Sve što sam radila, radila sam unatoč. Ako sam plivala, plivala sam uzvodno”, objašnjava Jagoda Buić, jedna od najosebujnijih hrvatskih likovnih umjetnica. Ostavila je značajan trag u teatru, izradila kostime i scenografiju za 150 dramskih predstava, opera i baleta, nekoliko filmova, izlagala samostalno na stotinjak izložbi crteža, gvaševa, kolaža, instalacija, skulptura i dizajna diljem svijeta. Nemoguće je zaobići njezin trag u suvremenoj tapiseriji, kojom se najviše proslavila. Dobitnica je, između ostalih, Grand Prixa Itamaraty na 14. Biennalu u Sao Paolu, Herderove nagrade u Beču te nagrade UNESCO-a za zasluge na području suvremenog stvaralaštva.

Nakon što joj je u Zagrebu 19. svibnja uručena nagrada Vladimir Nazor za životno djelo za likovnu umjetnost, ne prestaje raditi užurbanim tempom, na koji se navikla. Uz šalicu kave, domaće kekse i čašicu orahovice, u zagrebačkom stanu s pogledom na Ribnjak, Jagoda Buić paralelno rezervira avionsku kartu za Pariz, radi na pripremama skorašnje izložbe kolaža u dubrovačkoj galeriji Artur, raspituje se o zdravstvenom stanju prijatelja Predraga Matvejevića i uz pomoć domaćice pakira kovčege; priznaje da “uvijek na put nosi previše garderobe”. Čita nekoliko knjiga paralelno na raznim jezicima, komunicira s asistentima po svijetu, rješava probleme s odvjetnikom, dogovara riblju večeru s Milkom Podrug-Kokotović, prvakinjom hrvatskog glumišta, i redateljicom Snježanom Banović. Kontrolira tlak i prebire po brojnim arhivskim fotografijama ne bi li za Nacional pronašla neku neobjavljenu. Jagoda Buić je udovica Hansa A. Wuttkea, izvršnog predsjednika Međunarodne financijske korporacije i potpredsjednika Svjetske banke u Washingtonu, s kojim je provela, kako tvrdi, dvadeset najljepših godina u životu. Danas živi na relacijama od Provanse, gdje ima atelje u kojemu intenzivno radi, do Pariza, Venecije i Dubrovnika.

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional, Jagoda Buić prisjeća se djetinjstva, obitelji i mladosti, priča o predstavama, slavnim ličnostima, stilu življenja i skandalima koji su je pratili u karijeri koja traje duže od pola stoljeća.

• “Tito je bio smiren i ljubazan. Bio je najoštroumniji i najveći avanturist stoljeća, čovjek velikog stila, igrač velikog kalibra koji je sa šest putovnica putovao Europom’

• “Moj ‘Richard III.’ skinut je s repertoara Gavelle 1997. s neuvjerljivim obrazloženjem da sam aludirala na Franju Tuđmana. To je velika kulturna sramota’

 

NACIONAL: Kako ste doživjeli nagradu Vladimir Nazor za životno djelo? Smatrate li da je došla prekasno?

To zakašnjelo dobivanje nagrade meni znači da nije kraj, jer ja još uvijek radim. To nije točka na “i”, nego točka na “j” (što znači: još). Inače, slovo “j” određuje me za cijeli život. Sigurno ne znate, ali ja se punim imenom zovem Jozica Jagoda Jadviga Buić.

NACIONAL: Ide li vam na živce što se uz umjetnost i kulturu općenito veže riječ kriza?

Kriza je otkad sam se rodila, ona se u kontinuitetu ponavlja. Malo nas uhvati, pa nas pusti. U principu ne volim previše raditi, kao svi mi Dalmatinci. Ali moja znatiželja uvijek je bila jača. Objektivne okolnosti bile su tako teške da je bio uspjeh sačuvati integritet. Unatoč tome, nastojala sam sačuvati kontinuitet, civilizirano živjeti. I u tom neprestanom održavanju glave iznad vode, prođe život.

NACIONAL: Kakvo djetinjstvo ste imali u rodnom Splitu tih tridesetih godina?

