Jan Haverkamp je nizozemski inženjer okolišnih znanosti i viši stručni savjetnik Greenpeacea za nuklearnu energiju u savjetničkom odjelu te globalne ekološke organizacije za zaštitu od radijacije u projektu nadzora nuklearnih postrojenja (Greenpeace Radiation Protection Advisors – Nuclear Monitoring project). Za Nacional je komentirao potporu Hrvatske razvoju nuklearne energije u sklopu skupine od deset članica EU-a, koje predvodi Francuska.

NACIONAL: Možete li, molim vas, kao stručnjak Greenpeacea za nuklearnu energiju komentirati sukob Njemačke i EU-a – odnosno, Njemačke i Francuske – oko nuklearne energije?

Riječ je o raspravi dviju skupina članica predvođenih Njemačkom i Francuskom, koja seže dalje od same Njemačke ili Njemačke protiv Francuske. To je temeljna rasprava o ulozi i vrijednosti “taksonomije EU-a za održivo financiranje”. Uključivanjem energetskih tehnologija koje nisu održive, poput plina i nuklearne energije, a ranije već i biomase, u taksonomiju, ona gubi glavnu svrhu – a to je da postane zlatni standard za zeleno financiranje – i prerasta u „greenwashing“ vježbu za kratkoročne interese nekih država članica i velikih korporativnih interesa. Nuklearna energija, inače, uključena je u taksonomiju EU-a kao privremena tehnologija (prema čl. 10. st. 2. Uredbe) – odnosno, svojevrsna posebna kategorija za neodržive tehnologije koje bi mogle dobro doći za prijelaz na potpuno održivi sustav. Stoga se ne naziva “zelenom” ili “održivom”. Također, nije u Delegiranom zakonu o taksonomskoj uredbi.

NACIONAL: Smatrate li da bi Hrvatska i Balkan trebali koristiti nuklearnu energiju kao izvor energije za budućnost?

Neće je koristiti, jednostavno zato što je preskupa. Čak i kada bude uvrštena u taksonomiju onako kako to trenutno predlaže Europska komisija (EK), balkanske zemlje, uključujući Hrvatsku, ali i Sloveniju, neće imati šanse pronaći novac za nove nuklearne elektrane. Mađarska si je mogla priuštiti početak izgradnje Paksa II samo zbog zajma od Rusije, za Mađarsku vrlo nepovoljnog, jer je Rusija očajnički pokušavala pronaći kupca u EU-u, nastojeći strateški prodrijeti na to tržište. Već im je ranije propao sličan pokušaj u Bugarskoj i Češkoj. Malo je vjerojatno da bi si druge balkanske zemlje, poput Srbije, mogle priuštiti takve uvjete zajma – ne može čak ni Mađarska, što već vidimo u usporavanju projekta. Osim toga, Hrvatska ne bi mogla ispuniti uvjete koje je EU u Delegiranom zakonu postavio za nuklearnu energiju. Hrvatska bi, primjerice, morala imati solidan plan za operativno duboko geološko odlagalište radioaktivnog otpada u funkciji prije 2050. Za to bi prvo morala pronaći stručnjake, pronaći odgovarajuće mjesto i razviti odgovarajuću tehnologiju, a potom izgraditi takvo odlagalište. To nije moguće u roku od 28 godina. Zbog toga Hrvatska, prema taksonomiji, ne bi mogla privući financiranje ni za jedan nuklearni projekt. Čak je i malo vjerojatno da će, i kada Delegirani zakon o uredbi o taksonomiji bude usvojen, biti mnogo drugih zemalja EU-a koje će početi ulagati u nuklearnu energiju u velikim razmjerima. Možda bi samo Francuska mogla donekle imati koristi, ali ni zemlje srednje Europe nisu u stanju ispuniti uvjete iz Delegiranog akta. Francusko-njemački kompromis stoga pokazuje koliko je Francuska pouzdana kao partner – čini se da koristi samo Francuskoj, a možda i Finskoj.

NACIONAL: Kako komentirate stav deset članica EU-a – koje predvodi Francuska, a u toj je skupini i Hrvatska – da nuklearnu energiju treba smatrati zelenim izvorom energije za budućnost? Treba li Hrvatska, prema vašem stručnom mišljenju, ostati u tom klubu?

Nuklearna energija nije zeleni izvor. Koristi ograničene resurse jer ekonomski isplative zalihe rude urana dovoljne su za otprilike sto godina današnjeg nuklearnog kapaciteta, uzrokuje ozbiljnu degradaciju okoliša u područjima iskopavanja urana, proizvodi kategorije otpada za koje ni nakon 70 godina istraživanja nije pronađeno adekvatno rješenje, nosi rizik od teških nesreća sa značajnim emisijama radioaktivnih tvari, a njezina tehnologija potiče širenje nuklearnog oružja. Ne postoji način na koji se to može nazvati zelenim izvorom energije. “Zeleno” ili održivo znači više od same emisije CO2. Hrvatsko članstvo u tom klubu potpuno je deplasirano. Tradicionalno, hrvatsko stanovništvo od Černobila je vrlo kritično prema nuklearnoj energiji, a mnogi Zagrepčani svjesni su rizika kojemu NE Krško svakodnevno izlaže grad. Svjedočimo i protivljenju privremenom skladištenju radioaktivnog otpada iz Krškog te hrvatskom odugovlačenju u pronalaženju zajedničke politike o tome sa Slovenijom. Sve to pokazuje da hrvatski narod, pa čak i hrvatski političari, ne stoji potpuno iza svih odgovornosti koje nosi nuklearna energija. Hrvatska ima obilje obnovljivih resursa i u savršenoj je poziciji da ih razvije brže i jeftinije nego što ih bilo koja nuklearna elektrana ikad može isporučiti.

