U zagrebačkoj galeriji “Josip Račić” u utorak se otvorila izložba “Četiri godišnja doba – hommage Vivaldiju” slikarice Jagode Popović, poznatije u kulturnim krugovima kao supruge i životne muze slikara Dimitrija Popovića. Njezina prva samostalna izložba u Zagrebu veliko je iznenađenje, no Jagoda Popović cijelog je života imala kontinuitet slikanja i crtanja te nikada nije zapustila slikarstvo. Diplomirala je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1977. godine u klasi profesora Šime Perića i kasnije specijalizirala restauriranje štafelajnog slikarstva i obojene drvene skulpture, radeći kao restauratorica u Muzeju Mimara i Restauratorskom zavodu HAZU.

Prvu samostalnu izložbu “Enigma prostora” imala je prošle godine na Cetinju, koja joj je bila poput pripreme za izlazak u javnost. “Trebalo mi je vremena da odlučim izaći u javnost. Iako nisam ni mogla zapustiti slikarstvo jer sam cijelo vrijeme bila okružena umjetnošću. Slikala sam još u gimnaziji, iako nisam išla u Primijenjenu srednju školu, a odlučila sam upisati Likovnu akademiju, željela sam samo to i ništa drugo u životu. Međutim, odlučila sam se za smjer restauriranja slika, a kada sam profesionalno oboljela, napustila sam taj posao. No cijelo vrijeme sam crtala i slikala, uljane boje su uvijek bile moj medij. Budući da sam se rano udala, uz Dimitrija sam putovala, posjećivali smo zajedno muzeje i galerije po svijetu, tako da čak i kad nisam fizički slikala, bila sam zapravo ‘u umjetnosti’“, pojašnjava Jagoda Popović.

[quote_box_center]

• Kada dvoje umjetnika dugo živi zajedno i jedan od njih je vrlo aktivan i afirmiran, javnost pretpostavlja kako se drugi žrtvovao ili naprosto ne može doći do izražaja radi snažne umjetničke osobnosti drugog partnera

• ‘Ponekad morate stavit sve na stranu i posvetiti se djetetu, ali ako ste kreativni, uvijek se možete vratiti svojoj kreativnosti jer je ona u vama. Pitanje je koliko imate snage’

• ‘Nisam htjela doslovno ilustrirati glazbu. Dok slikam, ne slušam glazbu pa tako nisam ni sada. Sjećala sam se onoga što sam proživjela slušajući Vivaldija’

[/quote_box_center]

I PRIJE SUSRETA S POPOVIĆEM na zagrebačkoj Likovnoj akademiji početkom sedamdesetih godina, Jagoda Popović je od djetinjstva bila izložena umjetnosti. Njezina je majka svirala klavir, što joj je razvilo ljubav prema glazbi. “Uvijek smo vodile razgovore o književnosti i muzici, što me je oblikovalo. Kada sam morala napustiti restauratorski posao zbog jakih alergijskih reakcija na uljene boje, to je bio veliki šok koji mi je jako poremetio planove. Tada sam crtala akvarele, ali sam se ipak najviše posvetila majčinstvu. To mi je bilo važno u životu. S vremenom, kako je sin Petar rastao, te uz druge obaveze prema obitelji koja mi je vrlo važna, oslobađao se prostor i za slikanje. Svako ljeto sam mnogo slikala na Cetinju i naš kućni prijatelj, pjesnik i akademik Mladen Lompar, vidio je moje slike i rekao da moramo napraviti izložbu. To je bila moja prva samostalna izložba, ali izvan Hrvatske. Radovi su bili posvećeni Mediteranu, pejzažu i tom prostoru u kojemu sam boravila, kamenu, kršu… Tako je i Andrija Seifried, dubrovački likovnjak i kolekcionar, vidio moje radove o Vivaldiju i rekao da će mi napisati predgovor kataloga za izložbu koju apsolutno moram napraviti”, pojašnjava umjetnica.

POSTOJE UMJETNICI koji cijeloga života jako malo izlažu, introvertni su, pretežno rade u tišini ateljea, rijetko se pojavljuju u javnosti, dok su neki drugi mnogo više u medijima, što Jagoda Popović tumači kao stvar osobnosti. Za zagrebačku izložbu inspiraciju je pronašla u glazbi, Vivaldijevoj skladbi “Četiri godišnja doba”, na kojoj će biti izloženo dvadesetak akrila na platnu te instalacija “Kompozitorovo svitanje”. “Kada mnogo slušate glazbu, jasno je da će vam na kraju upravo glazba biti motiv za stvaranje. Moj apstraktni izraz u slikanju odgovara apstraktnom karakteru glazbe i to je apsolutna poveznica. Potaknuta dojmom Andrije Seifrieda, pokazala sam radove ravnateljici Moderne galerije Biserki Rauter Plančić i kustosici Lani Šetki, koje su mi predložile izložbu”, pojašnjava Jagoda Popović.

