Jakov Gojun kapetan je Rukometnog kluba Zagreb, koji ovog mjeseca kreće u novu sezonu Lige prvaka. Nakon godina igranja u reprezentaciji i brojnim europskim klubovima, i dalje ne može bez rukometa

Klupska i reprezentativna karijera 37-godišnjeg Jakova Gojuna pokazuje da se radi o jednom od najboljih hrvatskih rukometaša. Od 2009. do 2021. igrao je za Zagreb, Atletico Madrid, Paris Saint-Germain i Füchse Berlin dok je za reprezentaciju osvajao medalje na Olimpijskim igrama, europskim i svjetskim prvenstvima. To su bile srebrne i brončane medalje, nikada nije osvojio zlato s reprezentacijom. A kada je 2018. odlučio prekinuti reprezentativnu karijeru i 2021. napustio Füchse Berlin, mislilo se da je na kraju svoje karijere. No dogodilo se suprotno, Gojun se vratio u Zagreb, a u siječnju 2022. vratio se i u reprezentaciju. Dapače, postao je kapetan Rukometnog kluba Zagreb koji će ovogodišnju Ligu prvaka otvoriti dvobojem u Areni protiv Kiela 14. rujna.

TEMPO: Imate već 37 godina, igrali ste za neke od najboljih europskih klubova, odakle vam motivacija za daljnje igranje rukometa? Ako vas pozovu u reprezentaciju, vjerujem da biste se opet odazvali.

Odakle mi volja? Pa ta me volja nikada nije napustila. Kada će mi biti teško doći na trening, kada ću doći nervozan i frustriran, onda će to biti znak za završetak. Bez obzira na to što sam na treningu s momcima koji su 15 godina mlađi od mene, nađem neki svoj ritam u glavi, malo bacim na zezanciju, dobro sam se uklopio s njima. Doduše, tu je i moj vršnjak Ivan Čupić kao i Timur Dibirov pa kad spojiš mladost i iskustvo, onda to ne izgleda loše. Što se tiče reprezentacije, uskočio sam na zadnja dva natjecanja. Prije godinu i pol dana bila je korona pa me izbornik Horvat zvao za Europsko prvenstvo. Bilo mi ga je teško odbiti iako sam imao problema s leđima, umrli su mi roditelji, došao sam u reprezentaciju, direktno na utakmicu, bez treninga. Takav sam odigrao šest, sedam utakmica u 10 dana. Na kraju je sve dobro ispalo, nije mi žao. Reprezentacija mi je puno dala, podigla me na razinu na kojoj sam bio, još uvijek trajem. Drag mi je i povratak u Zagreb, došao sam u klub koji mi je bio odskočna daska dok sam bio mlad. Volje i želje ima, k tome sam zdrav, to je najvažnije.

‘Igram s mlađom ekipom koja nema zvijezda s kakvima sam igrao u Madridu, Parizu i Berlinu i želim vidjeti gdje smo, jesmo li napredovali’

TEMPO: Nemate problema s time da ste se, nakon igranja u elitnim klubovima, s elitnim igračima i trenerima, vratili u klub koji ipak nije na njihovoj razini?

Zagreb je u takvoj situaciji, ali ja na to gledam drugačije. Kada sam bio u Zagrebu u kojem su igrali Balić, Lazarov, Džomba i ostali, ja sam tada učio od njih. Sada nastojim prenijeti znanje na mlađe tako da sam u tome našao motivaciju. Nakupi se i meni, ponekad mi je puna kapa svega, i umora i treninga, žena, djeca, dovezi, odvezi, ne stanem od osam ujutro do navečer u osam. Stvarno nemam vremena, ali ovaj trening mi paše, osjećam zadovoljstvo kada se oznojim i odradim dobar trening. To je ono što mi daje snagu za dalje.

TEMPO: Zagreb će prvu utakmicu Lige prvaka odigrati protiv njemačkog prvaka Kiela. Zapitate li se ponekad možete li igrati protiv mladih i snažnih igrača, pribojavate li se da bi vas mogli „probušiti“?

