Jakub Novosad, prevoditelj, kulturni organizator i promoter iz Praga, govori o svom projektu BalCan CrossOver u sklopu kojeg organizira kulturne akcije promovirajući u Češkoj kulturu s područja Jugoslavije, a pokrenuo je i podcast u kojemu za češku publiku obrađuje ovdašnje kulturne teme.

Pražanin Jakub Novosad samoga sebe predstavlja kao prevoditelja, kulturnog promotera i entuzijasta češko-južnoslavenskih veza. Rođen je 1985. godine u Pragu, gdje je diplomirao slavistiku i teatrologiju na Filozofskom fakultetu uglednoga Karlovog sveučilišta. Nekoliko godina živio je u Beogradu. Redovno prevodi s južnoslavenskih jezika na češki. Osim pjesama i kraćih tekstova objavljenih u češkim i međunarodnim časopisima, preveo je “Gospodu Glembajeve” Miroslava Krleže, a njegov prijevod izveden je u kazalištu na Vinogradima, jednome od starih i uglednih praških kazališta, s Dagmar Havlovom, glumicom i drugom suprugom Václava Havela, u ulozi barunice Castelli. Novosad prevodi i djela suvremenih autora, među kojima su Bekim Sejranović, Rajko Grlić, Sofija Kordić… Prije desetak godina osmislio je projekt BalCan CrossOver, u sklopu kojega organizira kulturne akcije promovirajući u Češkoj kulturu s područja Jugoslavije, a pokrenuo je i podcast u kojemu za češku publiku obrađuje ovdašnje kulturne teme. “Moja je glavna ambicija predstavljati u Češkoj na neki svoj način ono što mi se sviđa kod vas, razbijati stereotipe i povezivati dijasporu s Česima”, kazao je na početku intervjua za Nacional.

NACIONAL: Kako ste se zainteresirali za kulture Jugoslavije?

Dogodilo se sasvim slučajno, kako to obično bude. Za posjeta bratu u Leipzigu davne 2003. upoznao sam divnog čovjeka iz Lebana, grada u južnoj Srbiji nedaleko od Leskovca, koji je tečno govorio više jezika, između ostalog i češki i slovački. Oduševio me je njegov temperament pa sam poželio saznati više o ljudima i kulturama ovog prostora. Proslijedio mi je neke albume, uglavnom Kusturicu i Bregovića, koji su tada bili jako popularni širom Europe. Danas to više ne slušam, ali tada mi se svidjelo. Od toga je bilo već blizu da otkrijem neku sebi blisku i, kako se pokazalo, ključnu muziku.

NACIONAL: Što vas je naročito privuklo ovdašnjim kulturama?

Muzika i književnost. Već u gimnaziji sam otkrio Azru pa postupno i druge bendove novog vala. Nisam razumio o čemu pjevaju, ali zvučalo mi je fenomenalno, ta energija mi je u tim formativnim godinama zaista prijala. Uskoro sam uletio u čitav muzički underground, kopao i otkrivao nove i nove bendove širom regije. Čim sam krenuo na fakultet i savladao jezik dovoljno da mogu čitati, oduševio sam se vašom književnošću. Tako je krenulo i tako se nastavlja do dan-danas.

NACIONAL: Koji termin koristite za te kulture: jugoslavenske, južnoslavenske, balkanske? I zašto baš taj?

Ispravno bi bilo “južnoslavenske” i trudim ga se koristiti. Termin “jugoslavenska kultura” vuče na nostalgiju, nažalost. Ali to je kultura zbog koje sam se, u stvari, počeo zanimati za vaš prostor, tako da ponekad koristim i taj termin, ali mnogo rjeđe. Riječ “Jugoslaveni” u Češkoj se često koristi u pejorativnom smislu, ima negativne konotacije. Ista situacija je donekle i s riječju “Balkan”, ali ona je za Čehe nekako privlačna. Balkan povezuju isključivo s temperamentom, dobrom hranom, morem i trubačima. I ratovima, naravno. To su neki stereotipi. Ako ih želim razbiti ili bar malo promijeniti, onda je logično koristiti termin “balkanske kulture”. Svjestan sam toga da je pomalo neodređen, jer moj fokus je na zemljama bivše Jugoslavije, i to ne još baš na svima, a i za termin “Balkan” ima više interpretacija. Osim toga, recimo, Slovenci i većina Hrvata sebe ne smatraju Balkanom. Zato je teško koristiti bilo koji oblik tog termina da nekoga ne povrijedite. No, kao što sam već rekao, iz češke perspektive čini mi se možda najlogičnije koristiti termin “Balkan”. Zato sam i svoju platformu nazvao BalCan CrossOver.