Jesam li bila dijete sreće ili žrtva rata? Ja sam ipak žrtva rata. Za mene Drugi svjetski rat još nije završio. Rođena sam u Splitu, “gradu koji je za volit, ali nije za živit”. Na Matejuški, 1930. godine, točno u sredini “dancing agea”, kad je Europa plesala između Prvog i Drugog svjetskog rata. Moj pape dr. Mirko Buić, splitski gradonačelnik, ministar i posljednji ban Primorske banovine, u fraku je otvarao balove, a mama Vjeka bila je prelijepa. Sjećam se crne ratne krstarice s tijelom kralja Aleksandra koju je dočekao moj otac na splitskoj rivi, a ja sam virila ispod spuštenih roleta. Kad su “štuke” bacile prve bombe na splitsku rivu, zatvorila sam oči. Kad sam ih otvorila, bio je Drugi svjetski rat. Moja faza djeteta sreće trajala je kratko, koliko treba za odsvirati “Za Elizu”.

NACIONAL: Nedostaje li vam stariji brat Đorđe, koji je poginuo 1940. na dužnosti osobnog prevoditelja sina Winstona Churchilla?

Imala sam brata koji me nježno volio, divno svirao Bacha, Scarlattija i cool jazz. Govorio je strane jezike, bio je osobni tumač Randolpha Churchilla, sina Winstona Churchilla, i u svemu bio bolji od mene. Od njega sam naučila što su talent, istrajnost, poštenje. Možda ne bih ni postala to što jesam da nisam pokušala svojim roditeljima nadomjestiti ono što su s njim izgubili.

NACIONAL: Pamtite li istaknute intelektualce i umjetnike koji su dolazili u vaš splitski dom? Navodno su među njima bili Ivan Meštrović, Ivo Vojnović, Ivo Tijardović, Emanuel Vidović, Marino Tartaglia…

Znate, mene danas u medijima predstavljaju kao nekog tko ima kuće u Parizu ili Veneciji, a ja sam se i rodila u jednoj takvoj kući, u koju su dolazili svi ti divni i veliki ljudi. Moja rodna kuća bila je neka vrsta umjetničke galerije. Nedavno sam, povodom Kraljevićeve izložbe u Zagrebu, saznala da smo imali u kući 14 Kraljevićevih crteža, a sjećam se samo dvaju. Bojala sam se jedne slike Uzelca i mama ju je sakrila. Sve je to nestalo u dimu eksplozije, kad su se Nijemci povlačili i digli našu kuću u zrak.

NACIONAL: Je li točno da, zapravo, prezirete luksuzan život?

Moj suprug Hans Wuttke i ja smo, s obzirom na to da potječemo iz istog “backgrounda”, živjeli onako kako smo od djetinjstva navikli: u funkciji kulture i ljepote, nikad u funkciji luksuza. Dapače, s odbojnošću prema luksuzu. Ipak smo djeca rata i odavno znamo prave vrijednosti. Ni četiri godine koje sam proživjela u Washingtonu, u Watergateu, najluksuznijoj kući na rijeci Potomac, nisu to promijenile.

NACIONAL: Kažu da ste imali sreće: naći se u pravom trenutku na pravom mjestu.

Jesam. Recimo, kad sam došla na Akademiju u Rim tih pedesetih godina, susretala sam u kavani Federica Fellinija. Tada je Rim doista živio “dolce vita”, kao iz Fellinijevih filmova. Bio je to veliki kreativni trenutak u kojem se Italija intelektualno rehabilitirala od pritiska minulog fašizma.

NACIONAL: Što vam je predstavljalo najveći izazov u kostimografskom poslu?

Ono na što sam ponosna u filmskoj djelatnosti nije kostim, nego fizionomija. Meni je doveo redatelj Šime Šimatović jednu malu debeljucu, studenticu prve godine glume, odabranu za glavnu ulogu u filmu “Pustolov pred vratima”. Bio mi je izazov od tog malog dražesnog “krumpirića” napraviti fatalnu ženu begovićevskog tipa. To je bila Ana Karić. Ja sam od zaista još nepostojeće fizionomije, napravila predivnu mladu ženu. Uspjeh je što je ona tu fizionomiju usvojila zauvijek, kao svoj tip žene, pune šarma i elegancije. Kad god bih vidjela Anu Karić, bila bih ponosna na nju i na sebe. I žalim što je više nema.