NACIONAL: Ima li političkih motiva za tih devet članica EU-a, uglavnom manjih zemalja, da se pridruže Francuskoj u njezinoj promociji nuklearne energije? Hrvatska je nedavno, primjerice, od Francuske kupila 12 borbenih zrakoplova Rafale, a posao vrijedi više od milijardu eura.

Zemlje imaju svoje razloge. U Češkoj je nuklearna energija tradicionalno gotovo državna religija, dovoljno jaka da sruši ono što je nekoć obećavalo postati najučinkovitijim zakonom o potpori obnovljivoj energiji. Poljska gleda na nuklearnu energiju kao na “metadon” kojim će zamijeniti svoju “pušačku ovisnost”, ugljen, što kratkoročno donosi mnogo novca za konzultantske tvrtke prijatelja i suradnika svake stranke na vlasti, pa čak i u vrijeme kada je Tuskova Građanska platforma vodila vladu. Mađarska pokušava Paksom II pridobiti Rusiju na svoju stranu. Ne iznenađuje da u gotovo svim srednjoeuropskim zemljama koje podržavaju Francusku trenutno vladaju populističke vlade, koje radije koriste jeftine slogane nego ispravnu i čvrstu politiku borbe s klimatskom krizom. Francuska je iskoristila svoj šarm i industrijsku moć u Poljskoj, Češkoj i Hrvatskoj kako bi dobila potporu za vlastitu nuklearnu industriju koja donosi gubitke. To je istina. Ali bilo bi olako ustvrditi da su je te zemlje zato podržale. Naprosto je riječ o izrazito lošoj politici, i to u vrijeme kad je planet suočen s vjerojatno najizazovnijom krizom uopće.

NACIONAL: Može li njemačko protivljenje stavu EU-a i Francuske izazvati ozbiljan politički sukob unutar EU-a?

Još nemamo delegirani zakon o taksonomiji, a to je zato što u EU mnogi shvaćaju da će uključivanje plina i nuklearne energije u taksonomiju taj popis učiniti beskorisnim da bi postao standard za zeleno financiranje. Države članice izjasnile su se protiv tog uključivanja, ali i velike tvrtke i financijske institucije koje se ozbiljno bave klimatskom krizom. Neka ovo bude jasno: Europska komisija u početku nije namjeravala uključiti nuklearnu energiju u taksonomiju. No postojao je veliki nuklearni lobi i utjecaj zemalja u kojima ta industrija igra veliku političku ulogu, poput Češke i Mađarske, na Europsku komisiju, koja je tada učinila ono što uvijek radi: pokušala je pronaći kompromis. Sadašnji je kompromis, međutim, neznanstven i financijski kratkovidan. Njemačka je jedna od mnogih država članica koje to ističu, ali u tome su glasne i Austrija, Španjolska, Portugal, Grčka, Danska, Luksemburg i Litva.

NACIONAL: Koje je vaše stručno mišljenje: treba li nuklearna energija biti sigurna iodrživa alternativa fosilnim gorivima u budućnosti? Ako ne, što mogu biti prave alternative?

Nuklearna energija isporučuje premalo, prekasno, uz previsoku cijenu i s prevelikim rizikom. Premalo: čak i udvostručenje nuklearnog kapaciteta u svijetu do 2050. donijelo bi samo manje od četiri posto smanjenja stakleničkih plinova. To je marginalno smanjenje. A i da bi se to postiglo, sa sadašnjih šest novih reaktora godišnje, uglavnom u Kini i Indiji, proizvodnju bi trebalo povećati na 37 reaktora godišnje, svake godine. To je jednostavno fizički nemoguće, a i prekasno je: vrijeme izgradnje nuklearke trenutno je u prosjeku 11 godina, nekad i duže. Već 2033. više od 60 posto električne energije u EU-u morat će dolaziti iz obnovljivih izvora. Tada ćemo imati sustav čiju će okosnicu činiti uglavnom izmjena energije vjetra i sunca, poduprte hidroenergijom, održivom biomasom i tehnologijama skladištenja kao što su reverzibilne hidroelektrane, baterije i vodik.

Nuklearna energija neće se lako uklopiti u taj sustav. Osim toga je preskupo: nuklearna energija već sada proizvodi električnu energiju dva do tri puta skuplju od struje na vjetar i dvostruko skuplju od solarne energije. Troškovi nuklearne energije povijesno pokazuju trend rasta, a troškovi za obnovljive izvore i dalje padaju. Ulaganje u nuklearnu energiju usporava mnogo učinkovitija i brže isplativa ulaganja u sustav obnovljivih izvora. Također, početni troškovi su toliko visoki da bi čak i zapadnoeuropske zemlje, poput Francuske, željele dobiti ogromna državna jamstva prije nego što budu spremne ulagati – pogledajte situaciju u Velikoj Britaniji. I, na kraju, previše je rizično: nesreća u jednoj nuklearki problem je za sve nuklearke. Fukushima je to još jednom pokazala. Nakon Fukushime bili su potrebni intenzivni testovi na stres, koji su uzrokovali mnogo neradnih sati za cijelu nuklearnu flotu, kao i skupe nadogradnje prije nego što je reaktorima dopušten nastavak rada.