JANE BIRKIN 2007.: Životna priča seksi dive sedamdesetih

Objavljeno u Nacionalu br. 604, 12. lipanj 2007.

Slavna pjevačica i glumica na filmskom festivalu u Cannesu predstavila je autobiografski film ‘Kutije’: u ekskluzivnom razgovoru govori o uzbudljivom životu s pjevačem Sergeom Gainsbourgom, odlasku u ratno Sarajevo i inspiraciji za nove pjesme

Godinama je javnost čekala da Jane Birkin (61), glasovita pjevačica i glumica koja je rođena u Engleskoj a živi u Francuskoj, objavi autobiografiju. Ona je to uporno odbijala, i na kraju je snimila film “Kutije” (Boxes) koji je režirala, za njega napisala scenarij i u njemu glumi glavnu ulogu. Film je premijerno prikazan na nedavno završenom filmskom festivalu u Cannesu i u njemu je pokazala da na svoj život gleda prilično romantično. Ona u filmu glumi Annu, ženu kojoj je blizu 50 godina, koja se upravo uselila u praznu kuću u kojoj su samo kutije s njezinim stvarima. Iako je sama, iz kutija izlaze njezina sjećanja, na pokojnog oca (Michel Piccoli), na njezine tri kćeri (jednu od njih glumi njezina prava kći Lou Doillon) koje ima s tri oca, a tu je i njezina majka (Geraldine Chaplin) te skupina starijih žena na čelu s Joséphine (Annie Girardot).

Svatko tko imalo poznaje Jane Birkin u tome može prepoznati biografske elemente. Jane Birkin je započela karijeru kao glumica i s 19 godina debitirala u filmu Richarda Lestera “The Knack” a dvije godine poslije postala je slavna ulogom u filmu “Uvećanje” Michelangela Antonionija. Tada se vjenčala s britanskim glazbenikom Johnom Barryjem i dobila kćer Kate, ali se brak raspao. S 22 godine dobila je ulogu u francuskom filmu “Slogan”, iako tada nije znala ni riječ francuskog, a partner joj je bio tada 40-godišnji Serge Gainsbourg, poznatiji kao pjevač i skladatelj nego kao glumac, a najpoznatiji kao zavodnik i ljubitelj divljih noćnih provoda.

‘Je t’aime moi non plus’

Ubrzo su prohodali, glumili zajedno u još tri filma, ali njihovu vezu nisu proslavili filmovi nego jedna pjesma. Godine 1968. Gainsbourg je napisao eksplicitno erotsku pjesmu “Je t’aime moi non plus” te je snimio s Brigitte Bardot. Budući da su svoju vezu tada raskinuli, Brigitte Bardot zamolila ga je da ne objavljuje tu snimku. Godinu dana poslije snimio je pjesmu s Jane Birkin. Erotski tekst i senzualni glas Jane Birkin izazvali su pravi skandal, ali je singl prodan u golemih milijun primjeraka. Uskoro, 1971., Jane Birkin dobila je dijete s Gainsbourgom, kćer Charlotte. U prvoj polovici 70-ih Birkin je postala glumačka zvijezda u Francuskoj. Istovremeno, objavljivala je albume s Gainsbourgovim pjesmama. Međutim, krajem sedamdesetih, zbog njihova divljeg noćnog života i Gainsbourgovih problema s alkoholom, 1980. prekinuli su vezu, ali su ostali u dobrim odnosima. Ona je tada nastavila snimati album s Gainsbourgovim pjesmama i izazivati skandale javnim pijanstvima. O svemu tome Jane Birkin nam je govorila u ekskluzivnom intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Koliko je film “Kutije” autobiografski, odnosno što je činjenica a koje ste dijelove filma izmislili?

– Nikad u životu nisam vidjela duhove iako bih voljela da sam ih vidjela. Nikad sa svojim bivšim supruzima nisam vodila takve žestoke rasprave, no slične rasprave vodila sam sa svojim kćerima. Raspravljale smo, ali se nikad nismo sukobljavale, sukobila sam se jedino s najstarijom kćeri Kate oko bezveznih stvari. Najlošije odnose s nekom od svojih kćeri imala sam prije 12 godina, kad sam imala 49 godina, i tada sam počela pisati priču za ovaj film. Lou Doillon je tada imala 13 godina, i družila se s mojim unukom koji je samo četiri godine mlađi od nje. Vratila sam se iz Sarajeva gdje sam se zaljubila u jednog pisca. Mislila sam da bih mogla započeti novi život s njim. To je razljutilo moju kćer jer je smatrala kako nije normalno da ja u tim godinama imam vezu. No godinama sam joj se povjeravala.