NACIONAL: S kakvim osjećajima se danas vraćate u Zagreb? Danas je to sasvim drugi grad od onog iz vaših studentskih dana.

Moj odnos prema Zagrebu isti je kao prema svemu što volim. U prvom redu se ljutim, pa se razveselim i raznježim, a odlazim puna nostalgije; i tako svaki put. Zagreb je grad bečke tradicije, u kojem je kavana bila duša grada, forum za susretanje. Neoprostivo je što više nema Kazališne kavane, Corsa, Medulića, što su ubili Gradsku kavanu. Te kavane morale bi postojati jer su bile kičma društvenog i kulturnog života. Beč, London i Pariz sačuvali su tradiciju zato što je njihova svijest o vrijednosti običaja, mjesta i sastanaka, daleko viša nego naša. Nezamisliva je Venecija bez kavane Quadri, Beč bez Mozart cafea i Sachera, Rim bez Canove, gdje sam naučila piti Negroni. Sjećam se kako je Zagreb šezdesetih na tako malom prostoru, imao toliko fantastičnih umjetnika. Mogli smo se komparirati samo sa Španjolcima.

NACIONAL: Zašto ste se tad u Zagrebu više družili s arhitektima, nego s redateljima ili glumcima?

To nije nimalo čudno jer sam, nakon završene Akademije u Beču, došla u Zagreb s konceptom koji je bio dizajnerski a ne slikarski. Imala sam na Akademiji primijenjenih umjetnosti briljantne profesore, poput Koste Angelija Radovanija ili Vjenceslava Richtera. Izašle su dvije generacije od kojih smo danas ostali samo Zlatko Bourek i ja. Privlačio me krug arhitekata okupljenih oko grupe EXAT 51. Bila sam mlada i više njihova maskota, nego član. Kasnije sam se više družila s glazbenicima. Moji dragi prijatelji bili su Stipica Radić, Darko Lukić i Jurica Murai. A moja splitska “klapa” nagovarala me da ne pametujem s intelektualcima, nego napokon odem s njima na utakmicu. Cijelo vrijeme snažno sam navijala za Hajduk. A igrali su Dinamo i Crvena zvezda!

NACIONAL: Kako ste se, kao kći emigranta, osjećali kada po povratku iz Rima u Zagreb 1954. niste mogli dobili stipendiju ni posao?

Da se razumijemo, ja sam bila dijete buržujskog društva. Nisam se nadala ni stipendiji, ni stanu, ni ateljeu. Nisam mogla imati ni točkice za kruh, a kamoli privilegije. Međutim, ja za tim vremenom žalim. To je bilo vrijeme velikih etičkih principa, velikih nada, sjajnih namjera, briljantnih ljudi s kojima sam se družila, poput Koče Popovića i Budimira Lončara.

NACIONAL: Je li vaš ulazak u prvi brak s inženjerom Nikom Bonettijem bio prava mladenačka ljubav?

Prava pravcata, puna ideala, smijeha i radosti. Time su udarac i razočaranje zbog razvoda bili veći. Pet godina smo hodali, pet bili u braku, dvije godine sam za njim plakala. Previše vremena za takav rezultat.

NACIONAL: Imali ste veliku privilegiju da ste u kazalištu surađivali s velikanima režije tog vremena: Fotezom, Strozzijem, Gavellom, Habunekom, Radojevićem, Violićem, Spaićem…

Sa svima koje ste nabrojali, iskreno sam i intenzivno prijateljevala i više od njih naučila nego da sam završila tri akademije. Kao i s Dinom Radojevićem radeći “Hamleta”. Marko Fotez otvorio mi je poglede na najsublimniji dio teatra. Sjećam se rada s prof. Vladom Habunekom na mojoj prvoj predstavi “Mjera za mjeru” 1954. Užitak je kad radite s čovjekom koji cijeni svako vaše nastojanje i poštuje svaki detalj u kostimu.

NACIONAL: Kad ste se upustili i u kazališnu režiju, pali su komentari: “Ma, što se ona miješa u režiju!” Kako to komentirate?