Kada dvoje umjetnika dugo živi zajedno i jedan od njih je vrlo aktivan i afirmiran, javnost pretpostavlja kako se drugi žrtvovao ili naprosto ne može doći do izražaja radi snažne umjetničke osobnosti drugog partnera. No Dimitrije Popović je na poznat kao feminist koji iznimno poštuje žene i često im u svojem opusu daje naglašeno herojske uloge izvan patrijarhalnih i religijskih stereotipa, pa taj stav konzistentno primjenjuje i unutar vlastite obitelji. Uostalom, Jagoda Popović je često bila protagonistica njegovih fotografija, asemblaža, kolaža i crteža u kojima umjetnik nije skrivao njihovu veliku ljubav i povezanost, ali i intelektualnu inspiraciju koju je dobivao od supruge. “Imala sam u njemu veliku podršku još od studija. Dok smo studirali, pokazivao mi je detalje u crtanju jer je izvrstan crtač, učio me crtati. Dimitrije mi je stalno govorio kako nema smisla da ne pokažem svoje slike, kad ih ima toliko mnogo. Tako me poticao i za moju prvu cetinjsku izložbu 2014. Uvijek mi je bio podrška i nije vidio problem u tomu da zajedno paralelno stvaramo kroz život. Želio je da izlažem i idem u javnost, ali ja sam bila ta koja je to stalno ‘štopala’ i jednostavno nisam bila spremna.

TREBALA SAM NEKE STVARI PRELOMITI u sebi, jer to je ipak ekshibicija”, kaže slikarica. Svoju životnu situaciju vidi kao mogući poticaj drugim ženskim umjetnicama koje su nakon diplome na Likovnoj akademiji i nekoliko prvih izložbi nestale s likovne scene radi obiteljskih obaveza, iako su bile vrlo talentirane i perspektivne, a sad su u zrelim godinama i pitaju se ima li smisla vratiti se slikanju i izlaganju u javnosti. “Ženama je sigurno teže. Vrlo sam odgovorna osoba i ako sam majka – onda sam majka. Ako sam odlučila da ću biti supruga, onda ću to i biti. Sve u životu radim vrlo odgovorno. Za obitelj je na prvom mjestu potrebna ljubav, ali postoje neki trenuci kada zaista morate sve staviti na stranu i posvetiti se djetetu, što je jako važno. Zahtjevno je odgojiti jednog malog čovjeka, pogotovo u današnje vrijeme koje je puno izazova. Ali slikanje nije aktivnost poput sporta ili sviranja instrumenta, gdje je potreban kontinuitet vježbanja. Ako ste kreativni, uvijek se možete vratiti svojoj kreativnosti jer je ona u vama – ili ju imate ili ju nemate. Pitanje je koliko imate snage da se tome ponovno posvetite i organizirate život. Morate odrediti prioritete u svakoj fazi života. Nikada nisam mogla slikati nekoliko sati svaki dan kao da idem na posao. Ponekad kada radite pauze u slikanju bolje vidite neki problem na slici koji morate riješiti”, ističe Jagoda Popović.

U NOVOM CIKLUSU JAGODA POPOVIĆ HTJELA JE NAGLASITI SVOJ DOŽIVLJAJ PRIRODE KROZ ČETIRI GODIŠNJA DOBA, POVEZNICU S GLAZBOM, ALI I SVOJA ŽIVOTNA ISKUSTVA
FOTO: Saša Zinaja