Nisam takav da ću to pomisliti, bez obzira na to što imam 37 godina, idem prema 38. godini. Ne priznajem nikome da je bolji od mene. Nisam bahat, takav sam na terenu, tako se volim postaviti. A onome tko me pobijedi pružit ću ruku. Kiel je top ekipa, o njima ne treba govoriti, ali budemo li mi zdravi, neće njima biti tako lako. Prošle godine smo izgubili od Kiela nakon što nam je Reinkind zabio gol u posljednjoj sekundi. Sada sam još motiviraniji. Igram s mlađom ekipom gdje nema zvijezda s kakvima sam igrao u Madridu, Parizu i Berlinu i želim vidjeti gdje smo, jesmo li napredovali, što nam nedostaje. Kiel respektiram, ali ga se ne bojim.

Lino Červar uveo je kao izbornik Jakova Gojuna 2007. u reprezentaciju, a prvi nastup na velikom natjecanju bilo mu je Svjetsko prvenstvo 2009. u Zagrebu. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Dvaput ste birani za najboljeg obrambenog igrača na europskim prvenstvima koji je malo igrao u napadu. Dok ste bili junior, bili ste odličan lijevi vanjski, žalite li što niste više igrali u napadu?

Puno ljudi me pita „Jakove, jesi li mogao igrati u dva smjera?“ Što bi bilo kad bi bilo, to ne znam. Nije mi žao. Ja sam u obrani zamijenio Dominikovića i Špoljarića. Kada sam prvi put napustio Zagreb i otišao kod Talanta Dušebajeva u Atletico Madrid, još sam radio napad. Međutim, nakon godinu dana klub se ugasio te sam otišao u PSG gdje sam zamijenio Didiera Dinarta koji je završio karijeru. Tada sam postao u reprezentaciji obrambeni igrač iako sam u klubu znao odigrati i obranu i napad. U našoj reprezentaciji bio sam obilježen kao obrambeni igrač. Ako sada podvučem crtu, ne bih se mijenjao. Osjetio sam što znači zabiti gol, i dan danas volim zabiti gol, prošle godine postigao sam nekoliko golova u Ligi prvaka. Nisam tipičan obrambeni igrač kao što je bio Dinart koji dođe do centra i onda ne zna što će s loptom. Ja sam lani Veszpremu dao dva gola. Još uvijek me to vuče, ali možda ja nikada ne bih bio Jakov Gojun da sam igrao rukomet u oba smjera. Možda bih tada bio prosječan igrač, a ovako sam dosegnuo vrhunce. Možda je bolje biti u nečemu savršen nego polovičan u svačemu.

‘Pitao sam Omeyera, čovjeka koji je osvojio tko zna koliko medalja, koja mu je najdraža. On mi kaže – zlato osvojeno 2009. u Hrvatskoj’

NACIONAL: Spomenuli ste Dušebajeva, nekada najboljeg rukometaša na svijetu, kasnije jednog od najboljih trenera. Kako je bilo raditi s njime?

Ja sam tada, sjećam se, bio u jakom Zagrebu, marketinški i financijski. Mi smo punili Arenu, 15 tisuća ljudi na našim utakmicama. Jednog dana zvoni mi mobitel, zove me Kiro Lazarov i kaže mi „Jakove, Talant želi da dođeš u Atletico Madrid“. Isticao mi je ugovor u Zagrebu, otišao sam u Madrid, dolazi Dušebajev i kaže mi „mali, želim da mi zamijeniš Dinarta“. Znači, nevjerojatno, ja sam zamijenio Dinarta u Atleticu, a nakon toga i u PSG-u. U to vrijeme nije bilo puno specijaliziranih obrambenih igrača, Dinart, ja, možda još netko. Za Dušebajeva mogu izreći samo riječi hvale. On je nevjerojatan u svim segmentima. Pomoćnik mu je tada bio Raul Gonzales, kasnije trener Vardara, a sada trener PSG-a. Njih dvojica su surađivala što je bilo savršeno za mladog igrača kakav sam tada bio. Mogao sam napraviti iskorak u svim segmentima, u obrani i u napadu, ali i u razmišljanju o sportu općenito. Dušebajev je čovjek s ogromnim samopouzdanjem, on dovodi igrače koji mu odgovaraju, on ti kaže koliku ćeš imati plaću, ali će te i potjerati ako nećeš dobro igrati. Kada te prvog dana dohvati i kaže ti što od tebe traži, nakon toga nema puno pitanja. Ne možeš ti njemu govoriti „ali, znate, mislio sam…“ On ti kaže „ja sam trener, radiš ono što ti ja kažem“. Žao mi je što je suradnja kratko trajala, samo godinu dana, ali u tih godinu dana puno sam naučio. Život u Madridu je bio lijep, sličan našem, naučio sam jezik. Iskreno, par mjeseci prije kraja sezone zvao me PSG. Nisam želio jer sam se u Atleticu fino uklopio, dečki su me prihvatili, Talant me volio, ali s klubom se dogodilo ono što se dogodilo i morao sam otići dalje, a to je bio Pariz.