To je reakcija sitnih, lokalnih genija. A takvih imamo za izvoz!

NACIONAL: Kako ste reagirali kad su vam 1997. nakon nekoliko izvedbi skinuli “Richarda III.” u Gavelli, vaš prvi redateljski projekt, u kojem ste bili scenograf i kostimograf? Ravnatelj Gavelle je tad bio Krešo Dolenčić.

Uvijek me privlačila režija i o njoj sam puno naučila. Imam vrlo egzaktnu vrstu razmišljanja i fantazije, a Shakespearea znam napamet. Smatram da je “Richard III.” najbolji Shakespeareov komad. Znate, tamo ima osam monologa, a u Hamletu samo dva. Moj glavni glumac Predrag Vušović je umro, jer mu redatelji nisu davali adekvatne uloge. Pa je utopio u alkoholu svoj veliki talent. Spremali smo taj komad s ogromnim entuzijazmom, protiv svih i svakoga. Kad sam došla u Gavellu, već su bili naoštreni na mene, politički i profesionalno. Nakon svega ostao mi je ožiljak na duši. A glumici Dubravki Miletić, koja je igrala kraljicu, izbio je herpes na licu od šoka kada je predstava naprasno skinuta nakon samo četiri izvedbe.

NACIONAL: S kakvim obrazloženjem?

S neuvjerljivim obrazloženjem da sam s Richardom III. aludirala na predsjednika Tuđmana. Na što sam medijima odgovorila da je Richard III. bio inteligentan razbojnik! Skidanje predstave bila je velika kulturna sramota, o kojoj sada prvi put javno govorim.

JAGODA BUIĆ U SVOM ATELJEU U PROVANSI, ISPRED SVOJIH KOLAŽA, 2015. GODINE
FOTO: Privatni arhiv Jagode Buić

NACIONAL: Kako komentirate osuvremenjivanje klasičnih dramskih tekstova, koje je već godinama u trendu?

Danas se smatra posebnom originalnošću da se komadi prenose van vremena u kojima su nastali. Danas si velika faca i jako originalan redatelj ako Sofoklova “Edipa” staviš u traperice! To je najveća i najneinventivnija konvencionalnost koja postoji danas u teatru. Tu nema traga invenciji. Invencija je produbljivanje, a ne negiranje teme. Ako je nešto napisano u jednom vremenu, onda taj tekst u tom vremenu ima jedno značenje. Ako negiraš temu time što si je stavio u drugo vrijeme, u kojem ima drugo značenje, onda si ukrao, amputirao predstavu i falsificirao tekst. Za mene je to kreativna impotencija.

NACIONAL: U “Hamletu” na Lovrjencu, predstavi Dine Radojevića iz 1974., bili ste kostimograf. Je li Rade Šerbedžija bio i ostao najbolji Hamlet?

Šerbedžiju kao čovjeka i glumca krase tri stvari. On je izuzetno emotivan, inteligentan i talentiran. To su objektivna svojstva koja najviše odgovaraju Hamletu. I zato je Rade neusporediv Hamlet na Lovrjencu. Njegova supruga Lenka rekla mi je nedavno na telefon da se Rade rasplakao na pismo koje sam poslala, sa starinskim bečkim nakitom, njegovoj kćeri zbog diplome u Los Angelesu. To me jako ganulo. Lani, kad je igrao Kralja Leara, sjedili smo kod mene na terasi, na Kolorini. Dolazila je oluja. Ja ga nagovorim na monolog kralja Leara. Rade počne govoriti: “Udrite, udrite gromi i vi munje, brže od misli…” U tom času grune grom tik pored nas. Ne znam kako smo se pokupili ispod volta i kojom brzinom utrčali u kuću, dok je po nama pljuštalo. To je dokaz da Šerbedžija može izazvati i gromove!

NACIONAL: Budući da ste od samih početaka karijere vezani za Dubrovačke ljetne igre, koliko ste upoznati s današnjim događanjima?