‘Već u gimnaziji otkrio sam Azru pa postupno i druge bendove novog vala. Nisam razumio o čemu pjevaju, ali zvučalo mi je fenomenalno, ta energija mi je zaista prijala’

NACIONAL: Je li vam bilo teško naučiti jezik? Kako ste uspjeli, koliko vremena vam je trebalo i kako ste ga učili?

Zapravo sam mislio da nikada neću naučiti ni jedan strani jezik. Iako sam učio engleski i njemački, nikada nisam postigao dovoljnu razinu znanja. S vašim “zajedničkim” jezikom bilo je posve drugačije. Nisam ga učio zbog nekog društvenog pritiska, nego isključivo zbog svoje strasti i radoznalosti, koje su postupno rasle te prešle čak i u neku vrstu opsesije. Do dana današnjeg iznenađen sam kako dobro tim jezikom vladam i što sam sve uspio svladati u tih osamnaest godina. Iako sam jezik počeo učiti na fakultetu, realno sam ga savladao tek “na terenu”, kroz direktan kontakt s ljudima: po kavanama, kafićima, klubovima, kroz posjete prijateljima koji su me sve vrijeme strpljivo ispravljali. A učio sam ga, naravno, i kroz sve ljubavne veze koje su mi se svih tih godina dolje kod vas dogodile. Uz to, sve sam vrijeme otkrivao novu muziku, filmove, serije i čitao knjige, koje su bile sve zahtjevnije. Postupno sam krenuo s prvim prevodilačkim pokušajima te projekcijama filmova i muzičkih spotova. Taj proces se ne zaustavlja, svakodnevno sam s nekim u kontaktu, neprestano tražim i iskopavam nove umjetničke pothvate.

NACIONAL: Kako se u Češkoj gleda na Jugoslaviju, a kako na zemlje koje su od nje nastale? Znaju li Česi dobro što se događalo od 1990. naovamo i zanima li ih to?

Teško pitanje. Mislim da je češko društvo, kao i svako drugo, sklono paušalnim ocjenama i stereotipima. Jugoslavija je za Čehoslovačku bila uzor slobodnijeg socijalizma, zemlje u koju bi svi željeli otići. Postoji tu možda neka vrsta nostalgije za tim vremenima. Mada, danas se to više gleda u nekom pejorativnom smislu. Česi su inače generalno jako ksenofobičan narod iako to izvana možda tako ne izgleda. Što se tiče zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije, mislim da ih većina društva gleda isključivo na vrlo jednostavan način – Slovenija je “prelijepa i uspješna zemlja”, Hrvatska je “ljetovanje na moru”, Crna Gora je “malo prljavije i udaljenije ljetovanje na moru”, BiH je “zemlja puna jadnika”, Srbi su “barbari”, a Makedonci periferija, potpuno izvan ikakvog fokusa. To su predrasude koje nemaju blage veze s realnošću, ali je, nažalost, tako. Događaje iz devedesetih znaju uglavnom iz medija, ali koliko detaljno, ne mogu procijeniti. Prije bih rekao da ne znaju. No jedno svakako ne razumiju – zašto ste to sebi uradili? To su stereotipi, ali ima, naravno, i dosta ljudi koji se uistinu zanimaju, ali ih nije dovoljno. Ovdje sam da pokušam tu sliku barem malo promijeniti. Nadam se da ću uspjeti.

