Redateljica i scenografkinja, ali i majka i kći – Saša Broz i Sara Haas – uživaju raditi zajedno, a njihova je treća zajednička suradnja predstava ‘’Slučajni susret u sex-shopu’’ koja će se premijerno izvesti 10. veljače u Maloj dvorani Lisinski. Riječ je o predstavi u produkciji Teatra Rugantino Gordane Gadžić, a adaptacija teksta austrijskog pisca Petera Turrinija u fokus stavlja gotovo karmički susret sredovječnih Muškarca i Žene u neočekivanom ambijentu sex-shopa, a glumački dvojac čine Ivana Boban i Davor Svedružić koji su prvi put zajedno na sceni. Uz osjećaj srama i smijeha kroz nelagodu dolazi se do kontakta između bezvoljnog i marginaliziranog prodavača i njegove rezervirane i seksualno sputane mušterije, pripadnice bogatijeg sloja društva koja, unatoč tome, ne pronalazi zadovoljstvo i ispunjenje. U jednom se susretu rastvara čitav kompleks simptoma bolesti modernog života – od problema samoće i otuđenosti pa sve do nasilne političke korektnosti, klasnih razlika, rodno uvjetovanih očekivanja i nestabilnih pozicija na poslovima koje je teško zadržati pod udarom privatnih ili društvenih pritisaka.

Nacional je u razgovoru s redateljicom Sašom Broz i Sarom Haas, slikaricom i scenografkinjom koja je već tri godine stalno zaposlena u Zagrebačkom kazalištu lutaka kao scenografkinja, saznao što najviše vole jedna kod druge dok rade na nekom projektu, planiraju li nastaviti suradnju, ali i što i same misle o problemu samoće koja se obrađuje u tekstu. Treći je ovo put da Saša i Sara rade zajedno, nakon ‘’Dnevnika Adriana Molea’’ u Žar ptici i ‘’Trnoružice’’ u ZKL-u. A kako je došlo do ove suradnje?

Saša Broz kaže da je bila pozvana za suradnju s Rugantinom za jesen 2023. No u međuvremenu je jedan planirani projekt Rugantina obustavljen pa je – kada se prošle jeseni vratila iz Maribora gdje je režirala u SNG Drama – pozvana da se suradnja realizira u slučaju da je slobodna. A Sara Haas pojašnjava kako je do suradnje sa Sašom došlo još prije odabira teksta: „Saša me u startu pitala bih li htjela raditi s njom, što me jako razveselilo, tako da sam odmah pristala. Naravno, još je u tijeku bio odabir teksta, tako da nisam znala što ćemo točno raditi, ali bila sam spremna na sve. Saša i ja smo već radile zajedno i na tome sam joj zahvalna jer me uspjela uhodati u život iza scene i u scenografiju. Nadam se da neće biti nikakvih problema te da ćemo moći i dalje raditi zajedno ako bude prilike. Definitivno sam dobila širom otvorena vrata i priliku za vlastitu kreativnost na sceni da bih li realizirala svoje ideje i maštarije.“

Redateljica ističe da će, nakon ovoga, sigurno biti još suradnji sa Sarom i nada se da je Sara neće odbiti jer već, kaže, ima nove planove i suradnje na vidiku: „Ideja za ovu suradnju bila je moja. Sara je magistrirala slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zoltana Novaka. Njezin vizualni jezik vrlo je kazališan. To su svi likovni kritičari i autori predgovora za njezine samostalne izložbe primijetili. Vjerujem da je tako zato što je i ona kao i mnoga djeca mojih kazališnih kolega gotovo pa odrasla u teatru. Uvijek mi je bio važniji likovni rukopis scenografa s kojim surađujem od arhitekture prostora. Sarin rukopis je svjež, zaigran. Znam što ju je motiviralo i čime se inspirirala. Vrlo je profesionalna i nevjerojatno maštovita. Uvijek ću je rado hvaliti upravo zato što je neopisivo skromna i samozatajna.“