Ja ne mogu mirno gledati kako Igre propadaju. Previše mi je stalo do njih. Zašto Arena u Veroni ima kao zaštitni znak “Aidu”? Zašto Salzburg ima Mozarta? Zašto Englezi imaju uvijek Shakespearea na repertoaru? A što mi imamo već godinama na Igrama? Nemojmo zaboraviti da smo imali nekad sjajnu ekipu glumaca iz cijele Jugoslavije, to je bio festival jedne velike zemlje, u rangu svjetskih . Imali smo 36 pozornica u gradu u vrijeme kad je Salzburg imao samo dvije. Znate, teatar nije novac. Teatar je entuzijazam, znanje i talent. Kad čujem “ne možemo, jer nemamo novca”, to je gola impotencija i laž. Znak da se ne želimo potruditi, ali želimo i dalje primati plaće.

NACIONAL: Što mislite o turistima s cruisera koji svakog ljeta okupiraju Dubrovnik? I brendiranju grada ” Igrom prijestolja” koja se tamo snimala?

Povezivanje Dubrovnika s cruiserima i jednom minornom TV serijom, koja nema nikakve veze s nama i našom kulturom, znači pomanjkanje dostojanstva. Prodavanje onoga što je najvrjednije za sitne pare. Pretvoriti Dubrovnik u kulisu, zar to nije sramota? Nemam riječi da izrazim do koje mjere mi se gadi neodgovornost vodećih ljudi grada koji na to pristaju. Jer od tih jadnih turista s velikim brojem gazećih cipela koje ruše Dubrovnik i uništavaju taj vjekovni kamen, grad nema ništa. Pola toga ti turisti i ne vide niti ih interesira. Sve to uništava našu kulturnu baštinu i moralnu strukturu.

NACIONAL: Ovih dana je vijest da je kuću u Dubrovniku za dva milijuna eura kupila Slavica Radić Ecclestone. Što to govori o današnjim kriterijima vrijednosti?

Tko je ta gospođa? Čujte, jednog dana je kod mene došla gospođa Hensley, vlasnica najvećih hotela u New Yorku, kasnije zatvarana zbog utaje poreza. Došla je na moju Kolorinu da joj pokažu lijepi komad Dubrovnika. Gledala je pomno i pitala me: Koliko ovo košta? Ja sam je odmjerila od glave do pete i rekla : Gospođo, vi taj novac nemate!

NACIONAL: Zašto ste se, početkom osamdesetih, prestali baviti tapiserijom, kojom ste se proslavili u svijetu?

Odletjela sam sa suprugom Hansom Wuttkeom, za kojeg sam se udala 1982., na krilima ljubavi. Dvadeset godina skitala sam se s njim po svijetu. Bio je gospodin, meni prelijep. Toliko je sličio Charltonu Hestonu da su cure na aerodromu tražile od njega autogram. Ja sam ga nagovarala da im da, što nije odgovaralo njegovoj savjesnosti. I kad je nestao Hans, nisam se htjela vratiti među normalan svijet. Glavninu vremena provodila sam uz more, na venecijanskim Zatterama. Onda me Šerbedžija nagovorio da dođem na Brijune i napravim kostime za “Kralja Leara”. Nekako sam tada ušla među ljude.

NACIONAL: Koliko puta ste sreli Tita u karijeri? Radili ste tapiserije za njegove rezidencije u Beogradu i Igalu.

Tita sam vidjela samo jednom, na otvaranju Saveznog izvršnog vijeća. Tad sam za Hrvatski salon napravila prvu tapiseriju “Dubrovnik”. Znate, napravila sam tad faux pas, jer sam stigla poslije Tita, što je protokolarna greška. Uvijek sam kasnila u životu. Mene je točnosti naučio tek moj muž, rođeni Prus. U dvadeset godina braka uvijek mi je falila još jedna minuta, da zakopčam zadnji gumb na bluzi. Tito je djelovao smireno i ljubazno. Tito je za mene bio najoštroumniji i najveći avanturist stoljeća, čovjek velikog stila, igrač velikog kalibra, koji je sa šest pasoša putovao Europom. Meni je ganutljiva njegova velika ljubav s Davorjankom Paunović. Nitko se nije zapitao zašto taj čovjek reprezentacije sebi nije sagradio mauzolej, nego se dao zakopati u vrtu rezidencije, pored Davorjanke. Zato što mu je ona rekla prije smrti: “Nemoj me ostaviti samu!” O tome se malo zna. Što se Jovanke tiče, nisam je nikad srela. Dobila sam narudžbu da napravim tapiseriju za radnu sobu Titove vile u Igalu. Napravila sam motiv geografske karte iz Boke kotorske. Znate, tkanje je spora stvar, ljudski konflikti su brži. Dok smo mi istkali moju tapiseriju od pet i pol metara, nastao je konflikt između Jovanke i Tita. Narudžba nikad nije preuzeta, moje tkalje nikad nisu plaćene i tapiserija se vratila u moju Kolorinu. No držala sam je sve dok se nisu pojavili miševi i počeli grickati vunu. Poklonila sam je don Branku Sbutegi za njegovu župu, a on crkvenom muzeju u Kotoru. Nadam se da je još tamo.