NACIONAL: Kako se vi snalazite u kulturnim i svjetonazorskim poslijeratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije? Što, naprimjer, odgovarate kad vas pitaju koji jezik govorite, hrvatski, srpski, bosanski ili neki drugi?

Trudim se da u takve sukobe ne ulazim. Smatram da nijedan rat ne donosi ništa dobro, nigdje na svijetu, ni za jednu stranu u konfliktu. Pokušavam spajati ljude, to je glavni cilj i poanta svih mojih promotorskih aktivnosti. Za razdvajanje ima dosta drugih, koji se čuju sve glasnije po čitavoj Europi. Iako razumijem rastuće opće nezadovoljstvo, takvi lideri nikada nisu donijeli ništa pozitivno. To se, uostalom, vidi svakoga dana po čitavom zapadnom Balkanu – ili, ako hoćete, prostoru bivše Jugoslavije. Osobno me jako plaši sve veći porast prljavih nacionalizama širom svijeta i naivno vjerujem da ih upravo spajanje ljudi može spriječiti. Zato se trudim izbjegavati takve teme, kao i umjetnička djela za koja smatram da propagiraju takvu vrstu politike. Kad me dolje kod vas netko pita kojim jezikom govorim, odgovaram – srpskim, jer sam najviše vremena proveo u Beogradu i, logično, najbolje vladam ekavicom. U Češkoj sam dugo odgovarao da vladam “balkanskim jezikom” što se nekim ljudima, valjda logično, nije dopalo. U zadnje vrijeme mi se najviše sviđa termin “zajednički jezik” koji sam čuo od mog omiljenog pisca Vladimira Arsenijevića, jednog velikog i zaista inspirativnog čovjeka. Mislim da taj termin najviše odgovora mojim ambicijama da povezujem ljude bez obzira na to odakle dolaze i kako se definiraju.

Uspio sam u Prag na festival dovesti i Rajka Grlića, čiju sam knjigu preveo na češki jezik’ | Foto: Pavel Kotrla

NACIONAL: Kako biste opisali razlike hrvatskog i srpskog jezika s obzirom na, recimo, razlike češkog i slovačkog? Razlikuju li se češki i slovački više nego hrvatski i srpski i predstavlja li vam problem suvremeno inzistiranje u Hrvatskoj, Srbiji i BiH na tome da je riječ o različitim jezicima?

Mislim da se to ne može uspoređivati: češki i slovački razlikuju se znatno više nego vaši jezici. Meni te razlike ne predstavljaju nikakav problem. Smatram velikom prednošću što mogu razgovarati u više zemalja. Imam sve više dobrih prijatelja širom Balkana, trudim se da ih redovno posjećujem ili barem da sam s njima u kontaktu. Nigdje nisam imao problema. Ljudima je generalno drago kad vide moje znanje jezika i kulture. Iako sam svoj podcast počeo snimati u Srbiji, namjeravam obići sve zemlje regije i snimati razgovore gdje god stignem. Istodobno, mislim da je logično što se narod identificira, između ostalog, i na jezičnoj osnovi, pogotovo nakon svega što se tu događalo, ne samo devedesetih nego i u cijeloj povijesti ovoga prostora, koja je zaista komplicirana. S druge strane, politizacija jezika uopće mi se ne dopada. Svaki jezik trebao bi se prirodno razvijati, bez naređenja “odozgo”. Novi zakon o hrvatskom jeziku smatram potpuno pogrešnim i ne vjerujem da će hrvatskom jeziku donijeti nešto dobro.

NACIONAL: Koje ste knjige preveli na češki i kako se to dogodilo? Prevodite li i s češkog na hrvatski ili srpski?