U NOVOM CIKLUSU htjela je naglasiti svoj doživljaj prirode kroz četiri godišnja doba, poveznicu s glazbom, no u slike su upisana i neka životna iskustva, emocije, kao i simbolika četiri godišnja doba u prirodi s ljudskim životnim vijekom, sazrijevanjem, odumiranjem i smrću. Ptice koje simboliziraju let, uzdizanje, slobodu, ali svojim perjem tvore oblik krošnje, odnosno drva života, ili jajeta koje je arhetipski simbol novog života i novih početaka. “Prije svega, nisam htjela doslovno ilustrirati glazbu, što je i nemoguće. Željela sam slikati apstraktno, što je i bio moj likovni izričaj još od Akademije, ali sam prvenstveno htjela prikazati svoj emotivni odnos prema određenom godišnjem dobu. Prenijeti što je Vivaldi kroz glazbu emotivno unio u određeni stavak o godišnjem dobu, ali i moje emotivno viđenje toga. Dok slikam ne slušam glazbu, pa tako nisam niti sada, sjećala sam se onoga što sam proživjela slušajući Vivaldija i to sam u tišini prenijela na platno. Zato se u mojim slikama usprkos ponekad naglašenoj gesti i ekspresiji osjeća i meditativno-kontemplativni moment. Ne radim paralelno, jer ako slušam glazbu, tada joj se potpuno posvetim. Glazba ostaje u meni i kasnije je prenosim na platno. Svaki dan slušam klasičnu glazbu i ona je dio mene, tako da se mora reflektirati u mojim slikama. To je moj put. Vivaldija sam uzela upravo zato što je on također nadahnut prirodom, ali nisam doslovno ilustrirala slikama njegov odnos prema prirodi. Dala sam svoje viđenje sa simbolikom predmeta poput perja i jajeta. Ostavljam svakom gledatelju da sam prepozna neke simbole i emocije u mojim djelima. Koristim u slikama jeseni smeđu boju kao simbol smrti. Koliko god je jesen na početku divna i plodna, vrlo brzo prelazi u truljenje i odumiranje i na kraju u smrt, a zima označava nove početke, smiraj i pripremu za proljeće. Zato ne koristim samo bijelu, nego i crnu, sivu i crvenu u slikama zime. Bijelo i crveno su klice rađanja, tu idemo u život”, pojašnjava Jagoda Popović.

Umjetnica ističe kako posebno voli trenutke zatišja u prirodi, kao i u glazbi, kad se sprema oluja ili kad u baroknoj glazbi dolazi crescendo, što su zapravo polariteti i kontrasti koji se također očitavaju u ekspresivnosti i gestama na njezinim novim slikama. “Kad je zatišje i kad vjetar počinje polagano puhati, prije nego što ljetna oluja slomi grane drveća, kad je nebo već zatamnjeno i diže se lišće i prašina sa zemlje, to je upravo takav trenutak koji je i prikazan u jednoj slici ljeta. Mir i tišinu osjećate i kada Sunce prži prirodu, žito i travu, i kada užareni zrak titra oko vas, i nigdje nema nikoga, samo osjećate žegu i zvizdan. Zato su moje slike ljeta pune žute i crvene, s linijama koje simboliziraju zrake tog pržećeg Sunca. Za takve slike ne morate realistički prikazivati prirodu, ali moja apstrakcija ima neke točke za koje se promatrač može uhvatiti jer sam prenosila atmosferu i simbole”, tumači slikarica. Nikada ne radi po skicama, jer smatra da to umrtvljuje intenzitet i energiju slike koju želi postići.

JAGODA POPOVIĆ već priprema novi projekt, povezan uz glazbu Igora Stravinskog i njegov balet “Posvećenje proljeća”, gdje će se ponovno baviti atmosferom koju prenosi moderna glazba, ali i temom poganskog ritualnog žrtvovanja mlade djevojke bogovima plodnosti u proljeće. “Tema je mračna. Dugo razmišljam o nekoj temi i motivima, kako ću ih slikati i tada prilazim platnu. Slikam u dahu, iako unaprijed mnogo razmišljam o slici. Stravinski je potpuno drugačiji tip kompozitora od Vivaldija i nosi drugačiju energiju zvuka. No ne vidim ga kao kompozitora koji je skladao po nekim matematičkim principima, proračunato, kako se često tumači. Mislim da ću kroz slike pokazati drugačije viđenje njegove glazbe koja je kompleksna i intenzivna, kao i tema baleta”, pojašnjava umjetnica. Smatra da su kroz noviju povijest mnogi likovni umjetnici bili inspirirani glazbenim i književnim djelima, kao što su i kompozitori redovito uzimali književna djela za svoja libreta ili glazbene teme. “Paul Klee i Vasilij Kandinski su bili inspirirani glazbom, dok je možda najkarakterističnije takvo djelo ‘Slike s izložbe’ Modesta Musorgskog. Impresionistički slikari su napravili veliki utjecaj na glazbu, na skladbe Claudea Debussyja i Mauricea Ravela, no tada su više muzičari bili inspirirani likovnom umjetnošću, nego obratno jer je to teže. Čak i u terminologiji postoje sličnosti: imate ton koji se u značenju odnosi na zvuk, ali i boju, pa spektar boja i zvukova, pojam tišine kao ‘bijelog šuma’, glazbene i likovne linije, kompozicije – to je jako povezano. Ako netko ima smisao za umjetnost, samo je pitanje u kojem će smjeru otići. Sinestezija je tu trajni faktor”, zaključila je Jagoda Popović.