapravo metafora za to univerzalno iskustvo.

NACIONAL: U knjizi je očito da Jenny zapravo nema pojma o onome što se događa oko nje, u njenu vlastitom domu. Sva njena djeca, muž, čak i prijatelji, nitko od njih nije bio onakav kakvim ga je smatrala. Ponekad je nevjerojatno da toliko malo znamo o ljudima koji su nam vrlo bliski.

Slažem se, ali mogli bismo stvari gledati i na drugačiji način. Možda je još nevjerojatnije da mislimo da poznajemo bliske ljude a i sami imamo svoje tajne, one koje ne želimo podijeliti čak ni s najbližima. Sjećam se da sam tijekom odrastanja uvijek osjećala da moja majka, koliko god da sam je voljela, nije imala pojma o tome kakva sam ja zapravo, o čemu sam razmišljala ili u kojem sam smjeru zamislila da će se kretati moj život.

NACIONAL: Jeste li i sami imali to iskustvo, s obzirom na to da imate petero djece? Jeste li osjećali da su oni posve drugačije osobe od onih kakvim ste ih vidjeli?

Stvarno se nadam da su moja djeca različita od onog što sam ja zamišljala jer sam, gledajući unatrag, bila potpuno sumnjičava i prilično naivna; odjednom uhvatiti bljesak potpuno neočekivanog aspekta njihove osobnosti, jedna je od najfascinantnijih stvari roditeljstva. Tajnovito mjesto u njihovim glavama važno je za njihov osjećaj samih sebe i ključan dio odrastanja. Možda zato što imam petero djece, morala sam vjerovati da će se razviti u ljude kakvi su danas bez previše mog nametanja.

NACIONAL: Jenny je toliko radila da je zaboravila na svoju djecu, nikad nije imala vremena za njih i zato se toliko šokirala svime što se dogodilo. Koliko se to često događa? Ne mora to nužno značiti da će se dogoditi nešto strašno, ali mnoge obitelji imaju upravo taj problem. Na što ste mislili kad ste pisali o tim stvarima?

Sve što u životu radimo, sadržava balansiranje rizikom. Za zaposlenu majku ti se rizici mogu nagomilati. Ponekad hodamo po tankom ledu, ali brojne žene nemaju u životu velikih rizičnih situacija. No očekivanja koja mnoge žene imaju o sebi su visoka, a u želji da ih ispune, sve najjednostavnije stvari često mogu previdjeti. Zaboravljaju postaviti jednostavna pitanja. Zašto je moje dijete prestalo jesti? Zašto iz škole dolazi tako kasno? Što bi ga moglo tako jako iznervirati? Zašto moj suprug drugačije miriše?

Svatko od nas mora shvatiti koji su mu prioriteti i, srećom, uglavnom sve bude u redu. Većina djece ne uzima droge i ne bježi od kuće. Većina muževa nema ljubavnu aferu. Jenny voli svoju djecu, u mislima su joj većinu vremena, ali u brzini svakodnevnog života zaboravila je postaviti ta jednostavna pitanja.

NACIONAL: Pišete o Romima i njihovu načinu života, o predrasudama koje većina ljudi ima prema tim ljudima. Što mislite o njima, ne kao o manjini, nego kao o metafori za bilo koju manjinsku skupinu bilo gdje na svijetu? Kako se može živjeti s ljudima koji se na bilo koji način razlikuju od nas? To je danas veliki problem.

U mom romanu neki likovi Rome vide kao drugačije, kao autsajdere, kao ljude koji nisu dobrodošli. Jenny shvati da čak i čovjek s kojim se zbliži, Michael, razmišlja o njima na takav način. Ali Jenny shvati i da je romska putujuća zajednica njenoj kćeri dala nešto što nije pronašla kod kuće – osjećaj za pustolovinu i obitelj. Priliku da zadrži svoje dijete. Jenny uviđa, kad ‘’zagrebe’’ ispod površine, i da je ta zajednica izgubila mnogo. Trenutak identifikacije je važan i on je ključ za to kako živjeti s različitim ljudima. To je shvaćanje da unatoč dubokim razlikama, dijelimo mnogo važnih stvari. Zapravo smo svi itekako jednaki.