Jakov Gojun i Marko Kopljar igrali su zajedno u Zagrebu, PSG-u i Füchse Berlinu, s kojim su 2018. godine osvojili Kup EHF. S PSG-om su 2015. bili prvaci Francuske, ali nisu uspjeli ostvariti zapažen rezultat u europskim natjecanjima. FOTO: Noah Wedel/GuliverImages

TEMPO: PSG je već tada izgrađen klub sa zvijezdama kao što su Luc Abalo, Mikael Hansen i Daniel Narcisse, ali i hrvatskim reprezentativcima Kopljarom i Vorijem te s ogromnim godišnjim proračunom. Kako je bilo igrati u takvoj momčadi kojoj je cilj bio osvajanje Lige prvaka, ali do toga nije došlo?

Točno tako je i bilo. Proračun PSG-a tada je iznosio 15 milijuna eura. Francuska liga se kvalitetom dizala, mi smo osvojili i prvenstvo i klub, ali smo u Ligi prvaka tada naletjeli na Veszprem koji je bio jak, s Nagyjem, Sulićem, Terzićem, Momirom Ilićem i Chemom Rodriguezom. Dvaput smo ispali od njih. Uvijek kažem da nije u novcu sve. PSG do danas nije uspio osvojiti Ligu prvaka, a igrali su i Omeyer i Karabatić, legende i mega-zvijezde. Rukometni Final Four je nešto posebno pa ove godine nitko nije očekivao da će Magdeburg osvojiti Ligu prvaka. Kada se uđe u Final Four, svaka momčad ima podjednake šanse za osvajanje Lige prvaka. PDG i dalje ulaže, možda sada ima malo lošiju ekipu no prije, ali ako će nastaviti ulagati, šeici sve to plaćaju, doći će njihovo vrijeme.

TEMPO: I onda ste otišli u njemački Füchse Berlin gdje ste se zadržali najdulje, šest godina. Je li vam odgovarao njemački stil rukometa?

Ja sam se u Njemačkoj ponašao jednostavno, a Bundesliga je takva. Disciplina koju moraš prihvatiti, nemaš ti što nametati nešto svoje, to je liga u koju se godinama ulaže i koja napreduje. Nema tu puno treninga, jedan sat dnevno, igraš dvije do tri utakmice tjedno i tako cijelu godinu. Najzahtjevnija su putovanja, to te najviše iscrpi. Ne znam jesam li u šest godina preskočio pet utakmica. Malo me korona zeznula, malo i ozljeda rebara. Pronašao sam tamo sebe, žena mi je bila sretna, djeca su mi rasla, naučili smo jezik. Nije samo rukomet bio bitan. Madrid, Pariz, Berlin, živio sam u tri strašna grada, to mi je bilo bitno i zbog žene. Nije lako živjeti i igrati u nekom malom gradu, a 80 posto klubova dolazi iz malih mjesta. Pogledajte Veszprem, malo mjesto, a ozbiljan klub. Treba tu izdržati godinu dana. Ja sam s dečkima na putu, a žena je s djecom kod kuće. Nije to baš lako.

‘Rekao sam izborniku Perkovcu ‘neće biti dobro ako ću vam ja s 39 godina biti potreban’. Bilo bi bolje da dođu neki momci kojima ću ja s tribina pljeskati’

TEMPO: U reprezentaciji ste debitirali na svjetskom prvenstvu 2009. u Zagrebu. Do tada, reprezentacija je osvojila i olimpijsko i svjetsko zlato. Nakon vašeg dolaska, zlata više nema. Osvajali ste i srebra i bronce, ali ne i zlato.