NACIONAL: Kakav su dojam ostavili na vas bivši predsjednici Francuske, Francoise Mitterrand i Jacques Chirac?

Chirac je na mene ostavio dojam čovjeka s ogromnom kulturom, izuzetno lijepom kožom i privlačnim smijehom. A iza njegova šarma, otkrila sam i poznavatelja kineske umjetnosti. Proveli smo lijepo ljetovanje, kao gosti Aga Khana u čarobnoj uvali na Sardiniji. Ispričao mi je tijekom večere kako je “dok je bio gradonačelnik Pariza, grad dnevno trošio 40 tisuća franaka samo na čišćenje pročelja od grafita”. Moj muž je više volio Mitterranda jer je imao drugi, možda dublji sadržaj.

NACIONAL: Kakav ste odnos imali s Dušanom Džamonjom i Edom Murtićem?

Duško Džamonja je uvijek govorio da smo mi brat i sestra, a bili smo i ista generacija. Jako smo se voljeli. Dok sam ga gurala u kolicima s otvaranja njegove zadnje izložbe u MUO-u, rekao mi je: “Hajdemo napraviti zajedno muzej u Splitu, na tvom zemljištu na Mejama, a ja ću dati projekt.” Nisam bila dovoljno zainteresirana. Umro je nakon par mjeseci i ne mogu to prežaliti. Bio je veliki gospodin i sjajan prijatelj. Za Murtića imam ogromno poštovanje. Sin je male nacije, inače bi ga bilo po najvećim muzejima svijeta. Oboje smo bili veliki prijatelji Jure Kaštelana. Kad je Jure umro, Murtić se prema meni odnosio pokroviteljski i prijateljski.

NACIONAL: Kako komentirate da su vas tijekom cijele karijere smatrali jugoslavenskom umjetnicom?

Zašto bi to bila etiketa u pejorativnom smislu? Ima ljudi koji me smatraju svjetskom umjetnicom. Neki me smatraju jugoslavenskom, neki hrvatskom. Ili splitskom. To je samo pitanje širine pogleda.

NACIONAL: Žalite li danas za Jugoslavijom?

Za kojom? Ja sam kći ministra jugoslavenske vlade prije Drugog svjetskog rata. Dakle, postoje dvije Jugoslavije za kojima žalim. Prva u kojoj sam se rodila i druga, poslijeratna Jugoslavija u kojoj nisam bila privilegirana. Ako za nečim žalim, to su moji slovenski, srpski, bosanski prijatelji s kojima sam izgubila kontakt. Na što nismo mogli utjecati, nažalost.

NACIONAL: Opraštate li onima koji su vas napadali? Kako biste reagirali kad biste danas susreli Mani Gotovac i Jagodu Martinčević, koje su vas javno prozvale da ste tražili u UNESCO-u da se početkom rata Dubrovnik proglasi otvorenim gradom?

Ne kanim zaslužiti raj opraštajući. Pogotovo ne moralnim zločincima. Takvima sam savjetovala da mi se ne pojavljuju u radijusu od trideset kilometara. I to je premalo. Optužuje me se da sam rekla u UNESCO-u da je Dubrovnik otvoreni grad i da ga se ne smije napadati. Ti ljudi očito ne znaju za pojam “Rim, otvoreni grad”. To znači “nedodirljivo”. To je, dakle, bio moj grijeh. Ali biti u tom vremenu optužena na takav način… svaki me prolaznik mirne savjesti mogao upucati. Uostalom, opraštanje je filozofska kategorija. Nisam sigurna da je uvijek moralno zdrava.