Dosad sam uspio prevesti romane “Ljepši kraj” Bekima Sejranovića, “Hipofizu u egzilu” Sofije Kordić, “Uhvati Zeca” Lane Bastašić i “Neispričane priče” Rajka Grlića. Uz to sam preveo i objavio nekoliko priča i drama u raznim časopisima i na književnim portalima. Svaki od tih prijevoda ima neku svoju historiju i priču, ni jedan nije bilo lako prevesti i objaviti. Trenutno prevodim na češki roman Feđe Štukana “Blank”, neki drugi prijevodi su u fazi dogovaranja. Iako uglavnom koristim srpski, nisam još izdao prijevod sa srpskoga. U šali to zovem “Novosadov paradoks”. Ja i jedan moj kolega intenzivno razmišljamo da u okviru projekta BalCan CrossOver pokrenemo svoju izdavačku kuću posvećenu isključivo beletristici južnoslavenskog prostora. Ako uspijemo, možda ću konačno pobijediti taj paradoks. S češkog na južnoslavenske jezike ne prevodim, čini mi se da ne bi bilo odgovorno prema originalu niti fer prema čitateljima. Svakako bi netko drugi morao ozbiljno sređivati moj prijevod. Bolje da to onda ostavim iskusnijim i boljim prevoditeljima s češkog, a ima ih sve više.

‘Prijevod ‘Glembajevih’ sigurno je među najizazovnijim pothvatima u mojoj prevodilačkoj avanturi, a na moje iznenađenje, na kraju je prošao vrlo dobro’

NACIONAL: Organizirate i kulturne događaje. Opišite o čemu je riječ i kako to činite: imate li tvrtku i sami sve financirate ili imate pomoć?

Što više kulture sam otkrivao, sve više sam shvaćao da imam potrebu da ta otkrića s nekim podijelim. Činilo mi se da me moje češko društvo ne razumije, osjećao sam se potpuno usamljeno. Budući da sam se neko vrijeme bavio produkcijom i organizacijom kulturnih događaja, palo mi je na pamet da u jednom klubu organiziram projekciju svojih omiljenih filmova. Napravio sam svoje prve češke titlove, najavio događaj na Facebooku i nadao se da će doći neki od mojih prijatelja. Neočekivano se pojavilo pedesetak ljudi, bez ikakve veće promocije. Pustio sam im film “Dečko koji obećava”, čitao odlomke svojih prijevoda, puštao muzičke spotove omiljenih mi bendova. Publika je bila oduševljena. Shvatio sam da u Pragu postoje ljudi kojima je to simpatično pa sam organizirao još par projekcija i koncert grupe Atheist Rap. Kad mi se rodila kći, a poslije i sin, nisam se više imao snage time baviti i posvetio sam se obitelji i poslu. Nakon nekog vremena počeo sam osjećati da mi ti događaji nedostaju pa sam odlučio nastaviti s time ozbiljnije i pokrenuti mali festival suvremenog balkanskog filma i kulture. Tri godine sam to radio uglavnom sam, o svom trošku, i ovisio isključivo o ulaznicama. Prošle godine uspio sam dovesti Rajka Grlića i Lanu Bastašić da na festivalu promoviramo moje prijevode njihovih knjiga, što je bilo vrlo uspješno. Publike ima sve više pa smo konačno napravili udruženje, formirao se tim sjajnih ljudi i počinjemo tražiti sponzore i “grantove”. Ovogodišnje, već četvrto izdanje našeg festivala BalCan CrossOver zato će opet biti još bolje i profesionalnije. Uz to, krećemo u Pragu s redovnim projekcijama jednom mjesečno, polako organiziramo projekcije i u Brnu. Imamo velike planove. Kako se projekt zove CrossOver, volio bih da narednih godina organiziramo sličan festival suvremene češke kulture i dolje, kod vas.

NACIONAL: Preveli ste, među ostalim, Miroslava Krležu na češki. Kako ste doživjeli Krležu i njegov jezik? Je li češka književnost prve polovine XX. stoljeća imala sličnog pisca, strasnog i elokventnog zagovornika socijalne pravde koji je nadahnuo antinacistički otpor? Kafka je, recimo, pisao sasvim drugačije.