Odnos s roditeljima

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s roditeljima, kako su oni gledali na sve što ste prošli u životu?

– Moja majka je prema meni bila drukčija, sve mi je dopuštala. Ona je uvijek govorila: “Jane može, nakon svega što je prošla, živjeti onako kako joj se sviđa. Ona je veliki borac.” Moj otac je umro 1991. i s njim sam mnogo toga proživjela, za razliku od moje kćeri Charlotte kojoj je otac Serge Gainsbourg umro kad je imala 20 godina. Uvijek je teško kad vam netko od roditelja umre, ali moj otac je umro kad sam imala 45 godina. Imala sam privilegij razgovarati s njim o svemu, volio mi je reći kako sam najljepša djevojka na svijetu. U mom slučaju se događalo da rađam kćeri s različitim očevima, što je dovodilo do čudnih situacija u kojima bi mi nedostajao suprug koji bi rekao kćeri “nemoj tako razgovarati s majkom”. Bila sam s drugim i to je mijenjalo stvari. O svemu sam tome pokušavala pisati i kroz pisanje shvatila da djeca žele samo jedno, da imaju savršene roditelje. Barem se nadaju da bi mogli popiti čaj zajedno i da se mogu pouzdati jedni u druge kad stvari krenu naopako. To je prekrasna slika obitelji, ali umjesto toga djeca dobivaju izjave majki poput “tvoj otac mi je napravio ovo i ono”.

Skok s mosta

NACIONAL: Čega se sjećate iz vlastitog djetinjstva?

– Sjećanje je selektivno poput stroja za pranje rublja. Katkad se ne želite sjećati nekih stvari, pokatkad je zadovoljstvo prikazati se žalosnim. Sjećam se da sam namjerno izazivala žalost kod ljudi. Izmišljala sam stvari, majka mi je govorila da nisam fer. Govorila sam da sam posvojena, a godinama kasnije majka me pitala zašto sam to govorila. Govorila sam i da uopće ne sličim na svoju majku i da imam brata koji je samo devet mjeseci stariji od mene. Tako sam izazivala pozornost. Majka je na sve to govorila “Jane se toliko trudi, ali od nje nikada neće biti ništa”. Na kraju shvatite da nije bitno što je istina, bitno je što vaša djeca misle da je istina. To je njihova istina i ne možete se boriti s time. Mojoj kćeri Charlotte često je krvario nos i ona tvrdi da nikada nisam bila pokraj nje kad joj se to događalo, a starija sestra joj nije mogla pomoći jer ne može vidjeti krv. Ja se toga ne sjećam, ali ne, nisam uvijek bila uz nju, provodila sam se sa Sergeom obilazeći noćne klubove. Ja se sjećam brojnih trenutaka kada sam bila uz nju.

NACIONAL: Vaš život sa Sergeom Gainsbourgom obilježili su glazba, film, ali i skandali. Koji skandal najviše pamtite?

– Onaj o kojem su novine najviše pisale, kada sam se zbog njega bacila u Seineu. Posvađali smo se u nekom noćnom klubu; ja sam bila tako bijesna da sam mu bacila u lice pitu koja se nalazila na našem stolu. Izgledalo je kao u filmu, pogodila sam ga ravno u lice. On je izišao iz kluba, a dijelovi pite padali su s njegova lica. U trenutku sam se pokajala zbog toga i nisam znala kako da ispravim pogrešku. Nisam znala je li ga više briga za mene. Izišla sam iz kluba, pratila ga, a kada je došao do obale Seine, ja sam se bacila u nju. On me je ugledao i bacio se za mnom. Zagrlio me je i znala sam da mi je oprostio. Baš smo se djetinjasto ponašali.

Utjecaj starijih osoba na život

NACIONAL: Kako to da ste ulogu svoje majke dodijelili Geraldine Chaplin?