Sara Haas, koju je redateljica Saša Broz dobila u braku s glumcem Rankom Zidarićem, slikarica je i scenografkinja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako Saša Broz kaže, raditi ovakvu intimnu duodramu nije nimalo jednostavno. Potrebno je mnogo toga da se dogodi uspjeh: od kvalitetnog teksta do glumačkih partnera koji će biti kompatibilni: „Ivanu Boban poznajem godinama. Ona je i moja bliska prijateljica i surađujemo na HRT-u na sinkronizacijama, ali ovo je tek naša druga suradnja u teatru. Prvi put surađivale smo krajem 90-ih, također u nezavisnoj produkciji, na adaptaciji ‘Salome’ Oscara Wildea. Bila je naprosto fantastična Saloma. Od tada sam svjesna njezinih potencijala. Radi se o glumici koja bi, da je negdje izvan Hrvatske, igrala u kazalištu ili na filmu repertoar Cate Blanchet, Gillian Anderson ili Olivije Colman. Ona naprosto može sve: biti suptilna, nježna, ali i razorno snažna. Ivana Boban je fantastična glumica i znam da je u vrlo potentnoj fazi. Pred njom su još mnogi glumački izazovi i nadam se i neke naše buduće zajedničke suradnje jer imamo isti kazališni senzibilitet. S Davorom surađujem prvi put i on mi je zaista izuzetno ugodno iznenađenje. Davor je jedan od naših najzaposlenijih glumaca i zapravo najizazovnije je bilo pronaći termine za probe. Ostalo se slagalo vrlo glatko. Svi smo se ‘ozbiljno’ zakačili na Turrinijev tekst koji je sjajno adaptirala Dina Vukelić. Rad s dvoje glumaca izazovan je i utoliko što iziskuje duplo, čak troduplo više koncentracije, a dvoje glumaca je pritom uvijek u fokusu. Opuštanja nema. Kumulacija kreativne kemije između dvoje glumaca zahtijeva i neko vrijeme, a mi smo ga srećom imali dovoljno i vjerujemo da se dogodilo nešto lijepo i vrijedno pažnje.“

Sara Haas ispričala je što ju je inspiriralo za scenografiju i koji su izazovi kad je u pitanju ovako intimniji prostori. Za početak, sama radnja događa se u interijeru sex-shopa: „Prostor je dosta prozračan, tako da se nadam da je nenametljiv glumcima u igri. Sama scenografija ima nekoliko atipičnih elemenata u predstavi koji su većim dijelom zbog estetskih razloga meni osobito jako dragi te tvore veći dio scenografije. Ideja je sadržavala jasan interijer koji bi bio malo nalik galerijskom minimalističkom prostoru, a ne tipičnom sex-shopu. Imala sam nekoliko utjecaja dok sam skicirala nacrte za scenografiju, iako mi je teško bilo odlučiti se za neke detalje. Na kraju krajeva, sve uvijek izgleda bolje uživo tako da sam jako sretna rezultatom. Nije veliki ansambl, tako da su predstava i scenografija intimnije prirode. Iako je dosta prozračna, njezino ozračje je bilo komplicirano za izvesti s obzirom na to da se radi o sex-shopu.“

Kako kaže Sara Haas, za svaku ideju koju treba realizirati najprije radi neki plan estetike. S obzirom na to da je slikarica, to joj je jako bitno: „Za ovaj projekt imala sam dovoljno vremena da razmislim kako će scenografija izgledati s obzirom na to da se samo radilo o interijeru sex shopa. Nije mi u zadnje vrijeme bilo lako naći ideje i inspiracije u slikanju zbog puno posla, ali scenografiju mi je bilo malo lakše izraditi s obzirom na to da se radi o stvarnom prostoru. Dogovor je bio da sex-shop izgleda pomalo minimalistički, a ne kao tipični sex-shopovi koji su tamni i nakrcani s previše rekvizite za odrasle. Meni su prvi pali napamet japanski sex-shop i hentai crtani filmovi koji su svjetski poznati. Jedan od crteža interpretirala sam na svojoj sceni kao reklamu za sex-shop. Za boje i materijal najviše me inspiriralo rokoko razdoblje s malo nježnijim pastelnim nijansama, što inače nije uobičajeno za sex-shopove.“

Budući da za Sašu Broz njezini suradnici kažu da je minuciozna, da pazi doslovno na svaki detalj, ni ovaj put to nije izbjegnuto. Kako kaže, ta minucioznost i opsjednutost detaljima ima više veze s njom kao privatnom osobom jer je naprosto takva: „Sve analiziram ponekad previše logično, opsesivno planiram, volim paziti na detalje. Svjesna sam da mi takav karakter ponekad onemogućuje da vidim širu sliku, ali sam se zato vrlo mudro okružila svojim suradnicima, autorskim timom. Kada trebam ono što mi nedostaje, oni se pobrinu da se slika sklopi na najbolji mogući način. Kada se radi manji projekt kao što je ovaj, mislim da upravo ta minucioznost i briga oko detalja predstavlja prednost, a ne nedostatak jer si kao redatelj, ali i glumac oslonjen prvenstveno na odnose i tekst. U duodrami zapravo se mora izrežirati gotovo pa ‘treptaj oka’.“