Prijevod “Glembajevih” sigurno je bio jedan od najizazovnijih pothvata u mojoj prevodilačkoj avanturi, pogotovo zato što sam za nj imao samo nekoliko mjeseci. Na moje iznenađenje, prijevod je na kraju prošao vrlo dobro, dobio sam niz pohvala od ljudi od kojih to nisam ni očekivao. Krležin jezik je jako težak i zahtjevan, a kroz taj prijevod sam dosta naučio i o prevođenju i o samome sebi. Beskrajno sam zahvalan na tom iskustvu: mislim da je potpuno promijenilo moj pristup prevođenju. U Češkoj je bilo više pisaca poput Krleže. Mislim da mu se stilom pisanja približava Vladislav Vančura, a što se općeg utjecaja na društvo tiče, Krleža se donekle može usporediti s Karelom Čapekom.

NACIONAL: Kakvo je stanje današnjih veza češke kulture s kulturama jugoistočne Europe? Dušan Karpatsky bio je personalni simbol njihove čvrstoće i kvalitete. Poznajete li rad Dušana Karpatskog i biste li voljeli postati njegov suvremeni nasljednik?

Današnje veze između naših kulturnih prostora definitivno nisu jake i bliske kao što su bile ranije – nažalost. Ima tu više razloga, ali najvažniji, po meni, jest činjenica da su se naši narodi nakon pada Željezne zavjese prirodno više okrenuli prema zapadnim kulturama, koje su postale dominantne i najutjecajnije. Raspad Jugoslavije i ratovi devedesetih taj su prekid samo pojačali: udaljili smo se jedni od drugih i prepustili se općim stereotipizacijama i predrasudama. Češka posljednjih godina ulaže dosta sredstava u promoviranje kulture u inozemstvu pa se mnogo više prevodi na hrvatski, srpski i bosanski. Za crnogorski, slovenski i makedonski ne mogu reći jer nisam dovoljno upućen. U obrnutom pravcu to ne funkcionira toliko dobro, jer su Hrvatska i Srbija jedine države koje pružaju neku vrstu podrške u “grantovima”, s tim da je Hrvatska u tome uvjerljivo najbolja. Što se filmova i koncerata tiče, ponekad ih ovdje bude, ali osim nekoliko lokalnih događaja ili sudjelovanja u programu nekih velikih festivala, ne postoji platforma koja bi se koncentrirala isključivo na kulturu vaše regije. To je, uostalom, i bio glavni razlog zbog kojega sam počeo organizirati svoje projekcije i predavanja, a kasnije i pokrenuo svoj festival.

‘Današnje veze među našim kulturnim prostorima definitivno nisu jake i bliske kao što su bile. Ima tu više razloga, ali najvažniji je okretanje prema zapadnim kulturama’

Što se tiče vašeg pitanja o gospodinu Karpatskom, uz veliko poštovanje prema njegovu djelu i svim dostignućima, ne bih se uspoređivao ni s njim niti s ikim drugim, kamoli da budem nečiji nasljednik. Imam svoj put, na kojemu tražim razne načine da promoviram kulturu koju volim i poštujem. Prevoditelj i promoter postao sam manje-više slučajno, više iz nužnosti i unutarnje potrebe da popunim neku rupu u češkom kulturnom prostoru. Moj glavni cilj je, dakle, barem donekle popraviti porušene mostove između naših kultura. Gospodin Karpatsky je bio profesionalni prevoditelj koji je uglavnom djelovao u doba kada se književnost s vašeg prostora prevodila i objavljivala znatno više nego danas. On je te mostove gradio. Iako smo se nekoliko puta susreli, ne poznajem dovoljno njegovu biografiju te ne mogu procijeniti je li uspijevao živjeti od prevođenja, ali pretpostavljam da u nekom razdoblju jest. Tada se mogao fokusirati na samo prevođenje i usavršavanje u toj vještini. Ja, pak, čitav život prevodim uz raznorazne poslove, kao hobi, obično noću kad mi porodica spava. Ako nekog izdavača jednom u dvije, tri godine uspijem nagovoriti da mi objavi prijevod, obično moram osigurati i sve ostalo – kontakt s autorom i njegovim agentom, odgovarajuće financiranje, lektora… Želim time reći da čak i kad bih došao u fazu da mogu živjeti od prevođenja, ipak ne bi bilo ni teoretske šanse da uspijem prevesti toliko naslova kao gospodin Karpatsky.