– Nas dvije zajedno smo glumile u filmu Jacquesa Rivetta “L’amour par terre”. Bilo je to prije više od 20 godina. Ona je tada upoznala moju majku i oca, došla je na ručak u obiteljsku kuću i zna kako se moja majka ponašala. Nakon toga, prije dvije godine zajedno smo glumile u filmu “Les Aventuriers des mers du Sud”. Bila sam na Kubi s Geraldine gdje se snimao film o Robertu Louisu Stevensonu. Tada sam je pitala bi li glumila Annu, ženu od 50 godina, u filmu “Kutije”. Rekla je da ne može, da je prestara. Rekla sam joj da ne izgleda prestara, ona je takva glumica da može glumiti i dijete. I dalje je tvrdila da ne može glumiti mene iako joj je to bila, sama je rekla, najbolja uloga koju joj je netko ponudio u posljednjih deset godina. Rekla sam joj da može bez problema odigrati 50-godišnjakinju. “Imam 62 godine i brinem se o unucima, snahama i zetovima, pa čak i o vlastitoj smrti, ali ne razmišljam kao 50-godišnjakinja o smrti vlastitog oca, kćeri koja izlazi iz tinejdžerskih dana, te jesam li griješila u odgoju djece”, rekla je. Ipak, u zamjenu mi je ponudila da glumi moju majku. Kada je Geraldine prihvatila ulogu, nisam znala tko bi mogao glumiti Annu pa sam ja preuzela tu ulogu.

NACIONAL: Zašto ste se sada odlučili za biografsku priču vašeg života?

– Dugo mi je trebalo da napišem ovu priču, a i mislila sam da nitko neće biti zainteresiran za nju. U međuvremenu Charlotte je počela čitati dijelove priče i pomislila sam kako bi je neke stvari iz filma mogle povrijediti. Tada sam shvatila da nisam svojim supruzima dala šansu da nešto kažu, odnosno da ih spominjem jako malo. A možda i sve to što sam napisala nije bila istina u potpunosti. Onda sam naknadno odlučila napisati njihovo viđenje stvari. Mnogih stvari se ne sjećam, ipak je to bilo prije 20 godina. Nisam željela pričati životnu priču iako mi za tako nešto nude golem novac posljednjih 20 godina. Čak mi je i majka jednom rekla kako bih tako mogla popuniti bankovni račun. Rekla sam joj: “Ne mogu, jer bih povrijedila još više ljudi.”

Posjet Sarajevu usred rata

NACIONAL: Film je prepun starijih ljudi, oni su očito utjecali na vaš život.

– Joséphine, lik koji glumi Annie Girardot, osoba je kojoj sam se ja godinama povjeravala. Za mene je to bila čudna situacija jer nisam željela Girardot u ulozi nesretne žene, a budući da je bolesna, gotovo da je morala izgledati nesretna. Često se sjetim Joséphine koju sam poznavala, znala je vikati na mene, pa sam za Annie Girardot stvorila zloban lik. Zato mi je ona rekla “pa ta je Joséphine dominirala tobom”, a tako je doista i bilo. Poznavale smo se gotovo 20 godina, živjela je preko puta mojeg stana, u podrumu, i često sam se družila s njom jer je bila zabavna i pričala mi o svom životu. Često sam se družila sa starim ljudima, ali njih nisam mogla ubaciti u film. Poznavala sam jednog starijega gospodina kojem sam stalno kupovala cigarete, ali on me nikad nije mogao prepoznati, zatim jednu staru gospođu koja nikad nije znala treba li hodati naprijed ili natrag, lijevo ili desno, noge je nisu slušale. Često mi je znala reći “ne znam dolazim li ili odlazim”. Ti su ljudi predivni, obožavala sam ih. I sama sam katkad takva, ne znam trebam li otići u London ili ostati u Parizu.

NACIONAL: Je li stvaranje ovog filma djelovalo psihoterapeutski na vas?

– Ne, za mene je snimanje bilo naporan posao. Ustajala sam u osam ujutro. Spavala sam u kući u kojoj se snimao film, ali nije bilo namještaja jer smo kuću morali isprazniti da bismo u nju unijeli sve one kutije. Od 8 do 11 ujutro razmišljala sam o snimanju scena jer smo sve snimali jako brzo. Kuća se nalazi u Finisteru na sjeveru Francuske, ali u njoj jako malo boravim. Film smo snimili prošlog ljeta u tri tjedna, bez novca. Ni jedna filmska kompanija, ni jedna TV-kuća, nije ga željela financirati. Iznenada, film je došao u Cannes i svi su mi rekli da je to djelo pravog profesionalca te da ima svoju vrijednost.