A kako obje umjetnice razmišljaju o samoći, o usamljenosti, koliko je važno u kazalištu govoriti o tome, ali i drugim temama kao što su politička korektnost, klasne razlike, rodno uvjetovana očekivanja i nestabilne pozicije na poslu. Saša Broz smatra da nam je samoća svima potrebna. Ona je kontradiktorna osjećaju usamljenosti jer usamljen možeš biti i kad si okružen ljudima: „Ako je svojevoljna, samoća vam može pomoći da se napunite pozitivnom energijom, svježom snagom, optimizmom i u isto se vrijeme očistite od negativnog utjecaja drugih ljudi, situacija. Naprosto, pomaže vam da pobjegnete sami u sebe. Vrlo je korisno baviti se samim sobom, no to je ujedno i najteži posao. Taj dio teksta, u kojem se Turrini prekognicijski dotaknuo samoće odnosno usamljenosti ljudi, dramaturginja Dina Vukelić i ja smo potencirale jer su danas, rekla bih, više nego ikada ljudi usamljeni ili pak bježe u samoću. Pandemija je bila okidač, ali i sumanuto brz tehnološki razvoj, koji nas je sve zarobio u svom virtualnom okruženju, razlog je zbog kojeg smo poput Alise upali u tu rupu samoće i usamljenosti iz koje teško i rijetko izlazimo. Mislim da je važno govoriti o tome jer su to problemi s kojima se susrećemo, oni su dio naše svakodnevice i utječu na razvoj društva i pojedinca. U našoj predstavi ne baratamo općenitim stavovima nego se te teme naprosto provlače kroz osobne priče Žene i Muškarca. Dva spola, dvije potpuno različite priče i dvoje ljudi koji su se prepoznali u svojoj usamljenosti i potrebi da sav svoj bijes, ljutnju i frustracije izbace iz sebe kako bi na kraju bili spremni za zagrljaj.“

Sara Haas sličnog je mišljenja. Kaže da iz vlastite perspektive ne gleda na samoću kao nešto loše, ali ne smatra niti da je na duge staze zdrava za ljude: „Ljudi su društvena bića i mislim da svatko na kraju krajeva ne želi biti sam. Meni je ponekad predivno biti sama s obzirom na to da sam stalno okružena ljudima, tako da mi samoća ne smeta, ali u tekstu se osjeća težina ljudske čežnje za nečijim društvom i dodirom, što mi je zasad nepoznato.

Predstava se radi o meet cute među dvoje ljudi koji se sreću na neočekivanom mjestu i u njihovu životu u pogrešno vrijeme. Prema mojemu mišljenju, tekst govori o senzibilitetu čovjeka i njegova odnosa prema drugima. Nisu samo aktualne teme današnjice nasilna politička korektnost i klasne razlike te rodno uvjetovana očekivanja, to su teme koje dolaze na svjetlo dana već stoljećima i ne mogu se u potpunosti popraviti koliko se god trudimo, ali zato je svakako potrebno poštovanje, suosjećanje i razumijevanje. Kazalište je od antike služio za prikazivanje aktualnih problema. U svakom stoljeću su, naravno, postojale različite političke, klasne i rodne problematike za prikazivanje široj publici. Iz tog razloga smatram da je u kazalištu bitno da ostane ta tradicija koja se stoljećima nastavlja i ostaje aktualna i besmrtna.“

Saša Broz i Sara Haas imaju sličan kazališni izričaj pa se dobro nadopunjuju u radu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

A današnje kazalište, kazalište u kojem one rade i kojeg žive, mora govoriti o svemu tome. Obje su zaljubljene u kazalište jer su obje odmalena po kazališnim hodnicima, ali i u garderobama, iza scene, provele velik dio djetinjstva. Kako kaže Saša Broz, kazalište je dio njenog života od kada je kao dijete s četiri godine ušla u baletnu dvoranu:

„To je način života. To je vrlo snažan poriv da nešto kreiraš, da sudjeluješ s ljudima koji kao i ti znaju, žele i mogu stvarati nove svjetove i doticati neke sulude horizonte. Ako se prepustiš trenutku, u kazalištu se zaista možeš osjećati kao da si izvan prostora i vremena, a taj je osjećaj nezamjenjiv.“