NACIONAL: Zašto niste napisali autobiografiju, a imali ste tako uzbudljiv život?

Zašto da pišem biografiju? Kome? Da se zabavi publika? Koja? Da se ostavi za sobom trag? Kome? Da se polemizira sa svijetom, da se učini hommage? Kome? Da se donese zaključak o sebi, da se odredi svoju osobu povijesno i prostorno? Da bih razmišljala o tome, trebala bih napokon shvatiti sebe ozbiljno. Biti sebi važna i misliti da sam važna i drugima. Ja to nisam. Inače, ženske biografije su ubij bože! Ljubavi, social life, skandali, ljepota, muževi…

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema novcu, s obzirom na to da vam mnogi zavide na stilu života?

Moj odnos prema novcu je nikakav. U djetinjstvu nisam imala pojma što je to novac. Odgajana sam u gospodskoj kući, gdje novac nije bilo elegantno ni spomenuti. Zatim je došao period rata i poraća, kad novca uopće nije bilo. Ako ga se stvorilo pukim slučajem, prodajom nečeg preostalog, onda je služio za kruh toga dana. Kad sam dobila prve honorare, u mom sekreteru stvarala se jedna hrpica. U to vrijeme umjetnica Ingrid Begović bila je moja asistentica. Ona bi samo rekla: Jagoda, hrpica se smanjila. Onda bih ja prošetala gradom, uletio bi novi posao i hrpica bi se vratila. Moja mama je s užasom konstatirala da ja nikada ne dodirujem novac. Jednom su me pitali u krojačnici splitskog HNK-a jesam li nešto izgubila. Tvrdila sam da nisam. Šef krojačnice okrenuo je dasku na kojoj su se peglali kostimi i ispod koje je bio spremljen moj ne baš mali honorar za “La Giocondu”, koji sam zaboravila pokupiti prije tri mjeseca. Dakle, ja nisam imala novca, ali se nisam ni sjetila da ga nemam. A hrpicu i danas rješavaju moji suradnici.

NACIONAL: Jesu li žene oduvijek bile ljubomorne na vas?

Mislim da je to njihov problem. Ako jesu, imale su i zašto! Moram priznati da sam se uvijek radije družila s muškarcima nego sa ženama. Družila sam se samo s “gromadama” od žena, poput pokojne Mire Trailović. S muškarcima sam puno više drugovala, nego ljubovala. Nažalost.

NACIONAL: Čemu ste vi naučili svog supruga?

Jedna od prvih riječi koju sam ga naučila, bio je “merak”. Ali, za jednog solidnog, ozbiljnog Prusa je “merak” nepoznanica, a za nas Mediterance je conditio sine qua non. Znao je sjajno izabrati prijatelje, imao je njuh za ljude. Prijatelji su mu bili Predrag Matvejević, Zlatko Dizdarević, Rade Šerbedžija, Budimir Lončar, Vjekoslav Šutej, Edo Murtić… Priznat ćete, sjajno društvo. Nije nalikovao poznatom bankaru. Njega su zvali “bankarski poeta”, jer on se nikada nije bavio biznisom. Uvijek u sferi najviše financije, koja prelazi u sferu najviše politike. Nakon samo tri mjeseca poznanstva, čvrsto je odlučio da se sa mnom oženi, pored toliko prekrasnih žena u Washingtonu koje su kružile kao sateliti oko tih visoko pozicioniranih ljudi. Jednom mi je rekao: znaš li zašto ja tebe volim? Pomislila sam da će reći: zato što sam pametna, lijepa, talentirana, seksi, dobro pjevam, kuham… Stigao je razočaravajući odgovor: zato što imaš dobro srce. U tom času bila sam razočarana u svojoj taštini, ali s vremenom, taj mi je odgovor sve dragocjeniji.

NACIONAL: Razmišljate li danas o smrti?

Postoje samo dvije mogućnosti: misliti o smrti i ne misliti o smrti. Ja o smrti ne mislim. Ako baš mora doći, neka to bude u snu. Iz kojeg ću se, naravno, probudi