Tako je, to je ono što mi najviše nedostaje u karijeri i zbog čega najviše žalim. S klubovima sam osvajao prvenstva, ali reprezentacija je iznad svega. Pucali smo na zlato u Zagrebu 2009., izgubili ga od Francuza, sljedeće godine finale europskog prvenstva u Austriji, ponovo smo izgubili od Francuza. To je ostavilo mrlju u mojoj karijeri, ali sport je takav. Nije lako osvojiti zlato, nešto se pita i druge reprezentacije. Mi smo zemlja od četiri milijuna ljudi i ne možemo se uspoređivati s Francuskom, Njemačkom, uvjetima kakve oni imaju. A opet smo u vrhu.

TEMPO: U to vrijeme reprezentacija je imala kompleks Francuske, pogotovo njihovog golmana Omeyera. Jeste li razgovarali o tome s francuskim igračima dok ste igrali zajedno u PSG-u?

Imali smo mi ozbiljne rasprave. U to vrijeme u PSG-u su, pored mene, bili Vori i Kopljar, a za stol s nama bi sjeli Omeyer, Abalo i Narcisse. Ručamo, večeramo zajedno, uvijek je tu bilo duhovitih podbadanja. Pitao sam Omeyera, čovjeka koji je osvojio tko zna koliko medalja, koja mu je najdraža. Oni mi kaže – zlato osvojeno 2009. u Hrvatskoj. On me podbode, ja mu odgovorim – a sjećaš li se kako smo vas pobijedili 2012. na europskom u Srbiji i 2013. na svjetskom u Španjolskoj? No u to doba su nam doista bili rak-rana, ali bila mi je čast što sam s njima dijelio svlačionicu. To su ozbiljni profesionalci, momci kojima je sport sve u životu. Omeyer mi je govorio kako mu je uvijek bilo najdraže igrati protiv Hrvatske.

Jakov Gojun smatra da nije dobro kada se zbog loših rezultata reprezentacija javno proziva izbornika, već takve situacije treba riješiti razgovorom u četiri zida. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

TEMPO: Posljednjih 10 godina hrvatska reprezentacija promijenila je pet izbornika, a sve je kulminiralo neodlaskom na Olimpijske igre u Tokiju 2021. i medijskim svađama s početka godine. Kako igrači gledaju na te događaje?

Nisu krivi treneri, već mi igrači. Mi smo naučili javnost da bez obzira na to kakvu reprezentaciju imamo, idemo u polufinale. Polufinale se uvijek očekuje, pa i na predstojećem Europskom prvenstvu u Njemačkoj. Je li to realno u ovom trenutku? Ne znam, teško je reći. Rezultati su nam u padu, toga su svi svjesni. No nije lijepo da kopamo i rujemo kada nam je loše i teško. Ja sam bio šest godina u Njemačkoj i nisam vidio da se nekoga javno proziva. Ako nešto imaš reći, uđi u kancelariju, u četiri zida, i reci svoje. Ali mi smo temperamentan narod.

TEMPO: Je li vam izbornik Perkovac dao naznaku da će vas trebati sljedeće godine na europskom prvenstvu?

Kada je postao izbornik, razgovarali smo u hotelu Westin gdje me je pitao o mojoj budućnosti, do kada mislim igrati i jesam li zainteresiran igrati za reprezentaciju. Otvoreno sam mu rekao da imam i želje i volje igrati za reprezentaciju. Vratio sam se u Zagreb kako bih mogao trajati koju godinu dulje. Pitao sam ga koji je njegov plan, a on je rekao da mu je cilj svjetsko prvenstvo 2025. koje će se igrati u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj. Ja sam mu rekao „ako ću vam ja tada, s gotovo 39 godina, biti potreban, onda to neće biti dobro“. Mislim da do tada treba izgraditi obrambene igrače. Bez obzira na to što sam zdrav i još uvijek mogu, mislim da bi bilo bolje da dođu neki momci kojima ću ja s tribina pljeskati i koji će trajati sljedećih desetak godina.