Njezina kći Sara Haas kaže da je u kazalištu odrasla i provela dosta godina svog života još od malih nogu. Njezin je otac, naime, poznati glumac Ranko Zidarić: „Mislim da mi je kroz zadnje dvije generacije kazalište već ugrađeno u DNK. Nije samo da od malih nogu lutam i skrivam se po dvoranama već sam i kroz studentske dane svaki dan provodila nekoliko sati radeći u HNK, tako da mogu reći da se u kazalištima osjećam kao kod kuće.“

Ljubav prema kazalištu definitivno je ono što čvrsto povezuje ove dvije umjetnice, ali veza majka-kći neraskidiva je. Stoga je logično bilo pitanje kako uspijevaju odvojiti privatno od poslovnog i je li to u njihovu slučaju potrebno. Saša Broz kaže da je to vrlo teško jer se ona kad režira, budi i liježe s novom predstavom u glavi. Sara, pak, smatra da je u poslu, pogotovo ako ste poslovno povezani s obitelji, važno odvojiti poslovno od privatnog, makar je sa Sašom to teže jer je ona 24 sata fokusirana na posao i želi da su joj svi suradnici stalno dostupni.

Saša Broz inače voli surađivati s istim suradnicima, pa ne čudi njezina želja za nastavkom suradnje sa Sarom. Ima svoj krug suradnika koji idu s njom iz projekta u projekt: „Neki su zaista već desetljeće sa mnom, a neki su se priključili zadnjih nekoliko godina. Dobro se osjećam s ljudima s kojima trenutačno radim jer su svaku predstavu koju smo radili podigli na jedan viši nivo. Oni me poznaju i privatno, maštoviti su, brzi, profesionalni i uvijek cijene naš zajednički rad. Mislim da je to svakom redatelju važno. Na ovoj predstavi, osim Sare koja potpisuje scenografiju, surađivala sam sa sjajnom kostimografkinjom Maritom Ćopo, fantastičnim autorom glazbe Tonijem Starešinićem, magom rasvjete Aleksandrom Čavlekom. Na ovoj predstavi prvi put surađujem s dramaturginjom Dinom Vukelić koja mi je zaista otkriće i koja je napravila odličan, lavovski posao pri adaptaciji Turrinijeve drame. Često i rado surađujem sa scenografom Stefanom Katunarom i dramaturginjom Dorom Delbianco. Imala sam i izuzetno uspješno suradnju s mariborskom dramaturginjom Majom Borinom te se nadam da će se te suradnja nastaviti u budućnosti.“

A kad je rad njezine kćeri Sare u pitanju, Saša Broz ne štedi riječi. Kaže da se Sarin slikarski rukopis savršeno uklapa u prostor teatra ne samo radi autentične vizualnosti, već i zato što njezine slike pričaju priču, a nisu fokusirane samo na motive:

„Te priče, koje se nalaze na njezinim slikama, ponekad su nježne i senzibilne, a ponekad mračne i ekspresivne te su najčešće inspirirane gotikom i prerafaelitima. Sara ne želi robovati trendovima i ja ju u potpunosti podržavam. Ona će, vjerujem, dobiti prostor da se nastavi razvijati i dalje, nadam se i s drugim redateljima, a ne samo sa mnom. Čak i kad su joj parametri dramaturgije prostora i financijski okvir zadani, ona uvijek nađe pukotinu iz koje će biti vidljiv upravo njezin bajkovit, zaigran, pomaknut likovni rukopis. Nadam se da nikad neće pristati na kalupe i zamke u koje upadaju mnogi scenografi pa razni prostori potpisani od različitih ljudi izgledaju uvijek jednako.“

Sara Haas, također, uživa raditi s majkom. Ističe da Saša kao redateljica ima posebno izražen senzibilitet kod odnosa ljudi koji se nalaze na sceni:

„Obožava glumce i sve njezine predstave su prvenstveno glumačke. Za sve je potrebna dobra atmosfera čemu pridonosi ravnoteža između odnosa glumaca te glumaca i publike. Meni je sa Sašom super raditi i da mogu, radila bih zauvijek. No promjene su ponekad dobre za ljude i mislim da je to zdravo. Kada slikam u svom ateljeu, uvijek sam sama u svom svijetu i nije mi baš neko vrijeme bilo lako naviknuti se na posao s puno ljudi.“