NACIONAL: Prije 13 godina posjetili ste Sarajevo usred rata. Što vas se tada najviše dojmilo?

– Kad sam išla u Sarajevo, bila sam svjesna da se tamo događaju strašne stvari, da ljudi ginu i da su kuće bombardirane. Budući da je moja majka preživjela Drugi svjetski rat i bombardiranje Londona, pitala sam je što je ponijela sa sobom u sklonište za vrijeme bombardiranja. U Sarajevo sam nosila dječju hranu i ostalo što je bilo nužno, ali nisam znala što još da im donesem. Majka je dugo razmišljala i rekla: “Ponijela sam sa sobom svoj omiljeni parfem.” Ostala sam zatečena, rekla sam joj: “Mama, pa zar nisi ponijela hranu ili odjeću?”, a ona je rekla: “Nikako.” Potaknuta time, ja sam za studentice sarajevskog sveučilišta pokupovala brojne sitnice iz Pariza, od balzama za usne pa do donjeg rublja. Kad sam došla u Sarajevo, ljudi su bili, logično, sretni što sam im donijela dječju hranu, ali su žene bile oduševljene sitnicama. Tada sam znala da je moja majka bila u pravu.

Britanci vole Gainsbourga

NACIONAL: Prošle je godine objavljen album “Monsieur Gainsbourg Revisited” na kojem poznati britanski izvođači poput grupa Franz Ferdinand, Placebo i drugih izvode pjesme vašeg supruga. Iznenađuje li vas činjenica da su njegove pjesme privlačne danas najzanimljivijim britanskim bendovima?

– Više me iznenađuje to da Britanci vole Francuze. Taj album je fenomenalan i nisam bila iznenađena kad sam čula u koliko se primjeraka prodao u Francuskoj. Međutim, kada sam čula da je i u Velikoj Britaniji bio popriličan hit, nisam mogla doći k sebi. Nikada nisam sumnjala u vrijednost Sergeovih pjesama, ali sam sumnjala da će ga Englezi ikada prihvatiti. Na kraju se to i dogodilo.

NACIONAL: Kada se može očekivati vaš novi album?

– Mislim da ću ga početi pripremati krajem godine. Prvo ću malo putovati, bez toga ne mogu napisati nove pjesme. Sjećam se svojih odlazaka u Palestinu i Izrael, to je bilo jedno od mojih najsnažnijih iskustava. Slično je bilo i u Rusiji. Jedino što mogu reći jest da volim Ruse, ali ne volim njihova predsjednika. Sjećam se da su me u kočiji vozili moskovskim ulicama; tada je došao jedan čovjek i rekao mi “Ja vas ljublju”. To je bio Serge Gainsbourg. Tada mi je prvi put rekao da me voli, i rekao je to na ruskom.

‘Ništa ne treba planirati’

NACIONAL: Imali ste kompliciran život, žalite li zbog nečega?

– Ne smijete žaliti ni zbog čega, ne smijete se vraćati u prošlost. Ako se vratite u prošlost, onda ćete samo žaliti, ništa novo se neće dogoditi u vašem životu. To je poput “teorije leptira”. Svi smo mi nekada imali neku cestu kojom je trebao ići naš život, ali je tada naišao neki kamion i odvezao nas u suprotnom smjeru, smjer koji je bio zanimljiviji. Dakle, ako ste otvoreni za sve vrste iznenađenja i ako vas zanimaju drugi ljudi, tada prihvatite život u onom obliku u kojem vas je zadesio. Ništa ne treba planirati. Moj brat Andrew, koji je scenarist i redatelj, želio je napisati cijeli scenarij na temelju bacanja novčića. Trebam li krenuti lijevo ili desno, odlučio bi novčić, trebam li spavati s ovom djevojkom ili ne, odlučio bi novčić, hoćemo li imati djecu li ne, odlučio bi novčić. Cijeli je film trebao tako izgledati i mislim da je to životna istina.